Beograd je ponovo u centru pažnje zbog nesvakidašnjeg svadbenog spektakla koji je zapalio društvene mreže. Na jednoj svadbi u prestonici, kuma je odlučila da napravi ulazak koji se ne viđa ni u najskupljim muzičkim spotovima – stigla je na šleperu s tablicama „BG – KUMA“, a natpis na prikolici poručivao je samouvjereno: „Kuma nije dugme!“

Ali tu nije bio kraj iznenađenjima. Ponesena atmosferom i muzikom koja je odzvanjala s razglasa, kuma je – kako se vidi na snimku koji kruži mrežama – izvadila pištolj i „prangijala“ u vazduh, dok su svatovi klicali i plesali oko kamiona.

„Čitav blok je stao da gleda. Mislili smo da snimaju spot za Cecu ili Karleušu!“, opisuje jedan od svjedoka događaja.

Iako pucanje iz vatrenog oružja na proslavama zakonom jeste zabranjeno, takvi prizori, nažalost, još uvijek nisu rijetkost. Međutim, ovaj slučaj je izazvao posebno burne reakcije jer je snimak pokazao kombinaciju luksuza, buke i bahatosti – sve ono što izaziva podijeljene emocije među građanima.

Pod objavom koja je brzo postala viralna, komentari su se nizali kao rafali iz kuminog pištolja.

„Seljana, bre. Da je dama, ne bi se pela na kamion“, napisala je jedna korisnica.
„Meni je ovo takva sramota. Pucati na svadbi? Kao da smo u Divljem zapadu“, dodala je druga.
„Kuma luda ko struja, ali iskreno – svadba joj je za pamćenje“, pokušao je neko da je odbrani.

Snimak iz Beograda prikupio je hiljade pregleda za samo nekoliko sati, a mnogi komentarišu da „ni Holivud ne bi bolje režirao ovaj ulazak“. Ipak, pravnici podsjećaju da nijedno veselje ne opravdava upotrebu oružja, pa čak ni „iz radosti“.

„Zakonom o oružju i municiji jasno je zabranjeno pucanje na javnim mjestima i proslavama. Kazne su visoke, ali očigledno ni to ne zaustavlja pojedine građane da se ‘dokažu’ na svadbama“, izjavio je sagovornik iz MUP-a.

Kako se nezvanično saznaje, policija je upoznata sa snimkom i u toku je provjera da li je riječ o pravom oružju ili repliki, ali i ko je organizovao svadbu koja je na trenutak pretvorila beogradsku ulicu u filmsku scenu.

Iako su svadbe u Srbiji poznate po velikom veselju, muzici i prangijama, granica između tradicije i opasnosti postaje sve tanja. Kuma sa šlepera možda je željela da obraduje drugaricu, ali sada je pitanje – hoće li završiti kao viralna zvijezda ili kao primjer za policijsku statistiku?

Kuma zapucala iz prangije na svadbi. Da li je tvoja uradila nešto luđe? pic.twitter.com/IHi2tvpsg2

— bgd (@bgd1737288) October 23, 2025

U burnim godinama Drugog svjetskog rata, kada se Sandžak i Pešterska visoravan pretvaraju u mozaik straha, borbi i podjela, ime Smaila Hamidovića – Cana iz Koniča upisuje se u lokalno sjećanje kao simbol hrabrosti, časti i pravednosti. Njegov život, iako bez službenih vojnih odlikovanja, ostao je u pričama naroda – kao priča o čovjeku koji nije znao za strah.

Rođen 1909. godine u skromnoj porodici Bajra i Bade Hamidović, Smail je od malih nogu čuvao koze, ali je već tada pokazivao upornost i ozbiljnost koja ga je izdvajala od vršnjaka. Dok su se drugi dječaci igrali, on je često odlazio u planinu, u lov, gdje se rađala njegova strast prema slobodi i prirodi.

Kada je Drugi svjetski rat zahvatio i Sandžak, Smail se priključio muslimanskoj miliciji — formaciji koja je u tom periodu imala zadatak da brani lokalno stanovništvo od raznih prijetnji, pljački i nasilja. U vrijeme kada su granice između neprijatelja i saveznika bile zamagljene, za mnoge obične ljude borba je značila samo jedno: zaštititi porodicu i selo.

Jednog dana, kako predanje kaže, Canova grupa naišla je na albansku vojsku koja je namjeravala da ih razoruža. U trenutku napetosti, Smail je istupio pred vojnike, odlučno i bez straha, zahtijevajući da se povuku. Njegov prkos, miran ali nepokolebljiv, bio je toliko snažan da su Albanci odustali od sukoba dok ne stigne njihov starješina, Ibrahim.

Kada je Ibrahim čuo šta se dogodilo, bio je impresioniran hrabrošću i držanjem mladog Canа. Na licu mjesta unaprijedio ga je u čin kapetana. Taj trenutak, iako zapisan samo u sjećanju naroda, postao je simbol časti jednog običnog čovjeka koji se usudio reći „ne“.

