Kada je turska izdavačka kuća objavila roman o sultanu Abdulhamidu (Abdulhamid: son hukumdar, Abdulhamid: posljednji vladar), prodaja je buknula. Za četiri godine objavljeno je jedanaest izdanja, a interesiranje za sultanom Abdulhamidom potvrđeno je i novim romanima koji su privukli veliku pažnju. Autor Okay Tiryakioğlu već je ranije osvojio čitatelje u Turskoj historijskim romanima o sultanu Mehmedu Fatihu, Mevlani Dželaludinu Rumiju, Gazi Osmanu i Salahudinu Ejubiju, a s pričom o Abdulhamidu svoju pozornost prebacio je na posljednjeg sultana koji je imao efektivnu vlast nad područjima na tri kontinenta.
U dugoj historiji Osmanskog Carstva od 1299. do 1922. godine na tronu se izmijenilo trideset i šest sultana. Najdugotrajniji trag ostavili su oni u čijem se periodu Carstvo širilo. Sultani Osman I, Murat II, Mehmed II Fatih, Sulejman I ili Bajazid II osmansku zastavu poboli su na nova područja Istoka ili Zapada, a osmanski mehteri odjekivali su predjelima u kojima su stoljećima carevali neki drugi vladari.
Stoga je i zanimanje za njih kod autora historijskih romana itekako razumljivo. U nizu velikana kojima je Tiryakioğlu posvetio literarnu pažnju, Abdulhamid se može činiti kao iznimka. Tokom njegove vladavine Carstvo je u ratovima koje uglavnom gubi, a pored njih, na sceni su i unutrašnje borbe za vlast. Ipak, Abdulhamidov primjer vladanja u haotičnom periodu krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća učinio je da priča o njemu ide rame uz rame s najvećim osmanskim sultanima.
Roman Abdulhamid: posljednji vladar temelji se na pokušaju atentata 1905. godine, kada je u kočiju pored njegove u haremu džamije Yildiz postavljen eksploziv. Britanski The Times opisao je to kao jedan od “najspektakularnijih događaja u novijoj historiji”. Plan za ubistvo bio je savršeno usklađen sa sultanovim dnevnim rasporedom, koji je bio poznat u minutu. Ono što atentatori nisu mogli predvidjeti jeste da će istog dana u Yildiz džamiji biti i glavni imam iz Meke, s kojim će sultan porazgovarati i time odložiti odlazak iz džamije. Eksplozija je odjeknula haremom, poginulo je šesnaest ljudi, ali cilj nije postignut. Abdulhamid je ostao živ. Štaviše, nakon što je izdao naredbe oficirima da se pobrinu za ranjene, popeo se na kočiju i mirno zaputio ka palati.
Autor zauzima interesantnu poziciju, jer je narator glavni atentator, čovjek koji je podmetnuo bombu. Ovaj mladić na početku svoga puta ima jasnu ideju: Abdulhamid je neprijatelj Turaka i mora biti ubijen. Ipak, jasnoća njegove odluke vremenom gubi na britkosti, pogotovo kada bude suočen s čovjekom kojeg je želio ubiti. Kroz priču o unutrašnjim neprijateljima, izdaji i špijunima, atentator ne može da se ne pita: Je li Abdulhamid kriv za sve?
U dva nastavka donosimo vam isječke iz romana:
Da li smo uistinu vjerovali da će tehnike spašavanja djelovati u tom užasu? Sada kad se naše grudi podižu i spuštaju poput kovačkog mijeha, i kada pod naletom vlastitog ega gazimo jedni preko drugih, je li ostalo išta od tih principa?
Kako god… “Uvijek postoji rješenje”, govorio je… Za vrijeme naše obuke, od predgrađa Pariza do uskih ulica Rima, pa čak i kad bi nas ispred Reichstaga u Berlinu grdio pred svima…
Jedne večeri u Madridu rekao je: “Posljednja opcija je da ostaviš svoje tijelo i pobjegneš.” Taj osmijeh na usnama zaklonjen sjenom… Hladan kao led… “Vaša smrt treba da bude vaš spomen. Odvajanje od jadnog tijela je kao bijeg guštera od otkinutog repa. To je sve… Vaš život u odnosu na vašu misiju je bezvrijedan. Neznatan…”
I ova moja krv. Ničija druga. Moja vlastita krv… Koliko smo samo muke vidjeli… danima, noćima. Stisnutih zuba šutjeli iza stotina riječi. A sada, moje tijelo krvari. Pogledaj, za naš cilj… Umirem… Nade mog djetinjstva umiru; za naš cilj…
Naša tijela će ukopati bez ćefina, bez svečanosti, na neka bezvrijedna mjesta. Ili će nas baciti u more kao hranu ribama. Sve to… sve to, za viši cilj. Učitelju… za naš cilj…
Govorio je: “Ako ne uspijete, znajte da vas ove ruke neće dočekati s milošću, nego s bičem…”
Gdje smo? Prag? Bratislava? Na nekom od pustih krajeva kraj Dunava?
