Piše Suad K Zoranić

Novi Pazar – Kada se govori o modi koja spaja emociju, snagu i autentičnost, ime Amine Hasanbegović nezaobilazno se izdvaja. Ova dizajnerica iz Novog Pazara, kroz svoj rad i vizuelni izraz, uspjela je da Sandžak predstavi Srbiji, Balkanu i svijetu kao izvor inspiracije, estetike i kulture.

Njene kolekcije nisu samo odjeća – one su priče o ženama, njihovoj hrabrosti i identitetu. Amina gradi svoj modni izraz tiho, s mjerom i dostojanstvom, oslanjajući se na intuiciju, prostor i pripadnost.
„Moda za mene nikada nije bila samo stvar oblačenja, već način života i izraz emocije“, kaže Amina. „Inspiraciju pronalazim u ljudima, putovanjima, trenucima, atmosferi koja me dotiče. Emocija je srž svega – ona određuje ton, energiju i priču svakog mog komada.“

Ovaj tekst prenosi najzanimljivije dijelove intervjua Amine Hasanbegović za PressSerbia i razgovora za Harper’s Bazaar Srbija, koji zajedno donose jedinstvenu priču o uspjehu dizajnerice koja je iz Novog Pazara izgradila prepoznatljiv regionalni brend.

„Black Rabbit“ – simbol novog početka

Njen najnoviji projekat, kolekcija „Black Rabbit“, već je izazvao oduševljenje modnih poznavalaca. Kroz crnu boju, igru svjetlosti i tame, Hasanbegović istražuje suptilan kontrast između snage i ranjivosti žene.

„Zec je za mene simbol nježnosti, mudrosti i novog početka. Ova kolekcija je poseban trenutak u mom stvaralaštvu – osjećam je kao novi početak“, objašnjava Amina.

U kolekciji su spojene jednostavnost i slojevitost, elegancija i dubina. „Željela sam da stvorim komade koje i sama volim da nosim, one koji odražavaju moj lični stil i svakodnevnu estetiku“, dodaje ona.

Amina je odrasla u Novom Pazaru, u sredini bogate tradicije i izraženog osjećaja za estetiku. Taj duh, kaže, nikada nije napustio njen rad:

„Moj grad je duboko satkan u meni i uvijek se osjeća u svemu što radim. Geografski, kulturni i etnički uticaji iz Pazara oblikovali su moj pogled na svijet i dizajn.“

Zahvaljujući upravo toj autentičnosti, Amina je postala prepoznata i na regionalnoj i međunarodnoj sceni — o njenom radu pisali su Harper’s Bazaar Srbija, PressSerbia i brojni modni portali. Njene kreacije nosile su poznate ličnosti poput Nataše Bekvalac, koja je na promociji albuma “MAMA” zablistala u haljini iz Aminine radionice.

„Sve se desilo spontano – Nataša je vidjela model koji je bio tek završen i odmah smo znale da je to – to. Bila je to jedna od najlakših i najljepših saradnji. Gledala sam je na sceni i pomislila koliko zrači autentičnom srećom — haljina je samo pratila njen sjaj“, ispričala je Amina.

Za Amina Hasanbegović, moda je mnogo više od vizuelne forme – ona je sredstvo izražavanja identiteta.

„Moda je za mene način da pokažemo svoj lični, kulturni, etnički i geografski identitet, ali i buntovni, provokativni stav. Često kaže mnogo više nego što možemo riječima. Moda je moj lični pečat, moj alter ego“, kaže ona u intervjuu za Bazaar.

Kada govori o eleganciji, Amina poručuje da ona ne dolazi iz garderobe, već iz osobe:

„Elegancija i seksepil ne dolaze iz onoga što oblačimo, već iz onoga što jesmo. To je unutrašnji stav koji se vidi u načinu kako hodamo, govorimo i osjećamo. Što je više skriveno – to je jače.“

Iako je prepoznata po visokoj modi i minimalizmu, Amina ne skriva da je njena najveća inspiracija — porodica.

„Moja djeca su moja najveća inspiracija. Svakom riječju, osmijehom, pogledom. Njihova čista emocija je neiscrpni izvor ideja. Sve što stvaram, nosi dio ljubavi.“

Dodaje da svoju kreativnost održava kroz jednostavnost:

„Prihvatam nesavršenost i mane. Radim sa ljudima koji mi prijaju i bavim se stvarima koje volim. To je moj način da održim balans i pronađem mir.“

Amina Hasanbegović se nikada nije odrekla svojih korijena — naprotiv, iz njih crpi autentičnost.
„Sandžak je moja duhovna osnova. To je spoj različitih kultura i uticaja koji se u meni pretaču u dizajn. Vjerujem da svaka linija i svaka tkanina nose taj duh — duh povezanosti, snage i ponosa.“

Njen rad prepoznat je i u kontekstu regionalne mode, jer Amina unosi sandžačku estetiku u savremeni izraz, pokazujući da i Novi Pazar može stvoriti brend koji nosi duh svjetske modne scene.

