U vremenu kada se primjeri istinske empatije rijetko probijaju kroz buku svakodnevice, odluka jednog čovjeka iz Rožaje podsjetila je da humanost i dalje ima snažno uporište među nama. Edis Nokić odlučio je da donira svoj bubreg i time spasi život mladom čovjeku – tiho, bez pompe, vođen uvjerenjem da je činjenje dobra najviši smisao ljudskog postojanja.
Posebnu težinu ovom humanom činu daje i činjenica da Edis Nokić već godinama živi i radi na relaciji Njemačka – Rožaje. U Njemačkoj posjeduje firme i organizovane radne timove s kojima izvodi građevinske i druge poslove, zapošljavajući ljude i gradeći ime poštenog i pouzdanog poslodavca.
Iako je profesionalno ostvarenje pronašao van granica domovine, Edis nikada nije skrivao, niti potiskivao svoje porijeklo. Naprotiv – gdje god da se pojavi, s ponosom ističe da je iz Rožaja i da pripada **Sandžak**u, naglašavajući vrijednosti na kojima je odrastao: vjeru, čast, rad i solidarnost. Za njega, uspjeh u inostranstvu nema smisla ako nije povezan s ljudskošću i odgovornošću prema drugima.
Upravo ta povezanost dijaspore i zavičaja, rada i morala, čini njegovu odluku o donaciji bubrega još snažnijom porukom – da čovjek ne gubi identitet ni onda kada živi daleko od kuće, već ga potvrđuje djelima.
Kako sam ističe, do odluke nije došao dugim premišljanjem. Saznanje da može nekome podariti novu šansu za život doživio je kao blagodet i priliku da učini ono što smatra moralnom obavezom.
„Ako nakon ovakvog čina mogu nastaviti normalan život, a istovremeno omogućiti da jedan mladi čovjek ponovo krene naprijed, kako bih mogao da se oglušim o Božiju zapovijest činjenja dobra?“, kaže Edis.
Trenutno se nalazi u Turska, gdje prolazi dodatne medicinske provjere kompatibilnosti pred planiranu operaciju. Iako je u rodbinskoj vezi s osobom kojoj namjerava donirati bubreg, naglašava da presudna nije bila krvna srodnost, već onaj tihi ljudski trenutak u kojem je, s osmijehom, poručio rođaku da ne brine – jer ga čeka dug i zdrav život.
Porodičan čovjek i otac dvoje djece, Edis ne smatra da je ovim činom ugrozio svoju porodicu. Naprotiv, vjeruje da se dobro uvijek dobrim vraća. Kaže i da do prije mjesec dana nije ni znao svoju krvnu grupu, ali ga osjećaj odgovornosti da pomogne nije napuštao.
Nakon inicijalnih pregleda u Podgorici, koji su pokazali visok stepen podudarnosti – čak 95 posto – uslijedilo je putovanje u Tursku i pripreme za zahvat koji će jednom mladom čovjeku otvoriti vrata novog početka. O vrijednosti ovog čina svjedočit će i njegova porodica, za koju se nada da će mu se jednog dana ponosno ugledati na primjer.
A mi, kao zajednica kojoj su ovakvi primjeri danas potrebniji nego ikad, s pravom možemo reći da među nama žive ljudi poput Edisa Nokića – ljudi koji svojim djelima podsjećaju šta znači biti čovjek.
