Join our community of SUBSCRIBERS and be part of the conversation.
To subscribe, simply enter your email address on our website or click the subscribe button below. Don't worry, we respect your privacy and won't spam your inbox. Your information is safe with us.
Nirnberg, 24. januar 2026. – Još jedan veličanstven uspjeh stigao je u Sandžak iz Njemačke. Mlada tekvondo šampionka Damija Hadžić, porijeklom iz Tutina, po treći put uzastopno osvojila je titulu državne prvakinje Njemačke, potvrdivši da se radi o sportistkinji izuzetne klase i kontinuiteta.
Prvenstvo Njemačke održano je u KIA areni u Nirnbergu, gdje je Hadžić tokom takmičarskog dana pokazala apsolutnu dominaciju. Nastupila je u četiri borbe i svaku završila ubjedljivim pobjedama već nakon dvije runde, ne ostavljajući rivalakama ni najmanju šansu za preokret.
Njeni nastupi bili su primjer savršene kombinacije tehničke preciznosti, brzine i izuzetne mentalne stabilnosti. Stručnjaci ističu da Damiju krasi rijetka takmičarska zrelost, taktička disciplina i borbeni duh koji je izdvaja na evropskoj sceni. Osvajanjem treće uzastopne titule, Hadžić je još jednom dokazala da njen uspjeh nije slučajan, već rezultat godina predanog rada, odricanja i vrhunskog treninga.
Ambasadorica Sandžaka u dijaspori
Uspjesi Damije Hadžić daleko prevazilaze sportske okvire. Ona danas važi za jedan od najsnažnijih sportskih simbola Sandžaka u dijaspori, inspirišući mlade sportiste iz Tutina, Novog Pazara i cijelog regiona da vjeruju u svoje snove.
Njena priča potvrđuje da talenti iz Sandžaka, uz rad i istrajnost, mogu dosegnuti sam vrh evropskog i svjetskog sporta, a istovremeno ponosno čuvati i predstavljati svoje porijeklo. Damija Hadžić – ime koje se s pravom izgovara s ponosom u Tutinu, Sandžaku i širom sportske Evrope.
Bahtijar i Latifa Dacić danas žive u selu Cetanoviće, nadomak Sjenice, mjestu iz kojeg su nekada otišli trbuhom za kruhom. Nakon više od 40 godina provedenih u Švicarskoj, odlučili su da se vrate u rodni kraj, iako i dalje imaju pravo boravka u toj zemlji i djecu koja tamo žive i rade. Dok se brojna sandžačka sela prazne, a stari ostaju sami iza zaključanih kapija, priča porodice Dacić svjedoči o drugačijem izboru – povratku. Nakon gotovo četiri decenije života i rada u Švicarskoj, odlučili su da se vrate u Sandžak, na mjesto gdje, kako kažu, imaju komšije, tišinu i – mir. Njihova priča počinje davno, neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
„Kad smo se uzeli, bio je težak život. Bila je velika nemaština, nije se imalo ništa. Sve je bilo teško, ali smo bili mladi i držali se zajedno“, prisjeća se domaćin.
Godine su prolazile, a borba za egzistenciju odvela ih je u Švicarsku. Tamo su proveli više od 40 godina. Radili su najteže poslove, bez radnog vremena i bez odmora.
„Radilo se mnogo. Sve sam radio – čistio, nosio, šta god treba. Ovdje je lakše, ali tamo se živjelo samo od rada. Mladost mi je tamo ostala“, kaže sagovornik, koji je dio radnog vijeka proveo i kao invalid rada.
Iako imaju pravo boravka u Švicarskoj i djecu koja tamo žive i rade, povratak u Sandžak bio je svjesna odluka.
„Tamo nema našeg naroda, nema naših običaja. Djeca rade po cijeli dan, noću spavaju. Mi bismo bili sami – i danju i noću. Ovdje, makar ima komšija, ima razgovora, ima života.“
Njihovo selo danas je gotovo pusto. Nekada puno omladine i djece, sada broji tek nekoliko domaćinstava.
„Ostali su samo stari. Mladih nema. Kuće su prazne. Nekad je naroda bilo mnogo, sad se sve ugasilo.“
Ipak, u tom miru, daleko od gradske buke i stranog svijeta, Dacići su pronašli ono što su tražili – spokoj.
