Dok mnogi još čekaju prve tone soli iz planiranih solana na sjeveru Crne Gore, u Ramčini kod Bijelog Polja već godinama niče nešto što bi malo ko očekivao – kikiriki! Na imanju vrijednog bračnog para, Željka i Veliborke Stešević, zemlja je prodisala drugačije. Umjesto pšenice, krompira i kukuruza – redovi kikirikija.

„Ovo je druga godina da ga sijem, a sad već vidim da uspijeva odlično,“ kaže Željko kroz osmijeh dok pažljivo čupa busen zemlje iz koje vire gomile zlatnosmeđih plodova.
„Prve godine nisam znao kako se radi oko njega – prinos je bio manji. Ove godine sam naučio – rodio je više i krupnije.“

Njegovo eksperimentisanje s mediteranskim biljkama počelo je iz čiste znatiželje. Na imanju Steševića već su cvjetale breskve, smokve i kivi, a sada su ti mirisi zamijenjeni blagim aromama kikirikija.

„Kad se skupe unučad, onda se taj kikiriki degustira. Oni ga obožavaju, to im je omiljeni desert,“ priča Veliborka uz smijeh, dok rukama sortira plodove.
Ova jednostavna scena govori mnogo – o ljubavi prema zemlji, o porodičnoj toplini i upornosti da se na sjeveru Crne Gore uspije i u nečemu što se donedavno činilo nemogućim.

Imanje Steševića postalo je prava atrakcija. Komšije i prolaznici svraćaju da se uvjere svojim očima: „Ne vjeruju ljudi da kikiriki može da rodi ovdje. Mnogi misle da izmišljamo. Kad vide plod, ostanu bez riječi,“ kaže Željko.

Njiva na kojoj su do juče rasli krompiri sada svjedoči o hrabrosti da se proba nešto novo. Ramčina, poznata po čistom vazduhu i plodnoj zemlji, pokazala je da uz trud i volju može dati i „okus juga“.

Steševići ne planiraju stati. Na njihovoj njivi već su nikle i prve sadnice urmi, badema i banana. Ako im se i to primi – Ramčina bi mogla postati jedinstvena oaza mediteranskih plodova na sjeveru zemlje.

„Zemlja je dobra, samo joj treba pažnje i ljubavi. Kad se nešto radi iz srca – sve uspije,“ poručuje ovaj bjelopoljski proizvođač, čije će imanje, sudeći po svemu, uskoro biti upisano kao prvo mjesto na sjeveru gdje kikiriki rađa kao u Dalmaciji ili Grčkoj.

U najmračnijim danima Drugog svjetskog rata rodila se jedna od najpotresnijih ljubavnih priča sa prostora bivše Jugoslavije — između Envera Šiljka iz Bosanske Gradiške i Jevrejke Fride Laufer iz Tuzle. Njihova ljubav, započeta u vihoru rata, završila se u logorima i pred streljačkim vodom, ali je ostala zauvijek zapisana u stihovima pjesme „Je l’ ti žao što se rastajemo“, koju je Halid Bešlić napisao i otpjevao kao omaž njihovoj tragičnoj sudbini.

Dok je čekao streljanje u tuzlanskoj tamnici 1941. godine, Enver Šiljak, mladi revolucionar i skojevac, napisao je oproštajnu pjesmu svojoj voljenoj Fridi. Pjesmu je uspio doturiti iz zatvora, svjestan da mu se bliži kraj.
Decenijama kasnije, inspirisan tom ljubavlju i njihovom žrtvom, Halid Bešlić je napisao i snimio pjesmu „Je l’ ti žao što se rastajemo“, koja je rasplakala generacije i postala simbol vječne odanosti i boli.
Spot za ovu numeru snimljen je na emotivan način, a svaka nota u sebi nosi dah vremena u kojem su Enver i Frida voljeli i stradali.

Rođen 15. avgusta 1919. godine, Enver Šiljak je odrastao u siromašnoj porodici, ali bogat duhom i znanjem. Otac Salih bio je kafanski svirač, a sin je od malih nogu učio da se bori.
Školovao se u Banjaluci i Osijeku, a potom došao u Tuzlu, gdje je radio u rudniku „Kreka“ i priključio se Komunističkoj partiji Jugoslavije. Ubrzo je postao sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a i jedan od najaktivnijih mladih ilegalaca.

