Join our community of SUBSCRIBERS and be part of the conversation.
To subscribe, simply enter your email address on our website or click the subscribe button below. Don't worry, we respect your privacy and won't spam your inbox. Your information is safe with us.
Teška saobraćajna nesreća dogodila se tokom noći na magistralnom putu Kolašin – Mojkovac, u mjestu Drijenak, gdje je život izgubio 22-godišnji mladić iz Kolašina, dok su još dvije osobe povrijeđene.
Prema prvim informacijama iz istrage, u vozilu su se nalazile tri osobe. Tragičan epilog ove nesreće potvrdila je rukovoditeljka Osnovnog državnog tužilaštva u Kolašinu Maja Šćepanović, koja je navela da je jedna osoba stradala na licu mjesta, dok su dvije povrijeđene.
Povrijeđeni putnici nakon nesreće hitno su transportovani u Klinički centar Crne Gore, gdje im je ukazana medicinska pomoć. Za sada nema zvaničnih informacija o stepenu njihovih povreda.
Prema dosadašnjim saznanjima, do nesreće je došlo kada je automobil, iz još neutvrđenih razloga, sletio sa kolovoza, potom udario u stablo pored puta i prevrnuo se. Policija i nadležni organi obavili su uviđaj na licu mjesta kako bi se utvrdile sve okolnosti koje su dovele do ove tragedije.
Ova nesreća još jednom je potresla građane sjevera Crne Gore, podsjećajući na opasnosti koje vrebaju na regionalnim putevima, posebno tokom noćnih sati i u uslovima smanjene vidljivosti. Istraga o uzrocima nesreće je u toku.
Novi Pazar je jutros oko 9 časova potresla vijest o požaru koji je izbio u jednom ugostiteljskom objektu u ulici Jaćima Ristovića. Prema prvim informacijama sa terena, vatra je izbila u dijelu kuhinje, a zatim se proširila na prostor magacina u okviru objekta.
Građani iz okolnih zgrada primijetili su dim koji se širio iz objekta i odmah obavijestili nadležne službe. Vatrogasno-spasilačka jedinica reagovala je u najkraćem roku, a na lice mjesta upućena su dva vatrogasna kamiona.
Razlog za ovako brzu i pojačanu intervenciju bio je podatak da se u neposrednoj blizini objekta nalazi i porodična kuća, zbog čega je postojala opasnost da se vatra proširi i na susjedne objekte.
Zahvaljujući brzoj reakciji vatrogasaca, požar je u kratkom roku lokalizovan i spriječeno je dalje širenje vatre. Na sreću, prema prvim informacijama, nema povrijeđenih osoba, dok je na objektu pričinjena materijalna šteta.
Uzrok izbijanja požara za sada nije zvanično potvrđen, a nadležne službe će nakon uviđaja utvrditi kako je došlo do zapaljenja u kuhinjskom dijelu objekta. Stanovnici ove prometne ulice u centru Novog Pazara ističu da je pravovremena intervencija vatrogasaca spriječila ozbiljnije posljedice i moguću tragediju.
Odluka Ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije da odbije agreman Admiru Atoviću, konzulu Bosne i Hercegovine u Novom Pazaru, izazvala je burne reakcije i ogorčenje među brojnim Bošnjacima u Bosni i Sandžaku. Kao razlog za ovu odluku, prema riječima Atovića, navedeno je njegovo učešće u odbrani Bosne i Hercegovine tokom agresije devedesetih godina.
Za mnoge u regionu ova odluka ne predstavlja samo diplomatski potez, već simbolično poniženje ljudi koji su branili međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu. Kritičari podsjećaju da je Armija Republike Bosne i Hercegovine vodila odbrambeni rat protiv agresije, što je potvrđeno brojnim međunarodnim presudama i historijskim činjenicama.
Uprkos tome, upravo ta činjenica – da je učestvovao u odbrani svoje zemlje – sada je, prema dostupnim informacijama, navedena kao razlog zbog kojeg Atović ne može obavljati diplomatsku funkciju u Srbiji.
„Iskreno, žao mi je što napuštam ovaj grad, ali Ministarstvo vanjskih poslova Republike Srbije navelo je moju ratnu prošlost kao razlog za takvu odluku“, rekao je Atović.
On je istakao da na svoje učešće u ratu gleda s ponosom i da ga smatra jednim od najvažnijih dijelova svog života.
„Na svoju ratnu prošlost sam zaista ponosan. Znam zašto sam se borio i nijedan dan tog vremena ne bih promijenio“, naglasio je Atović.
