• Kako je dječak iz teških uslova rada izgradio jednu od najjačih mesnih industrija u Crnoj Gori

Put od siromaštva do uspjeha često je ispisan znojem, odricanjem i tihim, svakodnevnim borbama koje rijetko ko vidi. Upravo takav put prošao je Hilmija Hilmo Franca – čovjek čije ime danas simbolizuje kvalitet i uspjeh u prehrambenoj industriji, ali čiji su počeci bili daleko od glamura.

Njegova životna priča počinje mnogo ranije nego što bi većina očekivala. Sa svega šesnaest godina, bez izbora i sigurnosti, bio je primoran da počne raditi. Nije birao poslove – radio je ono što je morao. U Brezi je nosio teret koji bi i odrasli teško izdržali: utovarao je balvane, prenosio teške daske i upoznavao surovost života iz prve ruke. Upravo tu, među šumama i teškim fizičkim radom, naučio je najvažnije lekcije – strpljenje, disciplinu i izdržljivost.

Godine 1970. dolazi u Bijelo Polje, gdje započinje novo poglavlje – zapošljava se u klaonici tadašnje Budimke. Bio je na samom dnu hijerarhije, radeći poslove koje su drugi izbjegavali. Gurao je kolica s mesnim otpadom, takozvani „japaner“, često skrivajući se od pogleda vršnjaka. Dok su drugi živjeli mladost, on je zarađivao svoju koru hljeba.

Ali upravo tu, među mirisom dima i mesa, počinje njegova prava škola života. Nije bio samo radnik – bio je posmatrač, učenik, neko ko upija svaki pokret i svaku riječ iskusnijih majstora. Dani su prolazili u naporu, ali i učenju. Svaki rez, svaki proces i svaki detalj proizvodnje postajali su dio njegovog znanja. Polako, ali sigurno, gradio je temelje onoga što će kasnije postati ozbiljan poslovni sistem.

Prekretnica dolazi s privatizacijom fabrike u kojoj je nekada bio obični radnik. Kupovinom tog pogona, Franca zatvara simboličan krug – od čovjeka koji je gurao kolica do vlasnika industrijskog pogona. Početak privatnog posla bio je skroman. Bez velikog kapitala, ali s ogromnim iskustvom, kupovao je stoku od lokalnih stočara, obrađivao meso ručno i prodavao proizvode na pijacama. Nije bilo reklama, marketinga ni velikih kampanja – samo kvalitet koji je brzo pronašao put do kupaca.

Vremenom, posao se širio. Otvarane su farme za tov junadi, modernizovani pogoni, razvijena mreža saradnika i partnera. Njegova firma postala je prepoznatljiva ne samo u Crnoj Gori, već i van njenih granica. Broj zaposlenih rastao je iz godine u godinu, a proizvodi su pronalazili put do tržišta širom regiona. Danas, ime Hilmije Franca stoji iza ozbiljnog poslovnog sistema – prodavnica, hotela, proizvodnih pogona i izvoza. Ipak, uprkos svemu, on o uspjehu govori jednostavno.

„Sve je počelo onog dana kada sam odlučio da naučim svaki dio posla, pa makar to značilo da guram kolica s otpadom“, često kaže.

Za svoj rad i doprinos dobio je brojna priznanja, među kojima se izdvaja nagrada „3. januar“, jedno od najznačajnijih opštinskih priznanja. No, za njega to nije lična pobjeda, već potvrda da trud i pošten rad imaju svoju vrijednost. Danas, dok putuje svijetom i posluje na visokom nivou, često se vraća mislima na početke – na roditelje, njihovu borbu i žrtvu. Upravo te uspomene, kaže, ostaju njegov najveći kapital.

Priča Hilmije Hilma Franca nije samo priča o biznisu. To je priča o čovjeku koji nije birao lak put, ali je znao gdje želi stići. Priča koja podsjeća da veličina ne dolazi preko noći – već kroz godine rada, tišine i vjere u ono što se gradi.

Dječak Anel Selmanović, čija je sudbina ujedinila hiljade ljudi širom regiona i dijaspore, stigao je u Dubai gdje je započeo dugo očekivano liječenje Dišenove mišićne distrofije – teške i rijetke bolesti koja progresivno slabi mišiće. Nakon impresivne humanitarne akcije u kojoj je za samo 20 dana prikupljeno čak 2,5 miliona eura, otvorena su vrata nade za ovog hrabrog dječaka. Njegova borba, ali i snaga zajedništva ljudi koji su stali uz njega, danas dobija svoj najvažniji nastavak.

