Na velikom studentskom protestu koji je danas održan u Novom Pazaru, emotivno obraćanje jedne studentkinje Državni univerzitet u Novom Pazaru (DUNP) duboko je potreslo okupljene građane i studente iz cijele Srbije. Okupljanje je započelo u 11 sati ispred zgrade Univerziteta, dok je u 11.52 održana tišina u znak sjećanja na stradale u padu nadstrešnice u Novom Sadu prošle godine – tragediju koja je, kako ističu studenti, ostavila duboke i još uvijek nezacijeljene rane u društvu.

Centralni dio programa planiran je za 17 sati, kada se očekuje obraćanje studenata u blokadi, ali je već tokom prijepodneva atmosfera bila snažno nabijena emocijama, nezadovoljstvom i odlučnošću. Posebnu pažnju izazvalo je obraćanje studentkinje DUNP-a koja se, vidno potresena i u suzama, obratila okupljenima:

„Godinu dana ništa nije ispunjeno. Nijedan zahtjev. Rane nas i dalje bole kada vidimo šta se dešava iz dana u dan. E, pa ne damo. Tu smo dok se svi zahtjevi ne ispune“, poručila je ona, a zatim dodala:
„Hajde da blokiramo nešto – je l’ može?“

Njene riječi ispraćene su dugim aplauzom i uzvicima podrške, a snimak emotivnog govora brzo se proširio društvenim mrežama. Kako prenosi N1, upravo ovakva obraćanja pokazuju da studentski protesti u Novom Pazaru nisu samo izraz političkog nezadovoljstva, već i vapaj mladih ljudi za odgovornošću, pravdom i promjenama.

Protest protiče mirno, uz prisustvo velikog broja studenata, građana i gostiju iz drugih gradova, a organizatori poručuju da neće odustati dok njihovi zahtjevi ne budu ispunjeni.

Velika scena Pinkove zvezde sinoć je svjedočila nastupu koji se pamti. Mervan Mehmedović iz Novog Pazara oduševio je i publiku i stručni žiri, osvojivši sva četiri glasa „DA“ i obezbijedivši direktan plasman u naredni krug takmičenja. Mervan se predstavio snažnom interpretacijom pjesme Nikome ni reč u izvođenju Dženan Lončarević, a zatim i energičnom numerom „Zauvek tvoj“ grupe Tropiko bend. Sigurnost, emocija i kontrola glasa obilježile su njegov nastup, koji je kulminirao jednoglasnom podrškom žirija.

Njegova mentorka, Jelena Karleuša, nije krila zadovoljstvo napretkom kandidata, dok su i ostali članovi žirija uputili pohvale. Zorica Brunclik istakla je zrelost i emotivnu stabilnost nastupa, naglasivši da je Mervan večeras djelovao sigurnije nego ranije. Sličan stav imala je i Viki Miljković, koja je posebno pohvalila njegovu komercijalnost i sposobnost da iznese bržu, zahtjevniju pjesmu bez greške. Duhovitu notu u komentare unio je Desingerica, čija je izjava izazvala smijeh u studiju, ali i potvrdila koliko je Mervanov nastup bio upečatljiv.

Publika u studiju reagovala je burnim aplauzom, a društvene mreže ubrzo su se ispunile porukama podrške kandidatu iz Novog Pazara. Njegov nastup još jednom je pokazao da Sandžak ima snažne vokale i muzičke talente koji ravnopravno pariraju na najvećim televizijskim scenama. Dva video-priloga sa kompletnim nastupom i komentarima žirija dostupan je u nastavku ispod teksta.

U vremenu u kojem se tridesete često doživljavaju kao tiha granica između snova i stvarnosti, Ema Muratović i Fatmir Brežanin stoje tačno na toj liniji – „ni tamo ni ovdje“. Rođeni 1995. godine u Novom Pazaru, oni pripadaju generaciji koja je naslijedila društvo puno tereta, ali i odgovornost da ga ne prihvati zdravo za gotovo.

