Kada se Ermin Husika prije nekoliko mjeseci preselio u selo Tupkovići kod Kaknja, vjerovao je da započinje mirnije poglavlje života. Nakon godina bolesti, odricanja i borbe, želio je ono najosnovnije – skroman, ali siguran dom za suprugu i sina. U početku je sve nagovještavalo da će se dugogodišnja patnja napokon pretvoriti u mir.
Dobri ljudi iz raznih krajeva Bosne i dijaspore prepoznali su njegovu priču i pritekli u pomoć. Donacije su stizale čak i iz Amerike. Svaka marka ulagana je u zidove, krov i temelje kuće, uz nadu da će u njoj uskoro zamirisati porodični ručak i započeti novo poglavlje. Sudbina je, međutim, imala drugačiji plan.
Erminovo djetinjstvo obilježila je teška nesreća. Sa 14 godina pao je s konja; grana mu je probila glavu, uslijedio je izljev krvi na mozak i 24 dana kome.
Danas, gotovo četvrt stoljeća kasnije, ima više od 90 posto tjelesnog oštećenja. Ipak, invaliditet ga nikada nije slomio.
„Prije toga sam bio potpuno zdrav“, kaže tiho, bez patetike.
Uprkos zdravstvenim ograničenjima, radio je sve što je mogao: čuvao imanja, radio na farmama, telio krave, sjekao drva. Posebno mu je značila farma koja je zapošljavala osobe s invaliditetom. Nakon njenog zatvaranja ostao je bez posla, ali ne i bez volje.
„Nema šta nisam radio. Moram da se borim“, govori jednostavno.
Brak, snovi i nagli slom. U braku je proveo deset godina i ima sina jedinca – svoju najveću snagu. Želio je da dječak ima djetinjstvo kao i ostala djeca, daleko od tereta očevih rana. Supruga je u početku dijelila entuzijazam oko nove kuće. Radovi su napredovali, a Ermin je vjerovao da je najteže iza njega. A onda – tišina.
Jednog dana vratio se kući i zatekao prazninu. Supruga je otišla, ostavivši poruku koja mu je, kako kaže, srušila svijet. Prema njegovim riječima, napustila ga je zbog muža njegove sestre, a sve je dogovoreno putem društvenih mreža. Izdaja je bila dvostruka – bračna i porodična.
„Šok, rane, stres… Ne znam kako sam ostao na nogama, ali Allah mi daje snagu“, kaže.
Navodi da je supruga sa sobom uzela dječiji dodatak (250–300 KM) i tim novcem platila odlazak. Slučaj je prijavio policiji i centru za socijalni rad, ali je proces prebačen na sud i advokate. U međuvremenu, teret svakodnevice pao je na njegova leđa.
Briga o osmogodišnjem sinu natjerala ga je da napusti posao – nema kome povjeriti dijete. „Sve sam sam – vatra, mašina, kuća. Duša me boli“, priznaje. U najtežim trenucima sjeća se riječi svoga oca:
„Čuvaj se, sine, da ti se opanak ne pocepa.“
Bez gorčine dodaje: „Meni se to desilo.“
Ipak, vjera ga drži. Nada se boljem sutra i novoj prilici za sreću – skromno, bez velikih očekivanja, ali s iskrenom željom za poštenim životom.
Njegova ispovijest dirnula je mnoge. Poruke podrške stižu sa svih strana, a jedna se posebno ističe:
„Toliko je inspirativan da bi svakome trebao biti uzor muža i oca. Ermine, želim ti svako dobro.“
Priča Ermina Husike nije samo ispovijest o gubitku. To je svjedočanstvo o dostojanstvu, vjeri i snazi čovjeka koji, uprkos svemu, ostaje oslonac svom djetetu i nada se novom početku.