…
U bifeu smo sjeli oko jednog manjeg stola i ispijali toplu kafu, slušajući ljude koji su bili naši domaćini. Nisu pokazivali ni najmanji znak prijateljske naklonosti prema nama.
Sjedili smo kao neki daleki poznanici koji razgovaraju o nevažnim stvarima, kao da nismo bili dio velike međunarodne zavjere, okupljeni zbog likvidacije velikog vladara kao što je bio Abdulhamid han. Govorili su nam o jednom našem saborcu koji nas je čekao na skrivenom mjestu između Rumunije i Bugarske, a po kojeg smo trebali otići s pojačanim osiguranjem. Prije nego su ustali dali su nam karte za voz koji preko Amsterdama ide za Berlin i Varšavu. Tokom putovanja morali smo koristiti više linija kako bismo sakrili trag. Koliko više promijenimo vozova i identiteta, toliko nas je teže pratiti. Nakon što su nestali na drugom kraju maglovitog perona, uputili smo se prema velikoj kolodvorskoj zgradi koja je nalikovala na ukleti dvorac, gdje smo morali čekati dolazak sljedećeg voza.
…
Prema činovima, ja, kao major, prvi sam ušao u kupaonicu, uzevši sa sobom parče potkošulje koja mi je trebala služiti za pranje. Noć je bila hladna. Stalno sam drhtao, možda zato što mi je bilo hladno, a možda zbog odvratnosti koju sam osjećao. Nakon što smo završili s kupanjem, kada smo vidjeli malo mjesto za sofrom i hranu pripremljenu za nas, napokon smo shvatili da se poigravaju s nama, da nas žele poniziti i povrijediti.
Ti ljudi koje smo nazivali braćom nisu nas smatrali samo opasnim nego i prezrenim i jadnim. Ali zar takav odnos prema nama, koji smo preuzeli tako važan zadatak i bili spremni da se žrtvujemo, nije nosio štetu našoj zajedničkoj misiji?
Zašto nisu razmišljali o tome? Kako to nisu vidjeli? Taj njihov postupak me povrijedio do te mjere da se vjerovatno tada rodila prva iskra promjene koja će se poslije desiti u meni.
…
Na stolu je bilo samo svinjsko meso, suh hljeb i zaslađena ruska turšija. Znao sam da moj prijatelj Suad, koji dolazi iz Katoličke vojne škole i Berlinske ratne akademije, nije imao problem s tim, ali moj ni Ismailov stomak još uvijek nije bio dostigao nivo kojim bismo mogli odgovoriti toj situaciji. Dok smo jeli hljeb i tu odvratnu turšiju, naši domaćini su nas samo posmatrali.
Tu noć su nas dovezli na stanicu kroz uske varšavske ulice koje su čak i ljeti bile ispunjene maglom i dimom. Kad smo stigli, bilo je devet i četrdeset. Oko deset sati ušli smo u vagon s kupeima za spavanje. Voz je krenuo na vrijeme. Put do Beograda trajao je dvadeset i pet sati. U Budimpešti je ušao kondukter u naš kupe i diskretno nas upozorio na agente koji su nas vjerovatno pratili. Mi nismo imali strahova po tom pitanju, jer Udruženje je tako intenzivno radilo na našoj sigurnosti da je posao Abdulhamidovih ljudi bio uistinu težak. Novac su davali nemilice, imali su plaćenike na svakoj strani i upravljali štampom u cijelosti.
…
Naši novi domaćini su nas konjima prebacili na seosko imanje koje se nalazilo u blizini. I ovo iznenadno stajanje voza vjerovatno je bilo dio plana. Na farmi izgrađenoj na dvadesetak hektara plodne zemlje, s hljebom i soli u rukama dočekala nas je porodica s petero djece, onako kako se dočekuju važni gosti. S tugom su govorili o zajedničkoj prošlosti Turaka i Jevreja, o međusobnoj podršci i sličnoj sudbini protjerivanja iz Evrope. Tužna sjećanja teško jutro učinila su još težim. Nakon bogate trpeze ovaj put smo se lijepo okupali. Dali su nam novu odjeću i nove šešire. Zatim su nas ispratili kao najbliže srodnike. Pravilo broj dva: Na putovanjima izbjegavajte međunarodne linije i sklapanje prijateljstava!
