U vremenu kada se vrijednosti sve češće mjere onim što čovjek ima, a ne onim što nosi u sebi, životna priča Semira Semka Avdića iz Rožaja vraća vjeru u ljude. Njegova sudbina nije bila laka, ali je iz nje izrastao čovjek kojeg čaršija poštuje, cijeni i doživljava kao svog.

Semko, kako ga Rožajci od milja zovu, ostao je bez majke kada je imao svega deset mjeseci. Djetinjstvo bez najvažnije figure u životu svakog djeteta ostavilo je dubok trag, ali ga nije pretvorilo u ogorčenog čovjeka. Naprotiv, iz te boli izrasla je posebna osjetljivost, dobrota i potreba da bude blizak ljudima.

Jedna od žena koja ga poznaje od najranijih dana prisjetila se koliko je bio mali kada ga je prvi put vidjela. Kaže da je imao četiri godine, možda nepunih pet, kada je počela da shvata kakvu težinu nosi to dijete koje raste bez majke. Posebno joj je urezan trenutak kada bi ga kasno uveče zaticala kako sjedi na klupi i plače. Tada bi joj, kroz suze, pokazivao u nebo i govorio: “Pogledaj onu zvijezdu gore, ona je moja mama.” Te riječi, jednostavne i dječije, zapravo su bile najdublji opis njegove boli.

Semko i danas otvoreno govori da je život bez majke rana koja nikada ne zarasta. Kaže da mu je najviše falila majčinska ljubav i da ga je uvijek boljelo kada vidi drugu djecu sa njihovim majkama. Dok su drugi imali zagrljaj, toplinu i nježnost, on je odrastao sa prazninom koju ništa ne može sasvim nadomjestiti. Ipak, nije dozvolio da ga ta tuga uništi.

Njegov otac, kako Semko ističe, učinio je sve što je mogao da djeci pruži osnovu za život. Borio se da zaradi, da ih prehrani i izvede na pravi put. Semko mu je zbog toga duboko zahvalan, svjestan da niko ne može zamijeniti majku, ali da je otac bio oslonac koliko je mogao biti. Uz njega su bili i drugi članovi porodice – amidže, strine, hale, rodbina s majčine strane, a posebno rahmetli tetka koja ih nikada nije puštala iz kuće a da prethodno nisu jeli. Ta briga i ta toplina ostale su urezane kao dokaz da čovjek može preživjeti veliku tugu ako barem negdje osjeti da nije sam.

Posebno mjesto u njegovom životu zauzima i Izeta, supruga njegovog oca, koja je, kako se navodi na kraju priče, unijela novu toplinu i svjetlost u njegov život. Nije mogla zamijeniti ono što je izgubljeno, ali je svojim prisustvom i odnosom prema njemu postala važan i drag oslonac.

Semko ne krije ni koliko duguje rožajskoj čaršiji. Njegove riječi o narodu Rožaja pune su zahvalnosti. Kaže da su mu ljudi pomagali finansijski, donosili hranu, bili uz njega kada je bilo najteže i da bez njih vjerovatno ne bi izdržao. Njegova zahvalnost nije naučena fraza, već iskreno osjećanje čovjeka koji zna šta znači kada ti neko pruži ruku onda kada nemaš kome drugom da se obratiš.

Odmalena je bio vezan za ulicu i čaršiju. Tu je odrastao, tu je upoznavao ljude, tu učio život. Danas ga mnogi svakodnevno viđaju kako pomaže drugima – nekome iznese otpad, nekome odnese kese, vodu ili porudžbinu, zastane da upita treba li nešto. Za takvu pomoć ljudi ga često nagrade simbolično, ali on ističe da sve radi od srca. Kaže da mu je u prirodi da svakome izađe u susret i da pomogne koliko može.

Oni koji ga dobro poznaju svjedoče o njegovom poštenju i karakteru. Govore da mu čovjek može ostaviti i novac i vrijedne stvari, a da Semko neće uzeti ništa što nije njegovo. Takva čestitost, u vremenu kada se povjerenje lako gubi, čini ga posebnim u očima ljudi koji ga svakodnevno sreću.

Veliku promjenu u njegov život unijela je i vjera. Semko danas redovno klanja, boravi u džamiji i posebno je aktivan tokom Ramazana. Otključava i zaključava džamiju, pali i gasi kandilje, pomaže da se održi red i mir, vodi računa o detaljima i čini sve što može da bude koristan. Kaže da je upravo vjera donijela smiraj u njegov život i da je od trenutka kada joj se ozbiljnije posvetio postao drugačiji i sretniji čovjek.

Posebno emotivno govori o odlasku na umru, koju mu je omogućio jedan humani čovjek iz Rožaja. Taj put za njega nije bio samo putovanje, već ispunjenje sna i duhovna prekretnica. Nakon povratka, kako sam kaže, osjetio je da je postao sretniji, mirniji i ispunjeniji.

Iako je mnogo toga u životu propustio, Semko ne govori s gorčinom. Naprotiv, u svakoj rečenici osjeća se zahvalnost. Ne traži mnogo, nema velike prohtjeve, niti govori o bogatstvu, kućama ili luksuzu. Njegova najveća želja je da ljudi budu zadovoljni njime i da ostane isti – čovjek koji neće izgubiti dobrotu, skromnost i poštovanje prema drugima.

Za Rožaje je vezan gotovo sudbinski. Kaže da nigdje ne osjeća ono što osjeća u svom gradu i da, ma gdje otišao, uvijek jedva čeka da se vrati. Rožajska čaršija za njega nije samo mjesto odrastanja, već prostor u kojem je, uprkos svim ranama, pronašao pripadnost, zaštitu i smisao.

Priča Semira Semka Avdića mnogo je više od lične ispovijesti. To je opomena svima koji imaju mnogo, a ne znaju to cijeniti. To je podsjetnik da ima ljudi koji su rasli bez onoga najvažnijeg, a ipak ostali čisti, pošteni i zahvalni. Semko je dijete rožajske čaršije, ali i mnogo više od toga – on je dokaz da čovjek može imati malo, a ipak biti bogat srcem. Pogledajte video ispod teksta