U Tuzli je upoznao Fridu Laufer, Jevrejku plemenitog duha i istih uvjerenja. U vremenu mržnje i progona, njih dvoje su prkosno voljeli, dijelili ideale slobode i pravednosti, i nisu se skrivali.

U julu 1941. godine, Enver i Frida su zajedno s grupom saboraca pokušali organizovati prelazak rudara u partizane. Izdani su od ustaškog doušnika i uhapšeni u selu Drežnik.
Enver je pred Prekim sudom u Tuzli 5. septembra 1941. godine osuđen na smrt. Kada su ga vezanog izvodili na strijeljanje, pjevao je Internacionalu i uzvikivao:

„Možete ubiti Envera Šiljka, ali Komunističku partiju — nikada!“

Dok su ga ustaše vodile hodnicima zatvora, tiho je pjevao stihove koje je napisao za Fridu — „Je l’ ti žao što se rastajemo“. Pred samo streljanje skinuo je bluzu i dao je kočijašu riječima: „Odnesi je mojoj Fridi.“

Frida je nekoliko sedmica nakon Enverove smrti deportovana u logore Gospić, Loborgrad i na kraju Jasenovac. Tamo je 1942. godine, u užasnim uslovima, rodila Enverovog sina.
U posljednjoj dopisnici upućenoj sestri, 9. maja 1942. godine, pitala je:

„Znaš li nešto o Enveru?“

Nije znala da je njen voljeni već odavno mrtav. Uskoro je i ona ubijena — po nekim izvorima u Jasenovcu, po drugima u Aušvicu.

Njihova priča nadživjela je fašizam, logore i vrijeme. Pjesma Halida Bešlića, nastala iz stihova koje je Enver napisao pred smrt, danas živi kao simbol ljubavi koja ne poznaje granice.
Na osnovu te priče književnik Jasmin Imamović napisao je i roman „Slana zemlja“, a most u Tuzli, otvoren 2010. godine, nosi ime „Most narodnog heroja Envera Šiljka i Fride Laufer“ — ili jednostavno, kako ga narod zove, Most ljubavi.

Kada su se potomci Fride i Envera, osamdeset godina kasnije, susreli u Gradišci, suze su tekle tiho — jer ljubav, i kad se rodi u ratu, ne umire nikada.

Sarajevo / Sjenica – Mladi akademac iz Sjenice, Damir Mahmutović, uspješno je odbranio magistarski rad na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i stekao zvanje magistra politologije.

Njegov magistarski rad pod naslovom „Kulturni i politički identitet regije Sandžak u kontekstu savremenog regionalizma“ izazvao je veliko interesovanje akademske i društvene javnosti. U radu se Mahmutović fokusira na Sandžak kao prostor kulturne otvorenosti, identitetskog bogatstva i savremenog regionalnog povezivanja, nudeći novu perspektivu jedne od najvažnijih tema za cijeli jugozapadni Balkan – identiteta Sandžaka u modernom dobu.

Tokom studija, Mahmutović je ostvario prosjek ocjena 9.8, čime se svrstao među najbolje studente svoje generacije. Za izuzetne rezultate nagrađen je Srebrenom značkom Univerziteta u Sarajevu, jednim od najviših priznanja koje ova ugledna visokoškolska institucija dodjeljuje.

Njegov uspjeh prepoznat je i izvan univerziteta. Grad Sarajevo mu je 2024. godine uručio Zlatnik Grada Sarajeva, koji mu je lično predala gradonačelnica Benjamina Karić, dok ga je njemačka fondacija Konrad Adenauer izabrala za svog stipendistu, prepoznavši njegov akademski i društveni angažman.

Pored naučnog rada, Mahmutović je aktivan i u nevladinom sektoru, gdje učestvuje u projektima koji promovišu regionalno pomirenje, dijalog i evropske vrijednosti. Njegov cilj, kako ističe, jeste da doprinese stvaranju novog narativa o Sandžaku – onog koji se temelji na zajedništvu, razvoju i saradnji.

Najavljuje da će svoj magistarski rad uskoro pretočiti u knjigu koja će, kako kaže, ponuditi „novo razumijevanje Sandžaka, oslobođeno stereotipa prošlosti i fokusirano na njegov potencijal“.

“Sandžak vidim kao prostor susreta, dijaloga i mogućnosti. Vrijeme je da o njemu govorimo kao o regiji budućnosti, a ne o regiji podjela”, poručio je Mahmutović.