Poštovani Zorane Janjićijeviću,
Primijetili smo da sve češće komentarišete naše objave o nacionalnim pitanjima Bošnjaka. Kao uglednom građaninu Novog Pazara, želimo vam, kao i našim komšijama srpske nacionalnosti, pojasniti našu uređivačku politiku i pravac kojim idemo.
Srbi i Bošnjaci iz Sandžaka, kada se nađu izvan ovog regiona, često se međusobno podržavaju. Način razmišljanja i sistem vrijednosti sandžačkih Srba i Bošnjaka su sličniji jedni drugima nego što su to, na primjer, sa Srbima iz Šumadije i Bošnjacima iz Zenice . Ova bliskost po načinu razmišljanja i fiziognomiji čini sandžačke Srbe i Bošnjake posebnim u odnosu na druge dijelove Srbije ili Bosne.
Dok su Srbi u Sandžaku za Beograd možda statistička greška, sandžački Srbi i Bošnjaci zajedno predstavljaju značajnu snagu i pozitivnu priču, ne samo za Beograd, već i za Evropu. Samo zajedničkim djelovanjem možemo našoj djeci i budućim generacijama osigurati svjetliju budućnost u Sandžaku.
Srbi u Sandžaku mogu biti most koji će pomoći Bošnjacima da zavole Srbiju i počnu navijati za nju. S druge strane, Bošnjaci, kao većinski narod u Sandžaku, imaju odgovornost da sandžački Srbi osjete, prihvate i shvate da su prije svega Pazarci, Tutinci, Sjeničaci, Prijepoljci, odnosno Sandžaklije.
Nacija nije genetski, već kulturološki fenomen. Vil Djurant u svojoj “Historiji civilizacije” naglašava promjenjivost nacija i naroda. Ovo treba da imamo svi na umu.
Ostvarenje ovih ciljeva nemoguće je ako s obje strane dolazi do nipodaštavanja, poricanja nacije i nepoštovanja posebnosti.
Također, osvrnuo bih se na vašu tvrdnju da se bosanska evanđelja ne mogu smatrati autentičnim rukopisima jer su, po vašem mišljenju, pisana na nepostojećem “bosanskom jeziku”. Želim vam ukazati na nekoliko historijskih činjenica i stručnih stavova koji mogu doprinijeti boljem razumijevanju ove problematike.
Jedan od najvažnijih rukopisa Crkve bosanske, poznat kao Nikoljsko evanđelje, nalazi se u biblioteci Chestera Beattyja u Dublinu, Irska. Ovaj rukopis svjedoči o visokom nivou umjetničke i kulturne svijesti bosanskog društva tog vremena. Pronađen u manastiru Nikolje od strane Vuka Karadžića, predstavlja bogatu tradiciju prepisivanja i ukrašavanja vjerskih tekstova unutar Crkve bosanske.
Renomirani historičar religije, Walter Nigg, u svojoj knjizi “Das Buch der Ketzer” opisuje bosanske krstjane kao izuzetno zanimljivu grupu unutar heretičkih pokreta srednjeg vijeka. Nigg naglašava da su bosanski krstjani živjeli moralnim i skromnim životom, razvijajući vlastiti jezički i religijski izraz, što je rezultiralo stvaranjem rukopisa poput Nikoljskog evanđelja. Ovi rukopisi svjedoče o njihovoj nezavisnosti i duhovnoj autonomiji.
Vaša tvrdnja da bosanski jezik nije postojao u srednjem vijeku nije u skladu sa savremenim lingvističkim i historiografskim istraživanjima. Jezik bosanskih evanđelja predstavlja razvojnu fazu slavenskih jezika na Balkanu, pod utjecajem različitih kulturnih, religijskih i političkih faktora. Pisana tradicija u Bosni pokazuje specifične jezične osobenosti koje su razlikovale bosanski jezik od ostalih slavenskih jezika tog vremena.
Nikoljsko evanđelje nije samo religijski tekst, već i umjetničko djelo, bogato ukrašeno simbolima evanđelista, poput upečatljivog crnog orla koji simbolizira evanđelistu Jovana. Ovi rukopisi predstavljaju neprocjenjivo kulturno blago, koje svjedoči o postojanju i razvoju bosanskog jezika i pismenosti u srednjem vijeku. Njihovo očuvanje, zajedno s analizama stručnjaka poput Waltera Nigga, potvrđuju značaj Crkve bosanske u oblikovanju religijskih i filozofskih ideja tog vremena.
Na kraju, vrijedi napomenuti da se većina bosanskih rukopisa danas nalazi širom Evrope, dok se jedini primjerak čuva unutar granica Bosne i Hercegovine – Evanđelje iz Muzeja Crkve Uspenja Bogorodice i Crkve Vaznesenja Hristovog u Čajniču. Ovi rukopisi, hronološki smješteni u period od 14. do početka 15. stoljeća, svjedoče o bogatoj kulturnoj i religijskoj tradiciji Crkve bosanske.
S poštovanjem,
Suad K Zoranić
Glavni urednik
Portala Sandžak Danas
