Poznata novpoazatka Binasa Ramović-Hajrović se oglasila povodom smrti Umeje Zukorlić emotvnim FB statusom.

Sinoć sam ranije zaspala nego inače. Mitko me je probudio i kratko rekao: “Umeja je umrla.” Znala sam da je bila bolesna i nisam se iznenadila, ali to ipak nije ublažilo bol koju sam osjetila.

Umeju sam upoznala kada sam se udala. Moj Mitko se tada družio sa njenim Muamerom. Bili su zapravo više od prijatelja. Mitko je bio jedan iz društva koje se tih godina okupljalo oko r. Muamera Zukorlića, Umejinog muža. Redovna sijela, barem jednom sedmično, bila su prilika za druženje.

Ali i mimo toga, bilo je trenutaka kada bismo se samo nas četvoro sreli. Umeja i njene sestre, Nasra i Fatma, bile su mi veoma drage, ne samo zbog njihove ljepote i znanja, već i zbog teških životnih puteva koje su prešle.

Umeja je s Nasrom i Fatmom krenula iz Jordana, ali zbog vojne invazije na Irak, umjesto u Brazil, završile su u Novom Pazaru. Sudbina je htjela da se Umeja udomi ovdje, gdje je i upoznala Muamera. Brzo su se vjenčali i nastavili život prvo u Alžiru, a kasnije u Sandžaku.

O našem druženju bih mogla napisati roman. Umeja je od prvog dana bila više od prijateljice. Njeno blago lice i aristokratski maniri odražavali su povjerenje i sigurnost. Umeja je uvijek bila uz svog muža, a njena ljubav prema njemu i djeci bila je beskrajna.

Nakon što smo se preselili za Njemačku, nastavile smo se čuti telefonom, a sastajale smo se svake godine. Na jednom od tih susreta, u haremu Begove džamije, zabilježena je i ova fotografija. Dvije prijateljice, koje su dijelile sve.

Umeja je voljela Novi Pazar svim srcem. Njeno srce i duša pripadali su ovom gradu. Voljela je cvijeće, svoju mačku, i svoju porodicu. Umeja je bila ruža Novog Pazara. Inšallah, sada pravi društvo džennetskim ružama. Njen FB status prenosimo u cjelosti.

Sinoć sam ranije zaspala nego inače. Mitko me je probudio i kratko rekao: “Umeja je umrla.” Znala sam da je bila bolesna i nisam se iznenadila ali to ipak nije ublažilo bol koju sam osjetila.

Umeju sam upoznala kad sam se udala. Moj Mitko se tada družio sa njenim Muamerom. Bili su zapravo više od drugova. Mitko je bio jedan iz društva koje se tih godina okupljalo oko r. Muamera Zukorlića, Umejinog muža. Sijela na kojima se društvo tih devedesetih godina okupljalo su bila redovna, barem jednom sedmično. Ne uvijek ali često i mi, njihove hanume smo koristile te prilike da se okupimo. Ali i mimo toga, bilo je slučajeva kada bismo se samo nas četvoro sreli. Jednom su nas nazvali i pitali jesmo li kod kuće, došli bi. Muamer još ne bi ni sjeo a objasnio bi otkuda ta iznenadna posjeta: “Imali smo nekoliko poziva ali pravo da vam kažem, mi smo se bili nameračili baš kod vas da dođemo. Radije idemo tamo gdje volimo nego gdje moramo.” To nam je prijalo i laskalo.

Umeja i njene sestre, Nasra i Fatma su mi bile jako drage. Ne samo zbog njihove ljepote, znanja i imana. Ta emocija koja se rodila je vjerovatno bila i zbog njihove sudbine, životnog puta koji nije bio ni malo lagan. Odrastale odvojeno od oca i majke, uz svoju nenu, djevojke su ipak uspjele da završe škole i steknu visoka obrazovanja.

Pošto se Mitko družio i sa Enverom, Nasrinim suprugom, mi smo se i sa njima susretali. U tim druženjima saznala sam puno o sestrama koje su kod mene izazivale divljenje. A mene je između ostalog zanimala i arapska kuhinja. Na našem kanalu se zahvaljujući Nasri može naći recept za maklubu.