Smail Hamidović je potom često bio angažovan u akcijama koje je vodio poznati komandan Džemail Koničanin, jedan od lokalnih lidera muslimanske milicije koji se suprotstavljao i partizanima i četnicima, boreći se, kako je govorio, za „opstanak naroda“. U jednoj od tih akcija, u selu Hazane, Cano je pokazao izuzetnu hrabrost i vojničku disciplinu, zbog čega je uživao veliko povjerenje u Koničanovim redovima.

Nakon završetka rata, kao i mnogi koji su nosili oružje, i Smail je morao odgovarati pred novim vlastima. No, njegovo poštenje i način na koji je štitio narod brzo su prepoznati. Mještani Šaronja, među njima i brojni Srbi, svjedočili su u njegovu korist. Jedna od njih, domaćica Ruža, svojim iskrenim svjedočenjem pomogla je da Cano bude oslobođen svake odgovornosti.

U vremenu kada su mnogi plaćali glavom zbog prošlosti, Hamidović je doživio da mu pravednost bude nagrada, a ne kazna.

U kasnijim godinama, Smail Hamidović je nastavio da doprinosi svojoj zajednici. Zamijenio je svog brata Reha u radu s muslimanima i postao odbornik u opštinskom parlamentu Koniča, gdje je, prema riječima savremenika, „njegova riječ vrijedila više od mnogih zakona“.

Preminuo je 1982. godine, ostavivši iza sebe uspomenu na vrijeme kada je čast bila jača od straha, a riječ kapetana važnija od zakona.

Danas, četiri decenije nakon njegove smrti, priče o Smailu Hamidoviću – Canu žive u usmenom predanju naroda Sandžaka. On nije bio general, ni partijski funkcioner, ni nosilac ordena. Bio je, naprosto, čovjek koji je vjerovao da hrabrost nije u oružju, već u poštenju i spremnosti da se stane ispred svog naroda – kad je najteže.

U dolini Napa u Kaliforniji, među zlatnim vinogradima i idiličnim pejzažima, odvila se priča koja zvuči poput scenarija za film — ali je surova stvarnost jedne djevojke. Devetnaestogodišnja Emili Smit, nasljednica male porodične vinarije, preko noći je izgubila slobodu kada su je roditelji prodali 75-godišnjem marokanskom šeiku da bi spasili porodični biznis od bankrota.

Jedne večeri, za porodičnim stolom, Emili je čula rečenicu koja joj je promijenila sudbinu:
“Emili, Tarek Ben Malik će otplatiti naše dugove, ali želi tebe za ženu.”

Lice njene majke bilo je blijedo, a otac je nijemo gledao u pod. Emili je pokušala da pobjegne od te užasne misli, ali je ugovor već bio potpisan. Njena mladost postala je valuta u očajničkom pokušaju roditelja da spasu vinograd od propasti.

“On je star čovjek, možda mu samo treba društvo”, rekao je otac, ne gledajući je u oči.
Ali Emili je znala — nije riječ o društvu. Bila je prodata.

Samo nekoliko dana kasnije, ukrcala se u avion za Marakeš. Dok je avion prelazio okean, osjećala je da se udaljava ne samo od doma, već i od same sebe. Na aerodromu ju je dočekao vozač u crnom odijelu i poveo prema palati od mermera i zlata — hladnoj i grandioznoj poput sudbine koja je čeka.

Služavke su je pripremale za vjenčanje, donoseći svilu i zlato, ali iza raskoši krila se užas. Na dan vjenčanja, u sali punoj stranih diplomata i advokata, Emili je potpisala dokumente na arapskom jeziku koje nije razumjela. Postala je gospođa Ben Malik.

Prve bračne noći, u raskošnoj sobi s teškim zavjesama i mirisom jasmina, Emili je sjedila ukočeno, čekajući starog šeika u strahu i stidu. Kada su se vrata otvorila, očekivala je najgore.

Ali dogodilo se nešto neočekivano.

Tarek je prišao polako i rekao:
“Nisi ti roba.”

Te noći je nije dotakao. Umjesto toga, rekao joj je da zna sve o dugovima njene porodice i da je odlučio da je spasi, a ne da je posjeduje. Brak između njih dvoje ostao je samo formalnost.

Tokom narednih mjeseci, Emili je dobila mogućnost da studira na prestižnim univerzitetima, da putuje i da uči. Tarek je kasnije zatražio razvod i ostao njen zaštitnik i mentор, čovjek koji joj je, paradoksalno, vratio život koji su joj roditelji oduzeli.

Danas je Emili Smit uspješna žena, vlasnica fondacije za pomoć ženama koje su žrtve prisilnih brakova. Njena priča obišla je svijet kao simbol snage i dokaza da ponekad i u najmračnijim trenucima sudbina zna otvoriti vrata svjetlosti.