Prema riječima njegovog oca, Anel je već ušao u prvi dio medicinskog tretmana, koji podrazumijeva kompleksne i intenzivne terapije. Ljekarski tim u Dubaiju započeo je proceduru koja bi, uz pozitivne reakcije organizma, mogla donijeti značajno poboljšanje njegovog zdravstvenog stanja.

„Pred njim je period intenzivnih terapija, ali vjerujemo i nadamo se najboljem. Ovo je velika šansa za našeg sina“, poručio je Anelov otac.

Ova vijest izazvala je talas emocija među svima koji su učestvovali u akciji prikupljanja pomoći – od građana, humanitarnih organizacija, sportista, do ljudi iz dijaspore. Mnogi od njih danas s ponosom prate prve korake liječenja, svjesni da su svojim doprinosom postali dio jedne velike životne borbe.

Anelova priča još jednom potvrđuje da solidarnost i humanost nemaju granice. U vremenu kada se često ističu podjele, upravo ovakvi primjeri pokazuju koliko zajedništvo može biti snažno – i koliko života može promijeniti. Pred Anelom je težak put, ali više nije sam. Uz podršku hiljada ljudi i stručnu medicinsku pomoć, nada da će njegova borba imati sretan ishod danas je jača nego ikada. Pogledajte video ispod teksta.

U vremenu kada se sve češće govori o otuđenosti između radnika i velikih kompanija, jedna priča iz Njemačke pokazala je da ljudskost i zahvalnost ipak nisu nestali iz korporativnog svijeta. Naime, u fabrici BMW, jedan radnik turskog porijekla ispraćen je u penziju na način koji je dirnuo hiljade ljudi širom Evrope. Nakon čak 45 godina predanog rada u istoj kompaniji, njegov posljednji radni dan pretvoren je u emotivan događaj koji će, bez sumnje, pamtiti do kraja života.

Tokom svoje dugogodišnje karijere, ovaj radnik bio je dio generacije koja je gradila temelje njemačke automobilske industrije. Njegove ruke učestvovale su u stvaranju hiljada vozila koja su sišla sa proizvodnih traka, ostavljajući neizbrisiv trag u jednoj od najpoznatijih svjetskih kompanija.

Odlazak u penziju započeo je simboličnim poklonom – maketom čuvenog BMW-ovog tornja iz Minhena, sjedišta kompanije. Međutim, pravo iznenađenje uslijedilo je ubrzo nakon toga. U znak zahvalnosti za decenije lojalnosti i predanosti, kompanija mu je uručila automobil o kojem mnogi sanjaju – luksuzni, crveni BMW M3.

Emotivne scene sa oproštaja brzo su se proširile društvenim mrežama, izazivajući lavinu pozitivnih reakcija. Mnogi su u ovom činu prepoznali simboliku generacija radnika, posebno onih iz redova gastarbajtera, koji su svojim trudom i odricanjem gradili ekonomsku snagu Njemačke.

U vremenu kada industrija ubrzano ide ka automatizaciji i digitalizaciji, ova priča podsjeća na jednu jednostavnu, ali često zaboravljenu činjenicu – iza svakog velikog sistema stoje ljudi. Upravo oni koji su godinama, često daleko od svoje domovine, ulagali trud i znanje, zaslužuju ovakva priznanja. Gest kompanije BMW nije samo nagrada jednom radniku – to je poruka svim generacijama da se lojalnost, rad i posvećenost ipak mogu prepoznati i nagraditi na način koji nadilazi očekivanja. Pogledajte video ispod teksta.

Slučaj iz Kaknja koji je mjesecima potresao javnost dobio je novi, još dramatičniji epilog. Priča o Erminu Husiki, čovjeku čija je životna borba dirnula region, sada dobija nastavak koji ponovo otvara pitanja o ljubavi, oprostu i granicama ljudske izdržljivosti. Podsjetimo, njegova ispovijest ranije je izazvala ogromnu pažnju nakon što je otkriveno da ga je supruga napustila i otišla sa zetom, ostavivši iza sebe porodicu, ali i duboke rane.

Kada se prije nekoliko mjeseci preselio u selo Tupkovići kod Kaknja, Ermin je vjerovao da počinje novo poglavlje života. Nakon teške nesreće iz djetinjstva, kada je sa 14 godina pao s konja i zadobio teške povrede glave, ostao je sa više od 90 posto tjelesnog oštećenja. Ipak, nikada nije odustao. Radio je sve što je mogao – od fizičkih poslova na farmama do čuvanja imanja, pokušavajući obezbijediti dostojanstven život za svoju porodicu. Uz pomoć dobrih ljudi iz Bosne i dijaspore, uspio je započeti izgradnju kuće, nadajući se mirnijoj budućnosti za suprugu i sina. Ali umjesto mira – uslijedio je šok.