„Danas imamo svega više nego ikad, ali ljudi nisu bolji. Nekad, kad nismo imali šta obući ni pojesti, bili smo složniji. Sad ima svega, ali smo ljubomorni jedni na druge.“
Govore i o vremenu u kojem se brzo živi i brzo umire, o saobraćaju, bolestima i vijestima koje svakodnevno nose tragedije.
„Ne daj Bože nikome. Danas i mladi umiru. Gine narod u saobraćaju, ne znaš ni kako.“
Uprkos svemu, povratak smatraju ispravnom odlukom.
„Ovdje je ljepše. Ovdje nam je bolje. Ovdje smo svoji.“
Priča porodice Dacić nije samo ispovijest o teškom radu i dugom iseljeničkom životu, već i tiha poruka mlađim generacijama – da se vrijednost doma ponekad shvati tek nakon što se obiđe pola svijeta. Pogledajte tv prilog ispod teksta.
Bosnu i Hercegovinu, a posebno Krajinu, potresla je vijest o smrti jedanaestogodišnje Lejle Memić, djevojčice čija je tiha i hrabra borba s teškom bolešću dirnula srca mnogih. Lejla je preselila na ahiret u petak, 24. januara 2026. godine, u 11. godini života, ostavivši iza sebe tugu, nevjericu i bol u porodici, među prijateljima, školskim drugovima i svima koji su je poznavali. Potresnu vijest javnosti je saopćilo Udruženje Srce za djecu oboljelu od raka, iz kojeg su se oprostili dirljivom porukom:
“Hrabro i borbeno je vodila svoju bitku – tiho, ali snažno. Njen osmijeh, blagost i unutrašnja snaga ostavili su neizbrisiv trag u našim srcima. Zauvijek ćemo je pamtiti.”
Lejla je bila učenica petog razreda Područne škole Podgredina. Od nje se opraštaju učitelji, nastavnici, školski drugovi, ali i polaznici mektebske nastave džemata Podgredina, gdje je ostavila poseban trag svojom dobrotom i posvećenošću. U emotivnoj poruci iz džemata navedeno je:
“Bila je dijete čistog srca i blagog osmijeha, vrijedna u školi i u mektebu, vezana za namaz i post. Allah ti se smilovao, naša mektebska ružo, i učinio te stanovnicom Dženneta.”
Dženaza-namaz Lejli Memić klanjat će se u ponedjeljak, 26. januara 2026. godine, u 13 sati, ispred kuće žalosti, dok će ukop biti obavljen na mezarju Memić Brdo, po dolasku. Bosna i Hercegovina danas oplakuje prerano ugašeni dječiji život – ali i pamti Lejlu kao simbol tihe hrabrosti, čiste vjere i neizmjerne dobrote.
Dok su njeni vršnjaci razmišljali o izlascima, putovanjima i bezbrižnim danima, Edina Juković je razmišljala drugačije. Tamo gdje su drugi vidjeli prazninu – ona je vidjela priliku. Po povratku iz Holandije, sa svega 16 godina, odlučila je da u Novom Pazaru započne nešto što tada gotovo da nije postojalo – konjički klub. Danas, nekoliko godina kasnije, njena ideja više nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
„Bilo je čudno ljudima – djevojka, 16 godina, vraća se iz Holandije i pokreće svoj biznis. Iskreno, i ja sam to osjetila, ali Novi Pazar zna da podrži kad vidi iskrenu namjeru“, priča Edina.
Konjički sport u Novom Pazaru godinama je bio zapostavljen. Mnogi nisu znali koliki značaj konji imaju – ne samo za sport, već i za psihički razvoj, emocionalnu stabilnost i terapiju, posebno kod djece sa smetnjama u razvoju. Upravo tu Edina vidi svoju misiju. U njenom klubu danas se organizuju:
škola jahanja za djecu i odrasle
porodični dolasci i rekreativno jahanje u prirodi
hipoterapija za djecu sa posebnim potrebama
kampovi i edukativni programi
„Ljudi dolaze da se psihički odmore. Djeca se mijenjaju. Roditelji to vide. I tada shvate da konj nije samo životinja – već partner“, kaže Edina.
U klubu se danas nalazi devet konja, a Edina o njima govori kao o porodici.
„Kad me pitaju koji mi je omiljeni – to vam je isto kao da pitate roditelja koje mu je dijete draže. Sve ih volim. Svaki ima svoj karakter, ali svi su na prvom mjestu.“
Za Edinu, odnos s konjima ne počinje jahanjem, već od zemlje – pravilnim pristupom, njegom, timarenjem, smirenom energijom i poštovanjem.