Razgovor vođen u parku kod Novopazarske tvrđave nije bio klasičan intervju. Bio je to sudar umjetnosti, bunta, straha i nade. Dvoje mladih ljudi govorilo je o pritiscima, studentskom buntu, odgovornosti koja se prenosi s koljena na koljeno, ali i o ličnim izborima koji se često prave „uzvodno“, protiv struje.

Fatmir Brežanin diplomirao je na Fakultetu umjetnosti u Novom Pazaru, a master studije završio na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu. Odrastanje između Novog Pazara i Ulcinja, među djedovim knjigama, očevom stolarskom radionicom i majčinom strašću prema čitanju, oblikovalo je njegovu radoznalost i kritičko mišljenje. Iako slikar, priznaje da mu platno često nije dovoljno za sve ono što želi reći – posebno kada su u pitanju društvena i politička pitanja. Tada bira riječ, tekst, rečenicu koju „brusi satima“, jer u jeziku vidi odgovornost i preciznost koju umjetnost mora imati.

Ema Muratović diplomirala je glumu na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, u klasi profesora Borisa Isakovića, a master studije završila u klasi profesora Leona Lučeva i Ermina Brave. Prije akademije bila je dio dramske trupe „Joj, Evo i Hovi“ i igrala u predstavi „Beton Mahala“. Danas nastupa u pozorištima širom Srbije i članica je ansambla regionalnog pozorišta u Novom Pazaru. Za glumu kaže da je bila njen tihi san, ali da joj je presudno ohrabrenje dao glumac Branislav Trifunović, rekavši joj da je talentovana – rečenica koja joj je promijenila život.

Njihov razgovor dotakao se i straha – onog kolektivnog, duboko usađenog. Ema smatra da strah često nije jedini problem, već i nezainteresovanost i komfor. Ipak, ne želi osuđivati ljude, vjerujući da svako ima svoj trenutak buđenja. Fatmir je, s druge strane, oštriji: uvjeren je da u jednom trenutku postoji moralna dužnost da se nešto kaže i uradi, makar to bilo samo jasno izgovoreno mišljenje, uvijek i pred svakim.

Život umjetnika u Novom Pazaru opisuju kao težak, ali pun kontradikcija. Grad ih ponekad guši, ali im istovremeno daje osjećaj sigurnosti i solidarnosti kakav rijetko gdje postoji. Kafane u kojima svi razgovaraju sa svima, ulice pune karaktera, ljudi koji postaju inspiracija – sve to Novi Pazar čini neiscrpnim izvorom priča, iako sistem rijetko prepoznaje i podržava kulturu.

Na pitanje kako vide Novi Pazar za pet godina, Ema odgovara idealistički: da vrata koja su mladi otvorili ostanu zauvijek otvorena. Da, kad bi bila „neko“, uklonila bi nasilje iz svijeta – od oružja do igračaka i crtanih filmova. Fatmir, realističniji i opterećen sumnjom, boji se riječi „isto“, ali se nada da će se njen optimizam pokazati jačim od njegovog pesimizma. Kada bi mogao poželjeti jednu stvar, kaže, izbrisao bi bore sa lica majki i učinio da ih očevi više vole.

Njihove riječi nisu manifest, ali jesu svjedočanstvo generacije koja odbija šutnju. Generacije koja zna da promjene ne dolaze preko noći, ali i da bez glasa – nema ni budućnosti. Ema Muratović i Fatmir Brežanin možda nisu „neko“ u formalnom smislu moći, ali u svijetu ideja, hrabrosti i odgovornosti – oni to već jesu. Pogledajte ispovijest ispod teksta.

Da stara vremena nisu uvijek bila ni laka ni romantična, najbolje svjedoči životna priča Ramiza Halilovića, osamdesetogodišnjaka čiji se život može ispričati kao tiha, ali snažna lekcija o radu, strpljenju i porodičnom dostojanstvu. Njegovo djetinjstvo, kako sam kaže, gotovo da i nije postojalo – jer se odmalena moralo raditi kako bi se preživjelo.

