U školama širom Austrija započela je tzv. „faza razjašnjavanja“ uoči primjene zakona koji zabranjuje nošenje marame djevojčicama mlađim od 14 godina. Ljetni semestar tako postaje prijelazni period pred punu primjenu zabrane, planirane od školske 2026/27. godine, kada su predviđene i sankcije za roditelje – od novčanih kazni do zamjenskih zatvorskih mjera.
I dok vlasti zakon predstavljaju kao instrument zaštite djece i njihovog samoodređenja, u učionicama Beča i Donje Austrije vlada neizvjesnost. Nastavnici, učenice i roditelji suočeni su s nedostatkom jasnih uputa, a upravo škole postaju prostor u kojem se prelamaju pitanja slobode, identiteta i granica religije u liberalnom društvu.
Razgovori koje je vodio austrijski dnevnik Der Standard pokazuju da su potrebe za informacijama ogromne. Prema važećem planu, pri prvom „kršenju“ zabrane predviđeni su informativni razgovori sa djevojčicama i njihovim starateljima. Međutim, nastavnici još nemaju precizna uputstva ko te razgovore treba voditi i na koji način.
Učenica Aisha* (13): „Osjećam se samopouzdanije“
„Još se sjećam kada je moja starija sestra počela nositi maramu. Imala je oko osam godina i moja majka to uopće nije željela. Kada sam bila beba, iz Afganistana smo došli u Austriju. Religija u našoj porodici ima važnu ulogu, moj otac klanja pet puta dnevno. Danas je moja sestra skinula maramu i to je za porodicu u redu. Sada ima 14 godina.
Ja sam počela nositi maramu s jedanaest. Uvijek su mi se sviđale boje i osjećala sam se dobro s njom. Otkad je nosim, osjećam se samopouzdanije. Volim kada me ljudi procjenjuju kao stariju. Imala sam samo jedno loše iskustvo, u bazenu. Jedna starija gospođa se bunila jer sam nosila burkini. Otišla sam do nje i rekla joj da mi to slobodno kaže u lice ako joj nešto smeta.
Ako zabrana stupi na snagu, onda je tako. Nije kao da ćemo zbog toga umrijeti. Uskoro punim 14. Razumijem da ima ljudi koji prisiljavaju djecu. Ali djevojčice koje ja poznajem sve nose maramu dobrovoljno i tužne su jer će je morati skinuti.
Osjećaj je kao da vlada ima nešto protiv nas. Zašto se to ne zabrani za mlađe od dvanaest? Sa trinaest si tinejdžer i želiš biti malo odrasliji. A ono što ne razumijem: Austrija je slobodna zemlja. Zašto se ne smijemo oblačiti kako želimo?“
Iz Ministarstva obrazovanja najavljeno je da će tokom februara biti dostavljen informativni dopis školskim upravama, obrazovnim direkcijama, roditeljima i učenicama. Prema tim najavama, odgovornost za prve razgovore trebale bi preuzeti školske uprave.
Ispovijesti djevojčica koje maramu nose iz ličnih razloga otkrivaju složenost situacije. Neke ističu da se s maramom osjećaju sigurnije i zrelije, druge da su spremne da je skinu kako bi izbjegle probleme, dok treće otvoreno govore o osjećaju da su kao zajednica posebno targetirane.
S druge strane, nastavnici upozoravaju da zabrana ne pravi razliku između dobrovoljnog izbora i stvarne prisile. „Tamo gdje postoji očigledno nametanje, treba djelovati protiv odraslih, a ne protiv djece“, poručuju iz školskih kolektiva, uz apel za jačanje savjetovališta, prisustvo školskih psihologa i socijalnih radnika.
Nastavnica Muna*: „Vapimo za savjetovalištima“
- „U Austriju sam došla iz Egipta s četiri godine. Sa dvanaest sam željela isprobati nošenje marame. Moja porodica nije naročito religiozna, otac je bio protiv. Ali ja sam u školi željela pokazati ko sam, izdvojiti se kao Egipćanka. Mnogi su me zbog toga ispitivali, jedna nastavnica mi je čak rekla da je sljedeći korak prisilni brak. Tad sam pomislila: sad ću je nositi još više. Danas je to jednostavno dio mene, kao nečija crvena kosa ili piercing.
- Zabranom marame ponižava se jedna određena grupa. Mnoge moje učenice kažu: sada ću je nositi još radije, ali mnoge su i uplašene. Djevojčice koje su prisiljene da nose maramu, prisiljene su i na mnogo toga drugog, marama im je tada najmanji problem.
- Mi već dugo tražimo savjetovališta, školske psihologe i socijalne radnike. Ako se zaista brinemo za djecu, to je ono što im treba. Ako bismo mi, kao nastavnici, morali prijavljivati kršenja zabrane, pitam se da li bih ovaj posao uopće mogla nastaviti raditi. Ipak, još uvijek polažem nadu u Ustavni sud.“
Rasprava o marami daleko nadilazi školske klupe. Ona otvara pitanje kakvu ulogu religija ima u javnom prostoru i gdje se povlači linija između zaštite djece i ograničavanja ličnih sloboda. Njemački politolog Herfried Münkler govori o „religijski ohlađenom društvu“, u kojem vjera ostaje privatna stvar – zaštićena, ali politički razmoćena.
Zagovornici zabrane smatraju da je riječ o pokušaju zaštite djece i njihove buduće slobode izbora, dok kritičari upozoravaju na rizik stigmatizacije jedne zajednice i moguć suprotan efekat – jačanje otpora i osjećaja kontrole.
S početkom drugog polugodišta, austrijske škole ulaze u period koji nosi više pitanja nego odgovora. „Faza razjašnjavanja“ pokazuje da se ne radi samo o komadu tkanine, već o temeljnom pitanju kako liberalna demokratija balansira između jednakosti, obrazovanja i poštovanja različitih identiteta.
U narednim mjesecima upravo će iskustva iz učionica pokazati hoće li zakon postići cilj koji mu vlasti pripisuju – ili će otvoriti novu liniju podjela u društvu koje se još uvijek traži između sekularnih vrijednosti i pluralne stvarnosti.
Učenica Samira* (11): „Političari su donekle u pravu“
„Maramu nosim od augusta 2025. Morala sam mjesecima nagovarati majku da mi dopusti. Govorila je da sam premlada i da ću se pokajati. Ali ja se s maramom osjećam ugodnije. Sve žene u mojoj porodici je nose i htjela sam biti kao one. Jedanaest godina je dobro vrijeme za to, ali prije toga bi možda trebalo imati više slobode.
Ako zabrana dođe, skinut ću maramu jer ne želim probleme. Nije mi to strašno. U mojoj školi su mnoge već mislile da zabrana vrijedi pa su je skinule. Nekako mislim da su političari u pravu ne možemo znati ko je prisiljen, a ko nije. I oni su u pravu, ali i mi.“