Govoreći o vremenu kada je učestvovao u odbrani Bosne i Hercegovine, istakao je da taj period za njega ima posebno značenje.
„To je jedan od najvažnijih i najljepših dijelova mog života. Znamo za šta smo se borili i za šta danas živimo“, rekao je.
Njegove riječi posebno su odjeknule kada je govorio o teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine i regiona.
„Ko god želi nešto da uzme, bilo od Pazara, Sarajeva ili Bosne, može ponijeti samo onoliko zemlje koliko mu ostane na cipelama ili u džepovima, jer mi naše ne damo“, poručio je Atović.
Mnogi politički analitičari i društveni komentatori smatraju da je ovakva odluka diplomatski presedan koji šalje vrlo problematičnu poruku – da je učešće u odbrani vlastite države nešto što može biti prepreka za diplomatsku karijeru.
Za veliki broj Bošnjaka u Bosni i Sandžaku ovo nije samo pitanje jedne funkcije, već pitanje dostojanstva i historijskog sjećanja. Jer ako se braniti vlastitu državu smatra spornim, postavlja se pitanje kakvu poruku takva politika šalje generacijama koje su preživjele rat i genocid.
Admir Atović je u Novi Pazar došao u novembru prošle godine kako bi obavljao funkciju konzula Bosne i Hercegovine. Tokom svog mandata organizovao je i prvo obilježavanje Dana državnosti Bosne i Hercegovine u Novom Pazaru otkako je u ovom gradu otvoren konzulat BiH, što je bio važan simbol institucionalne prisutnosti Bosne i Hercegovine u Sandžaku.
Njegov odlazak tako ostavlja i otvoreno pitanje – da li je odluka o odbijanju agremana samo diplomatski potez ili politička poruka koja duboko pogađa osjećaje Bošnjaka s obje strane Drine.
Na prostranoj Pešterska visoravan, među brdima, livadama i starim selima, kriju se brojne priče koje svjedoče o složenoj historiji ovog kraja. Jedna od takvih priča dolazi iz sela Ugao, gdje stariji mještani još pamte vrijeme kada se na ovom području široko govorio albanski jezik i kada su mnogi toponimi nosili upravo albanska imena. Stariji stanovnici sela svjedoče da je nekada gotovo cijeli kraj oko Uglа imao nazive na albanskom jeziku. Brda i planinski vrhovi koji okružuju selo i danas čuvaju ta imena, iako ih mlađe generacije sve rjeđe poznaju.
„Vidite ona brda oko nas – sva imaju albanska imena“, objašnjava jedan od starijih mještana. Među njima su vrhovi poput Maja Preft, što u prevodu znači „oštri vrh“, zatim Maja Topoles, odnosno „vrh topole“, kao i brojni drugi nazivi koje danas pamte uglavnom najstariji stanovnici.
Prema riječima sagovornika, promjene su počele sredinom 20. stoljeća, u vrijeme socijalističke Jugoslavije i vlasti Josip Broz Tito. Tada su, kako navodi, mijenjana imena pojedinih mjesta, a albanski jezik postepeno je nestajao iz svakodnevnog života.
„U to vrijeme nije bilo škole na albanskom jeziku, pa se vremenom taj govor počeo gubiti“, prisjeća se sagovornik, koji i danas zna govoriti albanski, iako ga u selu danas rijetko ko koristi.
U selu se prenosi i zanimljiva legenda o porijeklu jedne porodice iz ovog kraja. Prema toj priči, nekada su u ovaj kraj došla dva brata. Jedan je prihvatio islam, dok drugi to nije želio.
„Onaj koji je primio islam sagradio je džamiju u selu i iskopao bunar na granici imanja. Taj bunar se i danas zove Bunar Pljakin“, kaže sagovornik, dodajući da mnogi mještani vjeruju kako potiču upravo od tog brata.
Prema lokalnim pričama, ta džamija je izuzetno stara, a neki tvrde da je čak starija i od poznate Altun‑alem džamija u Novom Pazaru. Pešterski život nekada je bio obilježen zajedničkim radom i solidarnošću među mještanima. Kosidba, žetva ili šišanje ovaca obavljali su se kroz mobu – zajednički rad više domaćinstava.
„Dolazilo bi po deset, petnaest ili dvadeset kosača. Sve se radilo zajedno. Danas toga više nema, sad su mašine preuzele posao“, govori starac koji danas ima gotovo devedeset godina.