Posebnu emociju kod mene je izazvala priča o njihovom dolasku u Novi Pazar koji je bio prava pustolovina. Umeja mi je u nekoliko navrata ispričala svaki detalj te uzbudljive avanture. Ta priča me je u više navrata inspirisala da napišem jednu priču jer fabula je već bila tu. No, nije bila sudbina do danas da to uradim. Ovom prilikom moram ispričati makar onaj dio koji je kod mene probudio najveću emociju.

Sve sestre odgajala je nana za koju su bile posebno vezane. Kada su odrasle i stasale, put ih je odveo na studij. Sudbina je htjela da u toku studija Nasra upozna svog budućeg muža, Novopazarca Envera Ujkanovića. Nasra je u Ammanu studirala elektrotehniku a Enver je kao apsolvent Filološkog fakulteta u Prištni te 1990. godine boravio na istom Univerzitetu gdje je izučavao arapski jezik na Institutu za arapski jezik. Enver i Nasra su se upoznali, zavoljeli i imali su plan da stupe u brak nakon okončanja svojih studija. Enver se zatim vraća u svoj rodni kraj a vojna invazija zapadnih zemalja na Irak bila je razlog da Nasra sa sestrama Fatmom i Umejom krene put Brazila kod svog oca i da tamo budu do okončanja rata. Međutim, zbog složenosti situacije nisu mogle odletjeti za Brazil, pa je Nasra tada nazvala Envera Ujkanovića i obavijestila ga da su one na Kipru i da bi htjele, umjesto u Brazil doći u Sandžak kod njega. Enver je odmah otputovao za Grčku gdje je u Atini na aerodromu zatekao Nasru, Fatmu i Umeju. Tu ih je preuzeo i sa sobom poveo za Sandžak, u Orlje, u dom svojih roditelja.

Enver i Nasra odmah stupaju u brak a Fatma i Umeja su odlučile da strpljivo čekaju da prođe bliskoistočna kriza i da se vrate za Jordan. Po starim dobrim sandžačkim običajima, u kuću Ujkanovića se dolazilo na slatku. Da se mladencima čestita i mlada daruje. Mlade, lijepe i obrazovane Nasrine sestre nisu mogle ostati neprimjećene. U kuću su ubrzo počeli dolaziti i razni prosci. Nakon izvjesnog vremena pojavio se i Muamer Zukorlić koji je u rodno Orlje iznenada doputovao iz Alžira gdje je bio na studijama.

Upoznao je Umeju, najmlađu od tri sestre, odmah je zaprosio pa su nakon kraćeg vremena stupili u brak i svoj život nastavili u Alžiru do okončanja studija.
Ista sudbina zadesila je i treću sestru Fatmu, ubrzo se udala za Mensura Zukorlića koji je takođe iz Orlja i tako je Sandžak sve tri sestre dobio za snahe.

O našem druženju bih mogla napisati roman. Onoga dana kada sam se udala bila je moja glavna jenđa a ta se uloga daje posebnim osobama. Od tog dana počinje i naše prijateljstvo i druženje. Njeno blago bijelo lice koje je uvijek bilo okićeno blagim osmjehom ulivalo je povjerenje i davalo sigurnost sagovorniku. Ona je bila žena posebnog ponašanja. Gradsko dijete, iz aristokratske porodice sa lijepim manirima. Davala je sve od sebe da se uklopi u sredinu u koju ju je sudbina dovela. Nije bilo lako napustiti metropolu i doći u stranu sredinu. Ipak je davala sve od sebe i iz ljubavi prema svome mužu i djeci nije joj bio problem da se prilagodi novom životu. Pomislila sam da je ona najbolja supruga na dunjaluku. Sa velikom pažnjom je brinula o svojoj porodici, svom mužu i svojoj djeci. Nikada iz kuće nije izlazila sama. Izuzetak je bila prva mahalska prodavnica. Sve druge potrebštine nabavljao je njen svekar koji je svakog utorka nakon pijačnih obaveza navraćao kod njih u Lug gdje su bili podstanari.