Rođen 1946. godine u selu Ibarac, Ramiz je odrastao u porodici u kojoj je bilo više gladnih usta nego sigurnih prihoda. Živjelo se skromno, gotovo na ivici siromaštva. Njegov otac se snalazio kako je znao – trgovao je solju, nosio je u udaljena mjesta, a zauzvrat donosio žito. Bio je to način preživljavanja u vremenima kada je i najosnovnije bilo luksuz.

Školu je pohađao do petog razreda. Dalje nije moglo – stoka je morala da se čuva, zemlja da se obrađuje. Dok je otac radio kao šumski radnik u gornjem toku Ibra, Ramiz je s amidžama i rodbinom provodio dane po planinama, čuvajući stoku i radeći teške poljoprivredne poslove. Kaže da je prve cipele obuo tek 1966. godine, po povratku iz vojske.

Odjeća se tada nije kupovala – pravila se. Majka je od lana tkala donji veš, vuna se ručno prela i bojala prirodnim bojama dobijenim iz kore drveća. Svaki komad odjeće bio je rezultat dugog i mukotrpnog rada. Ipak, Ramiz ne pamti da su se žalili. „Bili smo siromašni, ali zadovoljni onim što smo imali“, kaže.

Već sa 15 godina počeo je raditi u šumi, sa volovskim zapregama. Posao je bio izuzetno težak – zimi, po snijegu višem od metra, drva su se morala guliti i slagati po pravilima, jer u suprotnom ne bi bila primljena. Niko tada nije pitao da li je teško. Takav je bio život, a ljudi su ga prihvatali bez mnogo pitanja.

U tim vremenima, i brak je imao drugačije lice. Svoju suprugu Ramiz je prvi put istinski upoznao tek na dan kada je kao mlada došla u njegovu kuću. Ljubav se, kaže, rodila iz poštovanja – i trajala cijeli život. Nikada ga nije osramotila, nikada povrijedila, a porodicu je nosila na svojim leđima s nevjerovatnom snagom i dostojanstvom. Brinula je o njegovim roditeljima, djeci, kući, gostima, i to uvijek bez prigovora.

Posebno s toplinom govori o ramazanskim danima, kada bi njegova supruga, bez obzira na snijeg, kišu ili noć, ustajala da spremi svježu hranu – iz poštovanja prema porodici i običajima. „Nikakav hotel ne može spremiti kao što je ona znala“, kaže Ramiz.

Suprugu je izgubio 15. maja ove godine. Kaže da je gubitak žene teži od gubitka roditelja, jer s njom dijeliš sve – brige, misli, tišine. Danas živi sa sinom koji se vratio roditeljskom domu da ne bi ostao sam. Iza Ramiza Halilovića ostalo je sedmoro djece, ali i ono što on naziva najvećim bogatstvom – 51 unuk i praunuk. „Za to se živi“, kaže. „Kuće i imanja nisu ništa ako iza tebe nema poroda.“

Stara kuća i danas stoji u dvorištu, kao nijemi svjedok života koji ga nije štedio. Kuća je građena bez novca, ali s pjesmom i vjerom. Za godinu dana je završena, uz pomoć komšija i rodbine. „Nisam razbio banku, nisam nikoga zakinuo. Sve sam stekao časno i pošteno“, ističe. Na pitanje kako gleda na današnji život, Ramiz kaže da je lakši i udobniji nego ikada. „Nema one bijede kao nekad. Sve što smo prošli – nije bilo uzalud.“

Priča Ramiza Halilovića je jednostavna, ali snažna. To je priča o čovjeku koji nije imao mnogo, ali je stvorio najviše – porodicu, ime i pošten trag iza sebe. Pouka da je istinsko bogatstvo u ljudima koje ostavljamo iza sebe, a ne u onome što skupljamo tokom života. Pogledajte tv prilog ispod teksta.