Nekada su i svadbe i porodični skupovi bili drugačiji. Slavlja su se organizovala na otvorenom, u dvorištima i livadama sela, uz okupljanje cijele zajednice.
„Nije isto kad se svadba pravi na selu i kad se pravi u hotelu. Nekad je cijela porodica bila uključena u pripreme, bilo je mnogo više zajedništva“, prisjeća se.
Danas su sela na Pešteri mnogo tiša nego nekada. Mladi odlaze u gradove ili u inostranstvo, a u selima ostaju uglavnom stariji ljudi.
„Mi smo se nekada družili mnogo više nego danas. Danas ima druženja, ali nema ljudi. Omladina je otišla“, kaže sagovornik.
Za svojih skoro devedeset godina života svjedočio je ogromnim promjenama – od vremena kada se sve radilo ručno i kada nije bilo ni prodavnica ni pijaca, do današnjeg doba traktora, mašina i savremenog života. Ipak, Pešterska visoravan i dalje čuva priče o prošlosti – u starim imenima brda, legendama o prvim stanovnicima i sjećanjima ljudi koji su čitav život proveli na ovom surovom, ali ponosnom kraju Sandžaka. Pogledajte tv prilog ispod teksta.
Na Trgu Šemsudina Kučevića u Tutinu danas je otvoren trodnevni bazar pod nazivom „Preduzetne i povezane“, koji organizuje Udruženje preduzetnica Tutina povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena. Ovaj događaj okupio je veliki broj kreativnih i vrijednih žena koje su odlučile da svoje proizvode predstave sugrađanima, ali i da pokažu koliko žensko preduzetništvo može biti važan pokretač lokalne ekonomije.
Na bazaru se predstavlja više od 30 žena preduzetnica iz Tutina koje se bave različitim djelatnostima – od ručno rađenih rukotvorina i umjetničkih proizvoda, do domaćih prehrambenih specijaliteta. Posjetioci imaju priliku da tokom naredna tri dana razgledaju bogatu ponudu, ali i da kupe unikatne poklone i proizvode lokalnih proizvođača. Organizatorke ističu da je cilj ovog bazara prije svega podrška ženama koje se bave preduzetništvom, ali i povezivanje sa građanima koji žele da podrže lokalnu proizvodnju.
„Željeli smo da pružimo podršku ženama preduzetnicama, ali i da našim sugrađanima omogućimo da kupe originalne i unikatne poklone, napravljene rukama naših vrijednih žena“, poručile su organizatorke.
Posebna vrijednost ovakvih događaja, kako navode učesnice, jeste direktan kontakt sa kupcima, gdje građani mogu lično da vide i upoznaju proizvode koje kreativne žene izrađuju, ali i da čuju priče koje stoje iza svakog od njih. Preduzetnice iz Tutina poručuju da ovaj bazar ima i simboličan značaj jer se održava uoči 8. marta, podsjećajući da su žene važan dio ekonomskog i društvenog života zajednice.
„Pozivamo sve da podrže žene koje su vrijedne i kreativne, koje svaki slobodan trenutak koriste da bi stvorile nešto novo. Snažna žena znači i snažnu zajednicu“, poručile su učesnice bazara.
Građani Tutina će i u naredna dva dana imati priliku da posjete bazar na Trgu Šemsudina Kučevića, upoznaju lokalne preduzetnice i podrže njihov rad kupovinom proizvoda koji nose pečat kreativnosti i truda. Pogledajte tv prilog ispod teksta.
Beograd je posljednjih dana potresla serija stravičnih napada pasa koji su se dogodili u razmaku od svega nekoliko dana, a u nekoliko incidenata teško je povrijeđeno više osoba. Najdramatičniji slučaj dogodio se u naselju Kumodraž, gdje su dva psa rase kane korso brutalno napala svoju vlasnicu i nanijela joj povrede opasne po život.
Prema informacijama koje prenose beogradski mediji, tragedija se dogodila 2. marta u Beranskoj ulici. Pedesetsedmogodišnja žena, inicijala G. D., izašla je iz svoje kuće kako bi bacila smeće, kada su je iznenada napala dva psa koja je sama držala u dvorištu. Komšije koje su prve pritrčale u pomoć svjedoče da su prizori bili jezivi.
„Čuli smo vrisku i zapomaganje. Kada smo došli do kapije, psi su je napadali sa svih strana i ujedali po cijelom tijelu“, ispričali su potreseni stanovnici ovog dijela grada.
