Na prostranstvima Pešterska visoravan, gdje vjetar i danas nosi miris prošlih vremena, a tišina sela govori više od riječi, zatekli smo vrijednog domaćina – Fadila Fazlića iz sela Ramoševo. U njegovom dvorištu, među torovima i ogradama koje sam podiže, ogleda se suština života na selu: rad, strpljenje i borba za opstanak. Dok priprema imanje za proljeće, Fadil bez zadrške govori o svakodnevnim obavezama.
„Nema odmora, mora se raditi. Proljeće dođe, treba ograđivati, čistiti, đubrivo iznositi… ako ne radiš – nema ništa“, kaže ovaj domaćin koji trenutno brine o deset krava, dok je ovčarstvo morao napustiti jer, kako kaže, „nema ko da čuva“.
Njegova svakodnevica nije nimalo laka, ali je ispunjena radom koji daje smisao. Kao i mnoge porodice na Pešteri, i Fazlići su suočeni s odlaskom mladih. Djeca rade – jedno u Tutin, drugo u Crnoj Gori, dok treće traži svoju sreću dalje.
„Svi bi da idu, preko granice. Neko ostane, neko ne. Ali ja kažem – ljepše je ovdje, samo treba malo rada“, ističe Fadil.
Ipak, uprkos odlascima, ognjište nije ugašeno. On i supruga ostaju da čuvaju tradiciju i zemlju koju su naslijedili. Fadil ne krije da se od stočarstva može živjeti pristojno, ali samo uz ozbiljan rad.
„Prodajemo mlijeko mljekari, isplaćuju redovno. Nije cijena velika, ali sigurno je. Sir pravimo za sebe. Ko ima zemlje i radne snage, može dobro da živi.“
Dodaje i da su uslovi danas neuporedivo bolji nego nekada – put, voda, struja i internet su dostupni gotovo svakom domaćinstvu.
„Nekad je selo bilo teško za život, danas nije. Samo treba raditi.“
Jedan od ključnih problema koji ističe jeste loša infrastruktura. Posebno naglašava put koji bi povezao ovaj kraj s Crnom Gorom.
„Da se uradi put od Melaja, mnogo bi značilo. Brže bi se stizalo, ljudi bi manje odlazili. Ovako, ostajemo izolovani.“
Upravo taj put, kaže, može biti presudan za budućnost sela i povratak dijaspore. Fadil se sjeća i svojih roditelja koji su živjeli preko 90 godina bez odlazaka ljekaru.
„Sve je bilo prirodno – hrana, rad, život bez stresa. Moj otac je pio po nekoliko litara surutke dnevno, postio ramazan cijeli život i bio zdrav. Danas – ne znaš šta jedeš.“
Njegove riječi odzvanjaju kao upozorenje na promjene koje su zahvatile i selo i ljude. Osim ekonomskih izazova, Fadil primjećuje i društvene promjene.
„Prije je bilo druženja, poštovanja, znao se red. Danas – svako za sebe. Nema više tog života.“
Ipak, uprkos svemu, ne gubi vjeru. Na kraju razgovora, Fazlić ostavlja poruku koja najbolje opisuje duh Pešteri:
„Ovdje može lijepo da se živi. Ko hoće da radi i drži stoku – ima sve. Samo treba volje.“
U njegovim riječima krije se priča o hiljadama domaćina širom Sandžaka – tihih boraca koji, uprkos svemu, ne napuštaju svoje ognjište.