„Konji osjećaju emocije. Ako ste nervozni – i oni su nervozni. Ako ste smireni – i oni vam vjeruju. Kod nas u štali vlada mir. To im je kuća.“
Iako danas ima 20 godina, Edina ne krije da njen put nije bio lak. Dok su prijatelji putovali i imali više slobodnog vremena, ona je sve ulagala u posao.
„Sve svoje vrijeme sam dala ovom klubu. Ne žalim se. To me izgradilo. Radim ono što volim i nikad nisam umorna – jer me ta ljubav gura naprijed.“
Edinina priča je dokaz da godine nisu prepreka, da povratak iz dijaspore može značiti novi početak, i da mlade žene itekako mogu biti nosioci promjena – čak i u sredinama gdje to niko ne očekuje. Pogledajte video ispod teksta.
U blizini Međunarodnog aerodroma Tuzla, u naselju Dubrave, sinoć oko 21:55 sati došlo je do masovne tuče između pripadnika navijačkih grupa Delije i Torcida, najvatrenijih navijača Crvena zvezda i Hajduk Split, potvrđeno je iz Uprave policije MUP Tuzlanskog kantona.
Na lice mjesta odmah je upućen veći broj policijskih patrola, kao i timovi za brze intervencije Jedinice policije za specijalnu podršku, te ekipe Službe hitne medicinske pomoći iz Živinica i Tuzle. Portparolka Uprave policije MUP-a TK, Adnana Sprečić, potvrdila je da su policijski navodi s terena potvrđeni, te da je u tučnjavi učestvovao veći broj osoba koje nisu s područja Tuzlanskog kantona.
Prema zvaničnim i medicinskim informacijama, ukupno 23 osobe su povrijeđene, uključujući i jednog policijskog službenika. Zbog povreda se u UKC Tuzla javilo 18 osoba, dok je jedan pacijent zadržan na bolničkom liječenju u Jedinici intenzivne terapije.
Prema nezvaničnim informacijama, najteže je povrijeđen Stefan Vukšić (2000) iz Prijedora, koji je hospitalizovan na Klinici za anesteziju i reanimaciju zbog teških povreda glave, kičme, grudnog koša, ruke i višestrukih kontuzija.
Teške tjelesne povrede konstatovane su i kod:
Nikole Kalamande (1983.) iz Teslića
Davida Rikića (2005.) iz Petrova
Zdravka Dujića (2000.) iz Prijedora
Ostali povrijeđeni zadobili su lakše tjelesne povrede i nakon dijagnostičke obrade na klinikama za ortopediju, neurohirurgiju, ORL i hirurgiju glave i vrata, otpušteni su na kućno liječenje.
Iz MUP-a TK je saopćeno da su 93 osobe zadržane u službenim prostorijama policije, a o cijelom događaju je obaviješteno Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona. Uviđaj je u toku, a daljnje mjere i radnje biće preduzimane prema uputama dežurnog tužioca. Policija nastavlja istragu s ciljem utvrđivanja pojedinačne odgovornosti svih učesnika ovog nasilnog incidenta.
Iz luksuznog Hotela Grej na Kopaonik, koji je nedavno rekonstruisan i dograđen u projektu vrijednom čak 8,5 miliona eura, prema navodima aktivista i snimcima objavljenim na društvenim mrežama, izlila se kanalizacija direktno na skijalište i u blizinu dječjeg igrališta, izazivajući ozbiljnu zabrinutost zbog ekološke bezbjednosti i zdravlja posjetilaca.
Hotel je u vlasništvu firme Doli Bel, iza koje stoje braća Zvonko Veselinović i Žarko Veselinović, dok je nekadašnji suvlasnik bio Milan Radoičić, koji se, nakon oružanog sukoba u Banjskoj, formalno povukao iz vlasničke strukture. Na incident je javno ukazao Đorđe Miketić iz inicijative „Beograd ostaje“, koji je objavio video-snimke nastale ispred hotela Grej.
„Vidjeli smo kako se djeca sankaju i igraju po snijegu koji je braon boje. Radnici na terenu su mi potvrdili da se radi o kanalizaciji. Poslije su stigli bageri i počeli da otkopavaju, što jasno ukazuje da je problem ozbiljan“, izjavio je Miketić za Nova.rs.
Skijanje u govnima.
Kopaonik, Hotel Gray ispušta kanalizaciju na sred skijališta i ka dečjem igralištu.