Jednog dana, Ermin se vratio kući i zatekao prazninu. Supruga je otišla, ostavivši mu, kako kaže, „sramnu poruku“ koja mu je srušila svijet. Prema njegovim riječima, napustila ga je zbog muža njegove sestre, a cijela priča bila je organizovana putem društvenih mreža. Dodatni šok bio je taj što je, kako tvrdi, sa sobom ponijela i dječiji dodatak (250–300 KM), kojim je finansirala odlazak.

„Šok, rane, stres… Ne znam kako sam ostao na nogama, ali Allah mi daje snagu“, rekao je tada.

Briga o osmogodišnjem sinu pala je isključivo na njega. Zbog djeteta je morao napustiti posao, ostajući sam da se nosi sa svakodnevnim izazovima. Uprkos svemu, Ermin je donio odluku koja je mnoge iznenadila – odlučio je vratiti suprugu. U jednom intervjuu kratko je rekao:

„Pitao sam je zašto je to uradila, ali nisam dobio odgovor. Branila se šutnjom.“

Kako navodi, na taj potez odlučio se zbog ljubavi i zbog njihovog djeteta, iako je ta odluka izazvala sukobe unutar njegove porodice, posebno sa majkom i bratom. Međutim, ono što je uslijedilo nadmašilo je i najcrnje scenarije. Samo 14 dana nakon što se vratila, njegova supruga ga je ponovo napustila. Ovog puta, prema dostupnim informacijama, pronašla je drugog muškarca i ubrzo se udala, započevši novi život u Krajini.

Ovaj novi obrat izazvao je još burnije reakcije javnosti, koja se sada pita – gdje su granice oprosta i koliko jedna osoba može podnijeti. Uprkos svemu što ga je zadesilo, Ermin Husika ostaje simbol borbe, vjere i očinske odgovornosti. Njegova priča nije samo priča o izdaji, već i o snazi čovjeka koji, i kada mu se svijet sruši, nastavlja dalje – zbog svog djeteta. Poruke podrške i dalje pristižu sa svih strana, a mnogi ga vide kao primjer istrajnosti u najtežim životnim trenucima. Pogledajte video ispod teksta.

Novi Pazar ovih dana ne govori samo o politici i društvenim dešavanjima – jedna posebna priča podsjetila je građane da se i u najneočekivanijim okolnostima rađaju najljepše emocije. Naime, ljubav koja je započela u masi ljudi tokom protesta održanog 12. aprila prošle godine pod sloganom „Sloboda vlada čaršijom“, juče je na godišnjicu dobila svoj najljepši epilog – brak.

U moru transparenata, glasova i emocija koje su tada ispunile ulice Novog Pazara, dvoje mladih ljudi upoznalo se sasvim slučajno. Ono što je tada bio kratak susret, pretvorilo se u priču koja je tokom mjeseci rasla, jačala i sazrijevala – sve do trenutka kada su odlučili da svoju ljubav ozvaniče.

Simbolika datuma nije slučajna. Upravo na godišnjicu njihovog upoznavanja, par je izgovorio sudbonosno „da“, spajajući tako dva važna trenutka u jedan – početak ljubavi i početak zajedničkog života.

„Za nas je 12. april prije svega dan slobode. Danas je to i podsjetnik na ljubav koja se rodila u toj slobodi – ljubav prema životu, ljudima i vjeri da možemo graditi bolje sutra“, izjavila je mlada Muhterema Čuljković, čije su riječi dirnule mnoge.

Ova nesvakidašnja priča brzo se proširila društvenim mrežama, izazivajući pozitivne reakcije i komentare građana koji su u njoj prepoznali nešto što često nedostaje u svakodnevici – iskrenu emociju i nadu.

Dok se protesti najčešće pamte po porukama i zahtjevima, ova godišnjica u Novom Pazaru ostat će upamćena i po jednoj tihoj, ali snažnoj poruci – da se i u gužvi, galami i borbi za promjene može roditi nešto trajno, iskreno i lijepo. U vremenu kada su podjele sve češće, priča ovog para pokazuje da ljubav i dalje pronalazi svoj put – čak i tamo gdje je najmanje očekujemo.

Izvor A1tv.net