Situacija je bila toliko dramatična da ni ekipa Hitne pomoći nije mogla odmah da priđe teško povrijeđenoj ženi, jer su psi i dalje bili agresivni. Tek nakon dolaska policije, koja je morala da interveniše vatrenim oružjem i usmrti životinje, medicinske ekipe su uspjele da uđu u dvorište i pruže prvu pomoć.
Žena je sa teškim povredama hitno prevezena u Urgentni centar. Ljekari su, prema posljednjim informacijama, morali da amputiraju njenu ruku koja je bila gotovo potpuno otkinuta u napadu. Ona se trenutno nalazi u šok-sobi i ljekari se bore za njen život.
Istog dana zabilježen je još jedan ozbiljan incident u ulici Vojislava Lubarde, u naselju Rupčine na Voždovcu. Prema dostupnim informacijama, dva psa su napala i izujedala ženu koja je potom prevezena u bolnicu sa teškim povredama. Detalji ovog napada još uvijek se utvrđuju, ali su nadležne službe pokrenule istragu kako bi se utvrdile sve okolnosti događaja.
Serija napada nastavila se samo dva dana kasnije, 4. marta, kada je do incidenta došlo u parku u Bulevaru Nikole Tesle na Novom Beogradu.
Djevojka S. V. (1993) šetala je svoja dva psa – belgijskog ovčara malinoa i američkog staforda – kada je između životinja iznenada izbio žestok sukob. Pokušavajući da ih razdvoji, vlasnica je zadobila brojne ujede po rukama i nogama. U pomoć joj je pritrčao slučajni prolaznik V. D. (1958), ali su razjareni psi napali i njega, nanijevši mu povrede po rukama.
Oboje povrijeđenih zbrinuti su u Kliničko-bolničkom centru „Bežanijska kosa“, gdje im je pružena medicinska pomoć. Niz brutalnih napada u kratkom vremenskom periodu izazvao je veliku zabrinutost među građanima Beograda, posebno kada je riječ o držanju i kontroli snažnih rasa pasa.
Nadležne službe podsjećaju vlasnike da su dužni da osiguraju svoje ljubimce i spriječe situacije koje mogu dovesti do ugrožavanja ljudi, dok građani traže strožije kontrole i odgovornost vlasnika opasnih pasa.
U vremenu kada mnogi muslimani cijelog života sanjaju da makar jednom posjete sveta mjesta islama, iz Novog Pazara dolazi priča koja nadahnjuje i budi duboko poštovanje. Džemail Bošnjak, danas u poznim godinama, uspio je ostvariti ono o čemu većina može samo sanjati – hadž je obavio čak 24 puta, pretvarajući ovo sveto putovanje u svoju životnu misiju.
Sa svojih 83 godine, ovaj skromni starac govori o Mekki i Medini sa istim uzbuđenjem kao i prvog dana kada je kročio na sveto tlo. Kako kaže, svaki susret s Kjabom bio je poseban i neponovljiv, kao da ga prvi put doživljava.
„Prvi susret sa Kjabom ne može se opisati riječima. To je osjećaj koji se ne može prenijeti – to se mora doživjeti“, prisjeća se Džemail, govoreći o trenucima kada je prvi put ugledao najsvetije mjesto muslimana.
Za mnoge ljude godišnji odmor znači more, planine ili putovanja, ali za dedu Džemaila izbor je uvijek bio isti – hadž. Njegovo prvo hodočašće dogodilo se kada je imao oko 50 godina, a nakon toga svake naredne prilike vraćao se u Mekku i Medinu, noseći sa sobom istu iskrenu namjeru i duboku zahvalnost.
Jedan predmet posebno čuva kao uspomenu – tespih koji ga je pratio na svih 24 hadža.
„Ovaj tespih sam ponio prvi put kada sam otišao. Bio je sa mnom na svakom hadžu i nikada se ne odvajam od njega“, govori Džemail s ponosom.
Među brojnim putovanjima jedno mu je posebno ostalo u srcu – ono kada je na hadž poveo svoju suprugu. Taj trenutak opisuje kao jednu od najemotivnijih uspomena. Kada je prvi put uzela Kabu za ruku i zaplakala od sreće, izgovorila je dovu zahvalnosti Allahu što joj je omogućio da doživi takav trenutak.
„Plakala je i zahvaljivala se Allahu što joj je podario priliku da dođe ovdje“, prisjeća se Džemail.