Nema SNS tajkuna da nije oprao novac i turio svoj spa wellness hotel na sred staze, a svoja skupa govna puštaju kako stignu.
zbog enormne gradnje, postojeći sistem za… pic.twitter.com/euKxNUtXts
Prema njegovim riječima, ispred hotela se nalazi šahta iz koje se izlijevala otpadna voda, a cijelo područje je privremeno bilo zaklonjeno vozilima i mehanizacijom. Posebno zabrinjava podatak koji su Miketiću prenijeli lokalni radnici iz Raške – da centralni prečišćivač otpadnih voda na Kopaoniku ne funkcioniše već oko 15 godina.
„Taj sistem je izgrađen prije više od dvije decenije, kada su podignuti prvi veliki hoteli. Međutim, sa ovom nekontrolisanom i sumanutom gradnjom, njegovi kapaciteti su prevaziđeni i jednostavno je ugašen“, navodi Miketić.
On upozorava da je Kopaonik nekada obilovao izvorima pitke vode, dok su danas mnogi od njih zagađeni i van upotrebe, što direktno povezuje sa intenzivnom urbanizacijom bez adekvatne infrastrukture. Hotel Grej se zvanično predstavlja kao luksuzni hotel sa pet zvjezdica, sa spa centrom, bazenima, restoranom i 65 smještajnih jedinica. Prema dokumentima Ministarstva saobraćaja, građevinarstva i infrastrukture, upotrebna dozvola za rekonstruisani i dograđeni objekat izdata je u oktobru 2024. godine, nakon čega je objekat pušten u rad.
Međutim, ključna pitanja i dalje ostaju bez odgovora: gdje se odvode otpadne vode, da li sistem zadovoljava ekološke standarde i ko snosi odgovornost ukoliko se potvrdi zagađenje?
Redakcija Nova.rs pokušala je da stupi u kontakt sa upravom Hotela Grej radi provjere navoda, ali do objavljivanja teksta odgovor nije stigao. U međuvremenu, snimci sa Kopaonika nastavljaju da se dijele na društvenim mrežama, a javnost sve glasnije traži reakciju nadležnih inspekcija i institucija.
Dok je temperatura padala na –5 stepeni, a voda Breznica bila hladna, brza i nemilosrdna, Saša Peruničić pokazao je šta znači biti čovjek. Ne razmišljajući o sopstvenoj bezbjednosti, ušao je u ledenu rijeku kako bi spasio mačku koja se našla u vodi bez ikakve šanse da se sama izvuče.
Prema svjedočenjima očevidaca i objavama na društvenim mrežama, prizor je bio potresan: životinja je iscrpljena pokušavala da se održi na površini, dok je snažna struja nosila ka sredini korita. Saša je reagovao instinktivno – zakoračio je u vodu, probio se kroz ledeni tok i u posljednjem trenutku izvukao mačku na sigurno.
Njegov čin izazvao je talas pozitivnih reakcija širom Sandžaka. Građani su u komentarima poručili da upravo ovakvi primjeri vraćaju vjeru u ljude, podsjećajući da tihi heroji postoje svuda oko nas – oni koji ne traže pažnju, već djelima pokazuju empatiju i hrabrost.
U vremenu kada su loše vijesti često u prvom planu, priča o Saši Peruničiću podsjetnik je da humanost nema temperaturu, niti granice – i da ponekad jedna odluka, donesena u sekundi, može spasiti život.
Ozbiljan skandal potresao je zdravstveni sistem u njemačkom gradu Bünde, nakon što je protiv jednog zaposlenog u lokalnoj bolnici pokrenuta istraga zbog sumnje da je počinio teška krivična djela nad tijelima preminulih pacijenata.
Prema informacijama njemačkih medija i policijskih izvora, riječ je o 39-godišnjem muškarcu koji je bio zaposlen na poslovima čišćenja i održavanja prostora u okviru odjeljenja patologije. Na toj lokaciji se, kako je navedeno, privremeno čuvaju tijela umrlih osoba prije daljih procedura.
Istražni organi navode da se osumnjičeni tereti da je u dva navrata – sredinom juna i krajem decembra prošle godine – neprimjereno postupao prema tijelima odraslih osoba, muškarca i žene. Slučaj je otkriven nakon što su zaposleni u bolnici primijetili sumnjive okolnosti i o svemu obavijestili nadležne institucije.
Policija je potom pokrenula opsežnu istragu, tokom koje je identifikovan osumnjičeni, izvršen pretres njegovog stana, te su zaplijenjeni elektronski uređaji i drugi potencijalni dokazi. Također, uzet je i DNK uzorak radi dodatnih vještačenja.
