Bosna i Hercegovina izgubila je svog najboljeg čovjeka među pjevačima. Otišao je Halid Bešlić – simbol dobrote, jednostavnosti i snage, posljednji predstavnik one prave, iskrene Bosne koja se danas sve teže prepoznaje.
Njegov odlazak nije samo kraj jedne muzičke epohe, već i gubitak čovjeka koji je znao voljeti i pomagati bez mnogo riječi.
O Halidu će mnogi pisati kroz statistiku — o broju hitova, rasprodatim koncertima, grandioznim nastupima — ali ono po čemu će ga pamtiti narod jeste njegova ljudskost.
Bio je čovjek koji se nije bojao zagrliti svakoga, kome su i predsjednici i prosjaci bili jednaki.
Desetine hiljada ljudi sjećaju ga se kroz sitnice: kafu popijenu u prolazu, fotografiju nasmijanu u brzini, blagu riječ kad im je bilo teško.
Ta njegova dobrota bila je opipljiva, ona koja grije i kad te ne poznaje lično. Rijetki su takvi ljudi, kojima Bog da da vole toliko da postanu simbol ljubavi same.
Čak i kada se po Sarajevu šaputalo o njegovom zdravstvenom stanju, Halid nije dopuštao da ga se oplakuje.
Znao je da je život prolazan, a dobrota jedina ostaje.
Mirno, gotovo prkosno, prihvatio je svoju sudbinu, tješeći druge dok je sam tiho odlazio.
Nije tražio sažaljenje, već je do kraja ostao ono što je bio cijelog života — skroman, blag i dostojanstven.
Njegova posljednja borba bila je borba čovjeka koji zna da je ostavio trag dublji od svih pjesama.
Ostaće pjesme — zauvijek.
Ostaće stihovi koji su spajali ljude, suze koje su padale kad bi zapevao “Miljacku” ili “Prvi poljubac”.
Ostaće uspomena na insana kojem nikada niko nije našao lošu riječ.
U vremenu kada su praznina i laž postale valuta, Halid je bio dokaz da se može biti veliki — a ostati jednostavan.
Bio je prijatelj svakome ko je imao srce.
Preko romanijskog kamena sada teku dvije vode spojene u jednu — baš kao u njegovoj pjesmi.
Tako teče i Bosna, tiho, ali sjećajući se.
Jer Halid nije bio samo pjevač.
Bio je čudo od čovjeka, a takva se čuda dešavaju rijetko.