Umeja me je oduševljavala svojom čistoćom, urednošću, umijećem i stilom kako je uređivala svoj stan. Velika njena radost su bili mirisni njemački omekšivači za veš koje sam joj rado donosila. Rekla mi je da ih čuva samo za košulje svog supruga.
Naša druženja su najčešće bila porodičnog tipa a nas dvije smo se sretale i same, onda kada sam trebala za nju obaviti neku kupovinu ili otići da joj pomognem u kuhinji kada bi dolazili brojni iznenada najavljeni gosti. Dok smo spremale po kuhinji oko nogu nam se motao mali nestašni Usame, čije se ime mom Mitku i meni mnogo dopalo, pa smo nekoliko godina kasnije našeg najmlađeg sina tako i nazvali.

Jedan od događaja kojeg se takođe rado sjećam je i njeno polaganje vozačkog ispita. Tražila je da budem uz nju, osjećala se sigurnijom. Imala je veliku tremu. Na našu radost položila je a mi smo dugo nakon toga prepričavale simpatične detalje sa ispita.

Ta druženja su trajala sve do našeg odlaska za Njemačku. Nakon toga smo nastavile kontak telefonom a susreti su bili uslovljeni našim godišnjim odmorima. Nekoliko puta smo se srele i u Sarajevu, gradu kojeg je ona mnogo voljela. Ova fotografija, nastala u haremu Begove džamije, svjedoči jednom od tih naših susreta. Ta dva dana smo se družili, šetali, skupa doručkovali. To je bilo vrijeme samo za nas. Jedna drugoj smo pričale sve ono što prijateljica prijateljici u susretu nakon dugo vremena može da ispriča. I opet nismo stigle sve ispričati.
Sa neizmjernom tugom u srcu upućujem dovu Svemogućem da je obraduje džennetskim baščama. Umeja je bila novopazarska odiva. Zavoljela je naš šeher cijelim svojim bićem. Cijelim svojim bićem mu i pripada. Samo tu je poželjela imati dom. I imala ga je. Voljela je svog muža, svoju djecu, svoju mačku i cvijeće. Jedan od mojih zadataka tada je bio i da joj ga sa gradske pijace donesem. I sama je bila ruža na dunjaluku. Inšallah sada pravi društvo džennetskim ružama. 💔

Kako su se Tamara i Leonardo, detinjstvo provedeno u Vojvodini, ponovo spojili u Nemačkoj nakon višegodišnjeg rastanka.

Sreća u životu često leži u neplaniranim trenucima i iznenađenjima koja nam sudbina sprema. Takav je slučaj sa Tamarom i Leonardom Škorić, koji su svoju ljubavnu priču započeli još u detinjstvu u Vojvodini, da bi se, posle niza godina i životnih promena, ponovo našli i stvorili porodicu.

Tamara se priseća igara iz detinjstva sa Leonardom i njegovom braćom, te kako su te trenutke prekinuli nemiri i bombardovanje, nakon čega se Leonardova porodica preselila u Ludvigsburg, Nemačka. “Naši životi su se na neko vreme razdvojili, ali su naše porodice ostale povezane. 2010. godine, Leonardo i njegov brat odlučili su da nas iznenade posetom, što je obnovilo našu vezu,” objašnjava Tamara.

Leonardo, kroz osmeh, deli svoje utiske o ponovnom susretu: “Vidio sam je i odmah znao da je posebna. Sjećam se da je došla skuterom i bio sam očaran.”

Njihova romansa je brzo napredovala. Leonardo se vratio u Nemačku, a Tamara je uskoro krenula za njim. “Zaljubljena sam bila do ušiju. Ubrzo nakon toga, odlučili smo da započnemo porodicu,” kaže Tamara. Danas, Škorići žive srećno sa svoje četvoro dece u Nemačkoj. Pogledajte video ispod teksta.