Koristeći dvije lokalne linije, stigli smo do Beograda za osam sati. Od Bukurešta nas je dijelilo još nekih deset sati. Međutim, Beograd i okolina bili su pod kontrolom lokalne policije. Osim toga, nije bilo ni traga od ljudi koji su nas trebali čekati na skrivenom mjestu gdje su se spajale Sava i Dunav. Kako iza sebe ne bismo ostavili nikakav trag, bilo je nužno da se stalno krećemo i mijenjamo prevozna sredstva. Krenuli smo prema Bajrakli džamiji. To je bio centar okupljanja u slučaju bilo kakvih problema.
…
Bilo nas je trojica… Tri mladića koja su prošla kroz razna iskušenja… Pod znojnim košuljama tijela su nam drhtala u bolovima… Tri mlada čovjeka užasnuta su činjenicom da njihovom umoru nema kraj…
Na posljednjoj etapi ovog teškog putovanja pridružio nam se Čarls Edvard Džoris, naš prijatelj iz Belgije. Čekao nas je u malom čamcu na obali do koje smo jedva došli. Naše posljednje mjesto sastanka bilo je to malo pristanište gdje su lokalni ribari ostavljali svoje čamce, a nalazilo se stotinjak metara od glavnog pristaništa. Bio je to težak period kada su trački ribari svoje čamce čuvali zaključane na pristaništima kako bi ih sačuvali od lopova. Čuvari nisu dozvoljavali ni ptica da proleti. Ali kad su nas ugledali, odmah su otvorili vrata, upozorili nas na patrole koje idu za nama i rekli da se hitno udaljimo.
…
Kada smo Suad i ja završili Berlinsku vojnu akademiju, kao prvo i drugo mjesto, isto kao i u srednjoj školi, raspoređeni smo u Skoplje i Skadar. U istim gradovima primljeni smo u lože Bratstva kao najbolji kandidati. Sve te godine imali smo manje ili veće zadatke, ali većina njih nije bila tako značajna. Uglavnom su to bili poslovi kurira. S druge strane, Ismail je u Organizaciju primljen prije godinu dana iz kvote predloženih kandidata na koju smo imali pravo, uz određene preduvjete. Bio nam je potreban neko poput njega, talentovan, snažan i odan cilju. Povrh toga, raspoređen je u Skoplje na mjesto gdje je Suad obavljao dužnost, tako smo se samo nekoliko mjeseci nakon rastanka ponovo sreli sa starim prijateljem. Međutim, Ismail je mogao postati zvanični član Bratstva samo ukoliko uspijemo obaviti preuzeti zadatak i vratimo se živi i zdravi. Nije imao visoko obrazovanje i to mu je bila jedina šansa.
Dok je mujezin izgovarao posljednje riječi, očev lik je ponovo oživio u mojim mislima, ovaj put budeći drukčije uspomene. Naprežući se, progutao sam knedlu u grlu i promrmljao nejasno: “Ne čini to, oče… ne čini to, ti si mrtav… Molim te, ostani mrtav. Ne uništavaj me sad…”
…
Suad je tog dana rekao jednu bolnu istinu od koje sam bježao već dugo vremena. Osjetio sam kako u meni buja ljutnja poput velikih plima i oseka kojim sam prošlog ljeta svjedočio u Normandiji na otoku Mont Saint Michel, ali odmah zatim osjetio sam i kako me razum ili možda čak umor umiruje.
Suad je nastavio:
– Oni su nas otpisali odavno, prijatelji, presuda je donesena. U žiži borbe, kao vodeća napadačka grupa, ostavljeni smo kao mamac na prvoj borbenoj liniji. To da će nas spasiti, izvesti iz zemlje i slično, to su samo prazne priče. Kao i ono što su nam obećavali po pitanju vlastite budućnosti. A istina je da budale kod kojih emocije idu prije pameti kao što smo mi i ne može čekati bolji kraj. Eh, s obzirom na to da je tako, približava se vrijeme apokalipse, drugovi. Udahnut ću polahko, dok se nad nama nadvijaju oblaci dima i vatre i poput Baudelairea, pokušati uživati u događajima koji se preokreću u našu katastrofu.
Povukao sam se ustranu, jer to je bilo posljednje što sam želio. Da, Suad je bio u pravu. Nije bilo nikakve svrhe da se raspravljamo oko toga da li je vladar carstva koje se iz dana u dan sve brže rušilo kriv ili ne. Njegova krivica je već u tome što je bio simbol tog poretka. Zašto da govorimo o sumnjama koje su budile našu savjest i dovodile nas u opasnost?