Veliku ulogu u razvoju i prezentaciji Amininog brenda ima i njen suprug Rasim Hasanbegović, koji stoji iza marketinške strategije, vizuelnog identiteta i promocije. Njegovo razumijevanje savremenog tržišta i sposobnost da prepozna prave trendove doprinijeli su tome da Amina i njen brend postanu sinonim za stil, estetiku i profesionalizam.

Zajedno čine prepoznatljiv tim koji je iz Novog Pazara uspio da spoji modu, viziju i preduzetnički duh, predstavljajući Sandžak kao dom kreativnosti i savremenog dizajna. Njihova priča postala je inspiracija mnogima — dokaz da se iz iskrenosti, ljubavi i zajedničkog rada može izgraditi brend koji prelazi granice.

O planovima ne govori mnogo, ali otkriva da će naredne godine biti pune iznenađenja.

„Trudiću se da dam svoj maksimum, ali i da pustim da se stvari prirodno odvijaju. Vjerujem da ono što je moje sudbinski će doći u pravo vrijeme. Do tada, radiću i biću zahvalna.“

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Amina Hasanbegovic (@aminahasanbegovic)

Novi Pazar – Poznati influenser i Novopazarac Miloš Kostić vratio se u svoj grad i u video-vodiču “Moj Novi Pazar” proveo pratioce kroz najprepoznatljivije ukuse: ćevape “kod Jonuza”, prave pazarske mantije u Aguševiću i tradicionalne orijentalne poslastice. Usput, u prvi plan stavio je ono zbog čega se Pazar pamti – dušu grada, ulice sa zlatom i “teksasom”, toplu atmosferu i humor koji prati svaki zalogaj.

Kostić je gastro-šetnju započeo u srcu grada, na roštilju “kod Jonuza”, mjestu koje generacije Novopazaraca smatraju klasikom. “Tu će ljudi ćevati, mirišu prelijepo… stižu kečap i luk, bez toga to nije to,” govori u kadru. Lokal je toliko upisan u gradsku legendu da se “priča kako je i drug Tito ovdje jeo ćevape” – detalj koji Pazarci s osmijehom prepričavaju kao dio lokalnog folklora.

Centralni dio videa posvećen je mantijama – simbolu Novog Pazara. Miloš objašnjava da je jedna mantija 35 dinara i da je “deset komada taman za dobar obrok”. Naglašava ono što svi Pazarci znaju: mantije “moraju da se spreme ovdje” – svježe, hrskavo pečene, i najčešće sa jogurtom preko.
U kadru se vidi i lokalni “twist”: posip od Vegete – “izmišljeno ovdje na lokalnom nivou u zadnje dvije godine”, kaže njegov sagovornik – koji, tvrde, izvuče dodatnu aromu.

“Sve što ste probali i mislili da su mantije – nisu mantije onakve kakve treba da budu. Dođite u Pazar da vidite prave.”

Kroz epizodu se pojavljuje i popularni lokalni streamer Žvakica, pa razgovor skreće i na Pazar kao digitalnu i gamersku scenu. “Naš akcenat je jedini na svijetu,” šali se društvo, dok kamera hvata spontane pozdrave prolaznika i onu, pazarsku, naviku da se sa punim ustima stane – i pozira. To je, u suštini, ton videa: neposredan, živ i “na prvi zalogaj” prepoznatljiv.

Za desert, Miloš svraća u poslasticarnicu “Turski lokum/Turske baklave” – izbor pada na baklavu s pistaćima i još nekoliko komada “novijih” varijacija, pa potom i na sladoled u slastičarnici koju lokalci preporučuju kao “najbolju u Pazaru”. Komentari su “top, postojan, nije vodenast” – taman da zatvori gastro-krug.

Video hvata i ulicu zlatara – gradsku razglednicu – i podsjeća na pazarski “teksas” (farmerke) koje su nekad bile zaštitni znak lokalne trgovine. U tom kontekstu pada i usputna opaska da McDonald’s nije “uhvatio korijen” u gradu – ne zato što Pazar ne voli brzu hranu, već zato što je lokalna hrana povoljna, svježa i kulturološki ukorijenjena. Kad su mantije 35 dinara po komadu, teško je konkurisati “gotovim menijima”.

Kostić podsjeća i na doner – “ljudi van Pazara često i ne znaju šta je naš doner” – te predlaže da se gastro-šetnja završi “na kašiku”: domaća kuhana jela ostaju, kaže jedan sagovornik, “najbolja hrana”.