Sa svakog hadža vraćao se sa zemzem vodom, svetom vodom iz izvora u Mekki. Kako kaže, uvijek je donosio vodu sa dovom za ljude kojima je najpotrebnija. Za njega zemzem ima posebnu vrijednost i vjeruje da je lijek i blagoslov za mnoge. Iako mnogi planiraju hadž tek u starosti, Džemail smatra da je to velika greška.
Prema njegovim riječima, hadž treba obaviti dok je čovjek mlad i snažan, jer je to putovanje koje zahtijeva snagu, strpljenje i veliku duhovnu spremnost.
„Nemojte čekati starost. Ako imate priliku – idite dok ste mla di. Niko ne zna šta nosi sutra“, savjetuje.
Tokom svojih brojnih hodočašća upoznao je ljude sa svih strana svijeta. Posebno mjesto u njegovim uspomenama ima Arefat i brdo Džebel Rahmet – Brdo milosti, gdje, kako kaže, čovjek osjeća posebnu blizinu između sebe i Stvoritelja.
„To je mjesto gdje između Allaha i čovjeka nema prepreke. Tu se dove primaju“, objašnjava.
Iako je na hadž išao 24 puta, Džemail Bošnjak kaže da nijedno putovanje nije bilo isto. Svako je donosilo novu lekciju o strpljenju, zahvalnosti i vjeri. Za njega hadž nije samo putovanje – to je duhovno ponovno rođenje koje svaki put iznova mijenja čovjeka.
Njegova životna priča danas predstavlja snažnu poruku vjernicima: vjera, zahvalnost i iskrena namjera mogu život pretvoriti u misiju koja nadahnjuje generacije. Pogledajte tv prilog ispod teksta.
Na padinama Pešteri, Golije i Rogozne, daleko od gradske buke i svakodnevnih briga, nalaze se mezarja koja su godinama prepuštena zaboravu. Bez ograde, bez posjeta i bez tragova da neko još pamti ljude koji tu počivaju. Upravo takva mjesta obišao je poznati humanitarac iz Novog Pazara, Hido Muratović, koji je javnosti uputio emotivan apel da se ne zaborave oni koji su nekada živjeli na ovim prostorima.
Tokom obilaska sela Rogatac, udaljenog oko 15 kilometara od Novog Pazara, Muratović je snimio zapušteno bošnjačko mezarje koje danas svjedoči o nekadašnjem životu i zajednici koja je tu postojala.
„Ovo su tragovi sudbine zaboravljenih ljudi. Visoko između neba i kamena, tamo gdje vlada tišina i samoća, stoje grobovi koje više niko ne posjećuje. Nema svijeća ni tragova života, samo vjetar i vrijeme“, kazao je Muratović.
On ističe da svaka ploča i svako ime na tim mezarima predstavlja nečiji život, porodicu i historiju koja ne bi smjela biti zaboravljena. Muratović je ovom prilikom uputio apel nadležnima u Novom Pazaru, ali i predstavnicima Islamske zajednice, da kroz svoje aktivnosti i obraćanja podsjećaju vjernike na obavezu brige o mezarjima.
Prema njegovim riječima, mnogi potomci ljudi koji su nekada živjeli u ovim selima danas su raseljeni širom Sandžaka, Bosne, Evrope i svijeta, zbog čega su mnoga mezarja ostala bez ikoga ko bi ih obilazio.
„Ovi ljudi imaju pravo na svoje dvorište i svoju ogradu. Zato pozivam potomke da dođu, obiđu svoje pretke i urede ova mjesta“, poručio je Muratović.
Osim Rogatca, Muratović je obišao i još jedno zapušteno mezarje u selu Polica, na padinama planine Golije, nedaleko od sela Svilanova. Prema njegovim riječima, nekada su na tom području živjeli Bošnjaci, ali su se tokom vremena porodice raselile, a mezarja ostala bez brige i održavanja.
„Ovi koji su u ovim dvorištima pozivaju one koji su van njih da im ograde dvorišta. Jer svi ćemo jednog dana biti u tim dvorištima“, kazao je Muratović u emotivnoj poruci.
Obilazak zaboravljenih mezarja na Pešteri Muratović vidi kao podsjetnik na prolaznost života, ali i na važnost čuvanja uspomene na pretke. Njegova poruka izazvala je brojne reakcije na društvenim mrežama, gdje su mnogi podržali inicijativu da se zapuštena mezarja obnove i dostojanstveno obilježe.
Jer, kako kaže Muratović, „možda ih danas više niko ne posjećuje, ali dok ih se sjećamo i o njima govorimo – oni nisu zaboravljeni.“ Pogledajte tv prilog ispod teksta.