Nasmijao sam se. Zatim sam pokušao udahnuti duboko… Ali u grudima ispunjenim bolnim udubinama, negdje ispod srca nešto me stezalo. I kao da je bilo bez namjere da prestane.
Tada sam shvatio da mi savjest više nikada neće dati mira. A dok smo bili u Parizu, bio sam tako dobro. Ali u ovom gradu koji mi je bio nepoznat, ali ujedno i zastrašujuće poznat, između munara i kubeta, ostajao sam bez daha, u meni su se budila neka osjećanja koja su mi bila strana.
Prostorija ispunjena mirisom ribe i mahovine postajala je sve toplija. Na sebi sam osjećao Suadov oštri pogled. Kao da je slutio nešto. Nešto u vezi mene, skriveno i sumnjivo, što ni ja sam još uvijek nisam razumio. Nakon ovoga mi neće vjerovati… Uplašio sam se…
…
Prvo što sam zapazio bili su divani i stolice u arabeska stilu. Pored prozora su bili postavljeni visoki mahagonij stolići s grčkim lampama. A između velikih konzola koje su na sebi imale ploče od zelenog mermera ukrašene diskretnim linijama osamnaestog stoljeća i okruglih stolova od ružina drveta stajale su na desetine žena i muškaraca.
Međutim, suprotno od onog što smo očekivali, ljudi nisu uopšte obratili pažnju na nas. Kada smo za dugačkim stolom prekrivenim različitim jelima i pićima ugledali Džorisa, nasmijali smo se radosno kao da vidimo starog prijatelja. To je zapravo bio pokazatelj koliko smo se strano osjećali tu. I ujedno ono na čemu je Udruženje vidjelo najviše muke po pitanju pridobijanja Turaka. Nismo bili ni uskogrudni ni tvrdoglavi kako se mislilo. Bili smo samo osjećajni. Za ono što bismo prihvatili srcem mogli smo bez problema založiti svoje glave, ali za ono što srce nije prihvatalo nije bilo lijeka, koliko god da smo bili moderni i educirani.
…
Prisutnima su se obratili još neki gosti, ali ja sam bio toliko nervozan i nestrpljiv da se za neke od njih ne sjećam ni o čemu su govorili. Gušio sam se u tom osjećaju da radim nešto pogrešno, osjećaju koji se proširio svud po meni, nečujno, poput večernje magle. Nije prošlo mnogo i najzad je počela ta ceremonija inicijacije koju smo čekali cijeli život.
Kada je ljubazno osoblje zatražilo od nas da kleknemo ispred pozornice, isto toliko ljubazno sam upitao da li je to neophodno. U tom trenutku nastupila je mukla tišina. Zatim su mi još ljubaznije rekli da je to samo stvar protokola i da nema razloga za brigu. Iz srca ljetne noći prekrivene prigušenim sjajem kroz otvoren prozor ulazili su zvukovi i mirisi grada i mora čiji su talasi nježno milovali luku. U prostoriji je zavladala takva tišina da se nije čuo ni dah. Od pogleda u kojim je bilo pomiješano omalovažavanje i prezir osjetio sam kako mi raste pritisak. Ali u tom trenutku ponovo sam na nadlaktici osjetio Suadovu čeličnu ruku.
– Šta misliš da radiš, Saime?– prošaputao je kroz stisnute zube. – Nismo li ovo čekali godinama? Nismo li sanjali o tome? Čemu takvo pitanje? Znaš kakva je procedura.
Nasmiješio sam se, progutao ljutnju koja je u meni čekala da izađe i pomjerio se nekoliko koraka naprijed. Zajedno s prijateljima kleknuo sam ispred pozornice. Nismo li kleknuli pred njima još davno prije? Nije li naše neprijateljstvo prema Abdulhamidu zapravo bilo zbog toga što on nikada nije pristao da klekne pred njima? Zašto nikada prije nisam gledao na stvari iz tog ugla? Ne, ne, ništa nije onako kako se čini…
Jedno je znanje, a drugo življenje.
…
Pred očima mi je bila ona sramotna kupaonica u Varšavi i prljava voda koju su tražili da koristimo za kupanje. Zatim sofra sa svinjskim mesom i slatka salata. Nepovjerljivi stav prema Turcima… sve me to tako boljelo. A tek uzimanje novca od tih nesretnika… I sad još da kleknem i ljubim te simbole? Dobro, ali zašto? Da bismo dobili neku snagu koju ćemo uvijek koristiti u njihove interese, je li tako? Ne, ne, neka pukne ondje gdje se istanjilo.