“Moj Novi Pazar” Miloša Kostića je kratki, iskreni vodič: bez velikih riječi, s puno “mmm” i krckavih kadrova. Ako dolazite u Pazar samo na jedan dan, ovaj je meni sigurna karta:
ćevapi kod Jonuza → mantije u Aguševiću (jogurt/Vegeta) → baklava s pistaćima → kugle sladoleda za kraj.
Sve ostalo – nasmijani prolaznici, zlatne izloge, “teksas” i zvuk grada – doći će samo. Pogledajte prelijep video prilog ispod teksta.

Model Dongfeng Box-EV, najavljen kao pristupačna električna opcija za Evropu, dobio je samo tri zvjezdice na ocjeni sigurnosti – iza konkurencije.

U momentu kada se tržište električnih automobila (EV) u Evropi širi i kada azijske marke sve agresivnije ulaze u segment pristupačnih modela, iznenađujući rezultat testiranja sigurnosti kod modela Dongfeng Box izazvao je ozbiljna pitanja o tome koliko su kineski proizvođači spremni za evropske standarde. Prema izvještaju Euro NCAP, koji je vodeća evropska organizacija za procjenu sigurnosti novih vozila, ovaj model je postigao svega tri zvjezdice — znatno ispod najavljenih očekivanja i ispod mnogih konkurenata u svojoj klasi.

Testiranje je obuhvatilo frontalni sudar pri brzini od 50 km/h uz 50 % preklapanja sa deformabilnom preprekom, dok se prepreka mase približno 1400 kg kretala istom brzinom. Ovakav poprečni test simulira tip sudara koji je statistički najčešći uz ozbiljne posljedice za živote i zdravlje putnika.
Prema nalazima, kod Dongfeng Box su “više točkastih zavara popustilo tokom testa frontalnog sudara s preklapanjem”, čime je povećan rizik od deformacije putničke kabine. Takođe, zračni jastuk u volanu nije postigao zadovoljavajući pritisak, što je omogućilo da glava vozača i dalje dođe u kontakt s volanom, iako je jastuk aktiviran. Dodatno, vrata vozila nakon sudara nisu automatski otključala, što predstavlja ozbiljan sigurnosni nedostatak u pogledu spasilačkih intervencija.

U zvaničnom priopćenju Euro NCAP-a navodi se:

„Dongfeng Box ne može se usporediti s nivoom sigurnosti drugih malih električnih vozila testiranih od strane Euro NCAP-a. Posebno zabrinjava što su zavareni spojevi popustili tokom testiranja, a u nesrećama pri većim brzinama situacija bi mogla biti još gora. Takav propust mora se otkloniti ako ovaj automobil želi konkurirati ostalim vozilima na tržištu malih električnih automobila.“

Na kraju, model je ostvario ocjenu od 69% za zaštitu odraslih putnika i 67% za zaštitu ranjivih sudionika u saobraćaju (pješaci i biciklisti) – znatno niže od većine modernih električnih gradskih automobila koji uspješno osvajaju četiri ili čak pet zvjezdica.

Model Dongfeng Box, mali gradski električni kompakt, namijenjen je tržištu pristupačnih EV-vozila u Evropi. Dimenzije iznose oko 4.020 mm dužine i 1.810 mm širine, sa međuosovinskim razmakom 2.663 mm. Opcije baterije uključuju pakete od približno 31 kWh ili 42 kWh, dok je deklarirani domet prema evropskim mjernim ciklusima (WLTP) dovoljan za gradsko i prigradsko korištenje.
Prema dostupnim podacima, cijena u nekim evropskim zemljama kreće od otprilike 23.000–24.000 eura za osnovnu verziju. (Primjerice, Švicarska bilježi cijenu od 22.000 CHF, što je oko 23.500 eur) Wikipedia+2Green Cars Compare+2
Ipak, upravo ta povoljna cijena bila je glavni prodajni adut modela – dok rezultat sigurnosti jasno ukazuje da je kompromis napravljen upravo na ključnim strukturama vozila.

Rezultat testiranja Dongfeng Box-a šalje važnu poruku: u brzo rastućem segmentu električnih vozila potpuno je nedoraslo pretpostaviti da „kineski = jeftin i dovoljno dobar“. Kupci koji biraju EV iz osnovnog segmenta moraju obratiti posebnu pažnju na ocjene sigurnosti i certifikate.
Za distributere i uvoznike to znači da će, ukoliko žele ozbiljno konkurisati na evropskom tržištu, morati insistirati na modelima koji ispunjavaju evropske standarde sigurnosti — ne samo u pogledu baterije ili dohvata, već i ugradnje čvrste karoserije, aktivnih bezbjednosnih sistema i zaštite putnika.