U mnogim selima Sandžaka nekada je bilo nezamislivo izaći iz kuće bez tradicionalne kape. Ćulah, čalma ili fes nisu bili samo dio nošnje – bili su simbol identiteta, vjere i poštovanja prema običajima predaka. Danas su ti prizori gotovo nestali, a s njima i dio duha nekadašnjeg života.
Stariji mještani prisjećaju se vremena kada su njihovi očevi i djedovi gotovo do kraja života nosili tradicionalni šal ili čalmu. Jedan od sagovornika iz Sandžaka kaže da je njegov otac sve do svoje smrti krajem osamdesetih godina redovno nosio taj dio nošnje, ne skidajući ga ni zimi ni ljeti.
„To je bila naša tradicija. Drugu kapu skoro niko nije imao. Ćulah ili čalma nosili su se i u kući i u džamiji. Zimi je grijalo, a ljeti je bilo dio običaja“, prisjeća se on.
Danas, kaže, takvih prizora gotovo da nema. U džamijama se rijetko može vidjeti saf ljudi sa tradicionalnim kapama, a mlađe generacije sve rjeđe znaju kako su ih nosili njihovi preci.Ipak, neki stariji ljudi i dalje ponosno čuvaju ovu tradiciju. Kažu da se nikada nisu stidjeli svoje nošnje niti svog porijekla.
„Ja se ovoga ne stidim. Nosim ga gdje god idem i nikome ne mislim zlo. Ljudi me uvijek lijepo dočekaju“, kaže sagovornik.
Osim same nošnje, stariji često ističu i razliku u ponašanju među ljudima nekada i danas. Prisjećaju se vremena kada je poštovanje prema starijima bilo pravilo.
„Kad bi stariji čovjek ušao u kuću, ustajali su svi – sin, snaha, kćerka, pa i djeca. Djeca bi sjela niže, iz poštovanja. Danas toga skoro da nema“, govori starina.
Uprkos tome što su mnogi tada bili nepismeni ili slabo školovani, smatra da je kultura ponašanja bila izraženija nego danas.
„Kažu da je danas kultura napredovala, ali ja mislim da je tada bilo više poštovanja među ljudima“, dodaje.
Priče poput ove podsjećaju da tradicija nije samo dio prošlosti, već i važan dio identiteta jednog naroda. Iako se vremena mijenjaju, sjećanja na stare običaje, poput nošenja ćulaha, čalme i fesa, ostaju kao svjedočanstvo jednog drugačijeg vremena – vremena u kojem su ponos, skromnost i međusobno poštovanje bili temelj svakodnevnog života. Pogledajte tv prilog ispod teksta.
TUTIN – Na stadionu u Tutinu u nedjelju, 1. marta, odigrana je prijateljska utakmica između FK Tutin i FK Petnjica, dva kluba koja godinama njeguju bliske sportske i prijateljske veze između ove dvije sandžačke opštine.
Susret je protekao u izuzetno prijatnoj i prijateljskoj atmosferi, potvrđujući da fudbal često predstavlja mnogo više od same igre. Utakmica je bila prilika za druženje igrača, uprava klubova i navijača, ali i za dodatno jačanje saradnje između Tutina i Petnjice.
Na tribinama i oko terena mogla se osjetiti atmosfera međusobnog poštovanja i zajedništva. Ljubitelji fudbala pratili su meč u sportskom duhu, a druženje nakon utakmice dodatno je učvrstilo veze između dva kluba i njihovih sredina.
Poseban značaj događaju dalo je prisustvo predstavnika lokalnih vlasti iz Tutina i Petnjice, koji su zajedno sa upravama klubova podržali ovaj sportski susret. Njihovo prisustvo poslalo je jasnu poruku o važnosti sporta kao mosta saradnje i prijateljstva između dvije opštine.
Utakmica je odigrana u danima mjeseca Ramazana, što je dodatno doprinijelo posebnoj atmosferi zajedništva i poštovanja među prisutnima. Organizatori su dobili pohvale za dobru organizaciju i gostoprimstvo koje su pokazali prema gostima iz Petnjice.
Što se tiče rezultata, domaća ekipa FK Tutin slavila je minimalnom pobjedom od 1:0. Ipak, kako su istakli mnogi prisutni nakon susreta, rezultat je bio u drugom planu, dok je glavna poruka ovog susreta bila sportsko prijateljstvo, međusobno uvažavanje i nastavak dugogodišnje saradnje između dva kluba.