Osim toga, ko su ovi ljudi uopšte? Gvozdenom rukom u svilenoj rukavici pod sloganom slobode i ljudskih prava koriste našu snagu kako bi razorili našu domovinu. Kako su mogli otići tako daleko? Odakle im to pravo? Sva ta pitanja koja im nisam postavio dok sam bio među njima, ili tačnije koja im nisam mogao postaviti, sada su oživljavala u mojoj savjesti jedno za drugim.
– Na bankovne račune novac vam se uplaćuje od treće osobe. U slučaju da budete uhvaćeni, imat ćete tablete kalijum-cijanida. Mi vas smatramo ravnopravnim članovima Bratstva. Dakle, vi ste članovi Udruženja, a ne sitne ubice. Molim vas da pažljivo razmislite o razlici između ta dva pojma. Bratstvo nije kao druga društva koja pokušavaju ličiti na nas, momci.
Jednostavnost je ispod njihove časti. I ne zaboravite, smrt…
– …treba da bude vaše drugo ime – završio sam njegovu rečenicu. Bilo je to upozorenje koje smo godinama slušali i koje nas je činilo drukčijim od ostalih. Bilo je nešto u njegovim sjajnim očima. Ali šta? Samouvjerenost koja je mogla da pokori svakog sagovornika. Ulogu nadčovjeka koju mu je dodijelio život, u modernim odijelima i luksuznom okruženju, igrao je tako vješto da je ostavljao u sjeni i najbolje glumce. Nepokolebljiv stav i lahkoća u prilagođavanju različitim neočekivanim situacijama davala mu je poseban šarm.
Unatoč tome, ta skrivena iskra u njegovim očima uspjela je osvijetliti dio mog razuma zaduženog za prepoznavanje licemjerja.
Moram priznati da je sve bilo odlično isplanirano. Tačnije, među svim planovima atentata, od kojih su neki uključivali bacanje bombe na sultana i podmetanje požara, ovaj je bio najbolji.
Pokušaj s bombom bi vjerovatno bio bezuspješan, jer put kojim bi sultanova kočija trebala proći prije ceremonije bio je posut posebnom vrstom žutog pijeska. Pijesak je donesen iz oblasti Şilea. Testiranja koja su rađena na njemu pokazala su da velika koncentracija vlažnosti i ljepljivosti koju posjeduje blokira detonatorski mehanizam bombe. Ukratko, mogućnost da bomba ne eksplodira je bila velika, a atentatori bi veoma brzo bili uhvaćeni.
Drugi plan također nije bio baš mnogo razuman. Nakon posljednjih dešavanja obezbjeđenje oko Sultana je pojačano. Približiti se čuvarima koji su imali po dva pištolja oko pasa bilo je veoma rizično i opasno. Zbog svega toga, kola napunjena eksplozivom su bila najbolje rješenje.
…
Ukoliko vozilo bude između vozila visokih državnika, moći ću bez problema odraditi svoj dio posla. Zapravo, nije bilo mjesta za zabrinutost, Bratstvo je uvijek imalo način da prevaziđe svaku teškoću. Mi smo također godinama obučavani za sve vrste atentata. Još neko vrijeme ćemo ovdje imati obuku. Osim toga, od devet uobičajenih službenika s dvora, dvojica će biti iz Bratstva. Oni bi i život dali samo da sve bude onako kako je planirano. Faeton je još prije dvije sedmice stigao u Istanbul, trajektom “Dalmacija” vlasništva austrijske kompanije “Loyd Posta”. Isporučen je u ime Silvia Ricija. Zahvaljujući ljudima iz Bratstva i odbora za revoluciju, kontrole su prošle bez problema.
…
Sultan Abdulhamid, kad bi izašao s dvora i krenuo na džuma-namaz, sjedao bi u kočiju s četiri konja. Na povratku je pak volio da sjedne u mali featon s dva konja i sam se odveze. To je radio s velikim umijećem.
Ceremonija je počela. Dok je tamnozeleni featon s dva arapska konja na kojim su bile uzde od zlata čekao ispred džamijskih vrata, ljudi su bez daha čekali da vide vladara Osmanskog Carstva.
To je bio trenutak kada sam ja trebao krenuti. Udahnuo sam duboko i izdahnuo. Lijevom rukom na kojoj je bila satenska bijela rukavica uhvatio sam za svečani mač obješen za mojim pojasom. Zatim sam mirnim koracima, dostojanstveno, u skladu s činom na uniformi, izašao iz mase. Sultanov put od džamije do kočije trajat će minutu i po do dvije. Toliko mi je bilo dovoljno da aktiviram eksploziv.
Izvor STAV