Za proizvođača Dongfeng Motor Group je ovo upozoravajući znak: iako su uloženi napori u tehnologiju, dizajn i pristup tržištu, sigurnosne slabosti mogu ozbiljno naštetiti ugledu brenda u Evropi. Potrebno je:

• Identifikovati i ojačati kritične spojeve i strukture karoserije koje su demonstrirale slabost.

• Ugraditi automatsko otključavanje vrata nakon udara i osigurati da spasilačke ekipe imaju brzi pristup putnicima.

• Povećati broj i kvalitet senzora i sistema zaštite putnika, uključujući bočnu interakciju prednjih sjedišta.

• Jasno komunicirati na tržištu u kojim je segmentima model dorastao (npr. doseg, cijena, održavanje), a u kojima zaostaje — transparentno i odgovorno.

Model Dongfeng Box predstavlja jednu od najpovoljnijih ulaznih tačaka u svet električnih automobila u Evropi – no rezultat u testu sigurnosti pokazuje da je „pristupačno“ ipak samo jedan dio priče. Za kupce koji žele biti sigurni da njihovo vozilo pruža visoku zaštitu u nesreći, ocjena od tri zvjezdice može biti dovoljan razlog za dodatno razmišljanje.

Za kraj, dok tržište EV-vozila nastavlja rasti i dok sve više modela iz Azije dolazi u Evropu, važno je imati na umu: cijena nije jedini pokazatelj vrijednosti – sigurnost je često ključna komponenta koju ne smijemo zapostaviti.

U selu Kukulje, skrivenom među bjelopoljskim brdima, asfalt je prije pola vijeka bio simbol nade. Put koji se čekao decenijama trebao je donijeti život, povezanost i budućnost. Bio je to trenutak koji su mještani dočekali s pjesmom, mobom i ražnjevima. Među njima bila je i Kima Burdžović — žena koja danas, sa osamdeset ljeta, još uvijek pamti svaku lopatu bačene zemlje i svaki korak političara koji su tada obećavali procvat sela.

„Svi su dolazili, i iz Opštine, i iz Podgorice, i sam Svetozar Marović. Dočekivali smo ih s mesom, s pečenjem, sa svime što se moglo spremiti. Gradili smo put, nismo žalili ni snage ni volje“, priča Kima, prisjećajući se vremena kada se vjerovalo da će se s asfaltnim putem u Kukulje doseliti i bolji život.

Put je, međutim, otvorio drugačiji pravac. Umjesto da dovede ljude, odveo ih je. Prvo omladinu, pa za njima i roditelje. Kuće su ostajale prazne, dvorišta zarasla u korov, a selo u muk.

„Prije je bilo naroda, dođe ti i da ti pomogne, sad nema niko. Sve otišlo. Sad svi hoće u grad, neće kravu ni kokošku da drži“, kaže Kima, gledajući prema voćnjaku koji i dalje njeguje vlastitim rukama.

Ona je danas jedna od rijetkih koje još abdiju nad svojom kućom i vrtom. I dok drugi govore o napuštenim selima kao o vijestima, Kima o njima priča kao o živoj rani.

Kima ne poznaje usamljenost onako kako je poznaju mlađe generacije. „Sama sebi pričam, sama sebi razgovor dajem“, govori kroz smijeh. Njena svakodnevnica ispunjena je radom — bere jabuke, čupa travu, zalijeva vrt.

„Sve sam radila, i kosila, i plastila, i kopala. Samo nisam orala“, kaže, dok u njenom pogledu i dalje sja isti onaj prkos koji je nekad hranio cijelu porodicu.

Prisjeća se i vremena kada se u velikim domaćinstvima sve znalo: „Svaka jetrva je imala svoju nedjelju – jedna mijesi, druga muze, treća siri. Nana što bi rekla, to je bio zakon. A danas – telefoni su ubili poštovanje.“

Kima ne zna za depresiju ni za anksioznost. „Bože sačuvaj, ni danas ne znam otklen to dođe. Samo radi, i sve je dobro. Kad te vidi da radiš, čovjek je srećan.“

Na pitanje da li ju je muž ikada pitao je li umorna, kroz osmijeh odgovara:
„Nikad. Samo kaže – hajde, možeš još malo. Da ne pokisne sijeno. Da ne propadne posao.“

U toj jednostavnoj filozofiji krije se snaga generacija koje su živjele bez mnogo, ali s više smisla.

Kad dan utihne, a sumrak se spusti na Kukulje, Kima sjedi na stolici u vrtu. I dalje, kao nekada, pogleda niz put. Onaj koji je obećavao život, a odnio selo.

„Ostajem da čekam. Možda će se neko i vratiti“, kaže tiho.

U tom pogledu, između jabuka i šljiva, sabrani su svi putevi jedne generacije — one koja je vjerovala da asfalt može donijeti budućnost, a zapravo je gledala kako je odvozi.