Iz bolnice su saopštili da su zgroženi događajem, te da u potpunosti sarađuju sa policijom i tužilaštvom. Naglašeno je da je riječ o izolovanom slučaju koji ne odražava rad i profesionalnost ostalih zaposlenih. Istraga je i dalje u toku, a osumnjičeni će, prema najavama, odgovarati za krivična djela koja u njemačkom zakonodavstvu spadaju u najteže oblike povrede dostojanstva umrlih osoba.
Ime Sulejman ef. Pačariz ostalo je duboko urezano u kolektivno pamćenje Bošnjaka Sandžaka kao simbol otpora, samoodbrane i borbe za goli opstanak. U vremenu kada muslimanski narod nije imao ni državu, ni vojsku, ni zakonsku zaštitu, Pačariz se izdigao kao prirodni vođa – ne po funkciji, već po nuždi.
Prema istraživanjima dr. Šemsudina Hadrovića, bratstvo Pačariz izvorno je nosilo prezime Havadža (Hodžić), koje u osmanskoj tradiciji označava učenog čovjeka i vjerskog autoriteta. Zbog teškog prijestupa jednog istaknutog pripadnika bratstva, Osmansko carstvo je izreklo kolektivnu kaznu – izopćenje i prisilnu promjenu prezimena u Pačariz (tur. paçariz – zlodjelo, raskid, nered). Kazna koja je trebala izbrisati ugled porodice, kroz vrijeme je postala ime koje simbolizira istrajnost i otpor, a u 20. stoljeću – borbu za opstanak bošnjačkog naroda.
Ibrahim ef. Pačariz Biočak – ubistvo koje je stvorilo vođu
Ibrahim ef. Pačariz Biočak
Otac Sulejmana ef., Ibrahim ef. Pačariz, bio je ugledni imam, alhamijado pisac i kulturni preporoditelj Bošnjaka Sandžaka. Njegovo ubistvo 21. augusta 1921. godine od strane četnika Kosta Pećanac predstavlja jedan od najsvirepijih zločina nad bošnjačkom vjerskom i intelektualnom elitom tog vremena.
Nakon džuma-namaza u Brodarevu, Ibrahim ef. je uhapšen, sproveden kroz čaršiju i ubijen u Podjasenu. Prema historiografskim zapisima, nad njim je izvršen čin krajnje okrutnosti – dok je učio šehadet, proboden je grabovim kolcem i prikovan za zemlju, a njegovo tijelo je danima ostavljeno da leži kao opomena narodu.
Taj zločin nije bio samo lična tragedija – bio je jasna poruka Bošnjacima Sandžaka. U trenutku ubistva oca, Sulejman ef. Pačariz bio je vojni imam. Njegov povratak u Sandžak bio je jednako opasan kao i sudbonosan – i sam je bio meta likvidacije, iz koje se spasio bijegom pod kišom metaka.
Nakon balkanskih ratova i stvaranja Kraljevine SHS, Sandžak je postao prostor sistemskog nasilja nad muslimanima. Četničke formacije, često uz prešutnu podršku države, vršile su ubistva, pljačke i silovanja. Kulminacija tog nasilja bio je genocid u Šahovićima i Pavinom Polju 1924. godine, bez ikakve kazne za počinioce. U takvom ambijentu, Pačariz je postajao prirodni oslonac naroda.
Po izbijanju Drugog svjetskog rata, Sulejman ef. Pačariz vraća se u Sandžak. Prema autorima Harunu Crnovršaninu i Nuru Sadikoviću, to putovanje gotovo je identično onom iz 1921. godine – i tada i sada, nad njim je planirana likvidacija.
Četnici su postavili zasjedu u kanjonu Lima, znajući da se nalazi u autobusu Prijepoljca Ilijaza Čičića. Kada je ugledao naoružane ljude, Pačariz je razbio prozor i iskočio iz autobusa. Sa stijene visoke oko 20 metara bacio se u Lim, roneći se sakrio u duboki vir i ostao prikriven pod žilama uz obalu, dok su za njim ispaljivani rafali.
