Čašić Dolac, Sandžak – U vreme kada sve više ljudi beži iz sela i okreće leđa prirodi, trojica prijatelja, Smail Mehmedović, Hido Halilović i Džemail Mehmedović, svojim životnim pričama i stavovima dokazuju da srce još uvek kuca tamo gde je zemlja mirisna, voda čista, a ljudskost neprocenjiva vrednost.
U razgovoru za naš portal, Hido Halilović, povratnik iz Moskve, priča da se nakon više od tri decenije života u inostranstvu vratio na svoje ognjište jer je “Čašić Dolac lepši od Moskve”. Tu je proveo detinjstvo, kao čobanin na prostranstvima Pešterske visoravni, i baš na tim livadama su se, kako kaže, igrala kola i rađala prva prijateljstva.
- – „Od 1975. godine imam kuću u Pazaru, ali čim padne prvi sneg, ovce prodam i vraćam se u grad. Na selu boravim od 1. maja do Mitrovdana. Ovdje je duša!“, kaže Halilović.
Njegova sećanja su živa – od dana kada su čuvali po 30 ovaca i igrali se svirajući frule, do pogleda s visoravni koji se pruža do Hajle, Prokletija i Mokre Gore. Voda iz sela je, kako kaže, “najpitkija na svetu”, a izvor koji koriste još je dar njihovog oca, Hilme Larametele.
- – „Allah nam je dao zdravlje, porodicu i vjeru. Moj sin je imam na Hadžetu, a ja sam bio imam 32 godine – 12 u Kruševu, 20 u Jermišu“, priča ponosno.
Njegova majka, iako nepismena na latinici, znala je arapsko pismo i učila Kur'an, učila je od mula Amira i mula Rama. To je, kaže, bila njihova škola, i duhovni temelj.
- – „Moji amidže su svi bili porodični ljudi, na pravom putu. Vejsel, Mujko, Selim i moj otac Hilmo. I svi sinovci danas žive čestito – sin Hidajet radi s plastikom, Nihad Buco vozi robu za Crnu Goru“, navodi.
Kada bi mogao da premota život unazad, Hido kaže da nikada ne bi napustio Dolac.
- – „Ne bih išao ni u Pazar, ni u Tutin, ni u Beograd. Počeo bih s volovima, pa traktor, i ostao tu gde mi srce pripada. Ljudi ovde još znaju za stid, sram i poštovanje. Takva savest se ne viđa više često.“
Priroda nije blaga – zime su surove, a vukovi i medvedi sve bliži. Ali upravo to traži karakter.
- – „Ovdje ništa nije za slabiće. Moraš da imaš volju, snagu, i fokus na život. Zato ja nikada nisam imao vremena za gluposti. Rad u bašti, koke, jaja, košenje, vuča drva – dan ti prođe, a ti zadovoljan“, zaključuje Halilović.
Njegova filozofija je jednostavna: „Ko nije slobodan, ne bavi se glupostima. Živi svoj život, ne gledaj tuđi. I biće ti – ekstra.“
U ovom komadiću Sandžaka, među pitkom vodom, poštovanjem i porodičnim vrednostima, i dalje žive ljudi koji svedoče da se sreća ne meri gradovima, nego spokojem u grudima i čestitim životom na svom ognjištu. Pogledajte tv prilog ispod teksta.