Kada se pucnjava utišala, izašao je iz rijeke, probio se kroz šumu i gudure i stigao pod planinu Jadovnik. Te noći sklonio se u selo Mrčkovinu, u kući porodice Adilović, a već sutradan nastavio prema Hisardžiku. U narodu je ostao zapamćen i uzvik koji se tih dana širio Sandžakom: „Pačarize, crna vrata, miči vojsku s Kolovrata!“
Odmah po dolasku u Hisardžik, Pačariz započinje organizaciju bošnjačkog naroda prijepoljskog kraja. Prijepoljskim prvacima tada jasno poručuje:
„Braćo, ja sam uvjeren da je Sandžak u planu da se zapali i razori. Zato ustanimo, braćo, u ime Allaha dž.š., da branimo naša sela i gradove.“
Okupacija Sandžaka i formiranje Muslimanske milicije
Njemačke snage okupirale su Sandžak sredinom maja 1941. godine, a potom ga predale Nezavisna Država Hrvatska, koja je pokazivala ambiciju trajnog prisvajanja teritorije. Ustaške jedinice raspoređene su u Prijepolju, Sjenici, Novom Pazaru, Pljevljima i Priboju, dodatno produbljujući strah među stanovništvom.
U tim okolnostima, sredinom 1941. godine formirana je Muslimanska milicija, sa sjedištem u Hisardžiku, a Sulejman ef. Pačariz staje na njeno čelo. Prema Mustafi Memiću, prvo jezgro činilo je oko 40 boraca, koji su kasnije postali okosnica jače odbrambene formacije.
Ključno pitanje bilo je naoružanje. Pačariz se u Sjenici savjetuje s Hasan-aga Zvizdić, nakon čega se ljudi šalju na Kosovo – u Peć i Istok – po oružje. U organizaciji odbrane sarađuje sa Selimom Jukovićem, Isom Sadikovićem, Ćamilom Hasanagićem, Ćamilom Prašovićem, Seferom Tarićem, Džemailom Koničaninom i Aćif ef. Hadžiahmetović.
U isto vrijeme, Pačariz se pojavljuje i kao politički predstavnik naroda. Kao potpisnik Memoranduma delegacije muslimana Sandžaka od 7. jula 1941. godine, upućenog maršalu Mustafa Fevzi Çakmak, traži pripojenje Sandžaka Bosni i Hercegovini i upozorava na katastrofalne posljedice podjele Sandžaka između Srbije i Crne Gore.
U Memorandumu se ne pominje NDH, što jasno pokazuje da Pačarizovo djelovanje nije bilo ideološko, već isključivo usmjereno na zaštitu bošnjačkog naroda.
Petnaestogodišnji dječak poginuo u stravičnoj nesreći, otac teško povrijeđen – zajednica i vatrogasci u šoku
Teška saobraćajna nesreća koja se dogodila u austrijskom gradu Amstetten zavila je cijelu zajednicu u crno. U sudaru dva putnička vozila život je izgubio dječak star svega 15 godina, dok se njegovom ocu ljekari i dalje bore za život.
Prema dostupnim informacijama, nesreća se dogodila u ranim satima, a prizori na licu mjesta bili su potresni i za najiskusnije spasioca. Dječak je ostao zaglavljen u potpuno smrskanom automobilu, te su vatrogasci morali koristiti specijalnu opremu kako bi ga izvukli. Ljekar Hitne pomoći odmah je započeo reanimaciju, ali uprkos brzoj i koordinisanoj intervenciji, mladiću nije bilo spasa.
Njegov otac je sa teškim povredama hitno prevezen u bolnicu u Amstetenu, gdje je zadržan na intenzivnoj njezi. Dodatni emotivni teret ovoj tragediji dala je činjenica da je drugi vozač automobila, koji je takođe povrijeđen u nesreći, pripadnik lokalne vatrogasne jedinice. Upravo njegove kolege su među prvima stigle na mjesto nesreće – ne sluteći da će se suočiti s prizorom koji će, kako navode, pamtiti cijeli život.
Stradala porodica bila je dobro poznata i cijenjena u lokalnoj sredini, što je ovu tragediju učinilo još težom za mještane. Povodom nesreće oglasila se i gradonačelnica Barbara Pajreder, koja je uputila riječi saučešća porodici nastradalog dječaka, ističući da je čitav grad duboko potresen.
– Svi smo u šoku. Ovo je mala sredina u kojoj se ljudi poznaju cijelog života. Riječ je o divnoj porodici, uvijek aktivnoj i prisutnoj u svim segmentima zajednice. Bol koju danas osjećamo dijelimo svi zajedno – poručila je gradonačelnica.
Istraga o uzrocima saobraćajne nesreće je u toku, a zajednica Amstettena ostaje u tišini, tugovanju i solidarnosti s porodicom koja je u jednom trenutku izgubila sve.
