Join our community of SUBSCRIBERS and be part of the conversation.
To subscribe, simply enter your email address on our website or click the subscribe button below. Don't worry, we respect your privacy and won't spam your inbox. Your information is safe with us.
Legendarni pjevač narodne muzike Halid Bešlić biće sahranjen u ponedjeljak, 13. oktobra, na gradskom groblju Bare u Sarajevu, gdje će počivati pored svog velikog prijatelja i muzičkog brata, Kemala Montena.
Halid i Kemal bili su nerazdvojni. Njihovo prijateljstvo trajalo je decenijama i bilo je ispunjeno međusobnim poštovanjem, humorom i iskrenom ljubavlju prema muzici i Bosni.
– Kemal i ja smo bili kao braća. Ja sam odredio gdje će mu biti grob, sam sam izabrao lokaciju. Branka mi je rekla: “Gdje god kažeš, biće tamo.” Željeli smo da snimimo duet, ali nismo stigli. A bili smo zajedno gotovo svaki dan, – govorio je Bešlić u jednom od svojih posljednjih intervjua, prisjećajući se dragog prijatelja.
Nakon što je Kemal Monteno preminuo 2015. godine, Halid je lično izabrao njegovo posljednje počivalište na groblju Bare – ne sluteći da će upravo tu, devet godina kasnije, i sam biti sahranjen.
Njihovo prijateljstvo bilo je više od muzičke saradnje – bilo je to bratstvo koje je nadživjelo i vrijeme i scenu. Njihove pjesme i dalje povezuju generacije, a sada će, rame uz rame, počivati dvojica velikana koji su obilježili zlatno doba bosanske muzike.
Halid Bešlić je preminuo u 72. godini života nakon kratke i teške bolesti. Iza sebe je ostavio neprolazne hitove i djela koja su ušla u kolektivnu memoriju naroda, a sada će njegov vječni mir biti uz čovjeka s kojim je dijelio najveće životne i umjetničke trenutke.
Dok su građani Sandžaka danima sjedili u mraku, čekajući da neko iz Vlade Srbije upali makar sijalicu razumijevanja, ministar bez portfelja Usame Zukorlić odlučio je da objasni kako je „učinio sve što je mogao“. I da, učinio je — zbunio i sebe i cijelu Srbiju.
Na prozivku narodnog poslanika Ahmedina Škrijelja (SDA), koji ga je upitao šta je konkretno uradio da pomogne ljudima bez struje u Tutinu i Pešteri, Zukorlić je s ponosom odgovorio da je „bio u stalnom kontaktu s ministarkom Andrijanom Mesarović“.
Samo jedan problem — Andrijana Mesarović nema nikakve veze sa elektro-mrežom.
„Zahvaljujem se ministarki Mesarović koja je poslala ekipe da pomognu i budu prisutne na terenu. To je direktnim našim djelovanjem i stalnom komunikacijom sa njom“, samouvjereno je izjavio Usame, ne sluteći da upravo izgovara politički biser godine.
Međutim, odmah nakon njegovog izlaganja uslijedila je lavina reakcija, jer je ministarka Andrijana Mesarović resorno zadužena za privredu, dok je elektroenergetski sistem u nadležnosti Dubravke Đedović Handanović, ministarke rudarstva i energetike.
Ministar „bez portfelja“ – i bez pojma
Dok je javnost pokušavala shvatiti kakve veze privreda ima sa strujom u Sandžaku, ministar je u Skupštini djelovao uvjereno kao da vodi i EPS i Elektrodistribuciju, i možda još i vremenske prilike.
Neko bi pomislio da je riječ o lapsusu, ali kad se bolje pogleda – to je već obrazac političkog improvizovanja.
Na njegovu „strujnu bajku“ reagovao je i dr. Ferid Bulić, predsjednik SBR-a, koji mu je, u najboljem nastavničkom tonu, održao kratku lekciju iz „Uvoda u Vladu Republike Srbije“.
„Ministre, ministarka Mesarović je ministarka privrede. Da bi vaša priča bila istinita, trebalo je da se čujete sa ministarkom Dubravkom Đedović Handanović. Bilo bi dobro da naučite koja ministarstva postoje i kako se zovu ministri – već vam je drugi mandat u Vladi“, poručio je Bulić.
„Tako biste djelovali uvjerljivije kad pričate svoje bajke.“
Građani Tutina i Pešteri, koji su i dalje bez stabilnog napajanja strujom, sarkastično komentarišu da će im „Mesarovićka možda poslati frižidere, ali ne i električnu energiju“.
Na društvenim mrežama, Zukorlić je postao simbol za ministarsku konfuziju. Ova epizoda pokazala je da problem Sandžaka nije samo u mreži električne energije, već i u mreži nekompetentnosti.
Jer ako ministar ne zna koje je ministarstvo zaduženo za šta — kako da građani vjeruju da zna šta uopšte radi? Pogledajte video ispod teksta.
Šleper sletio s puta kod Dužica: Radnici “Novi Pazar–put” spasili vozača iz kabine
Da posao na održavanju puteva nije nimalo lak, već često zahtijeva i hrabrost i prisebnost, pokazao je današnji događaj na magistralnom putu IB-22, na dionici Novi Pazar – Mehov krš.
Radnici preduzeća „Novi Pazar–put“ tokom redovnog obilaska terena, u mjestu Dužice, primijetili su šleper koji je sletio s kolovoza i završio u gustoj šikari ispod puta. Kamion je, prema svemu sudeći, klizio niz padinu i zaustavio se u kanjonu Ibra, zahvaljujući drveću koje je spriječilo njegovo potpuno prevrtanje u rijeku.
Radnici su odmah reagovali – prišli su vozilu, zatekli vozača u svjesnom stanju i pružili mu prvu pomoć, dok su u isto vrijeme pozvali Hitnu pomoć i Policiju.
Prema riječima vozača, kamion je sleteo s puta još u utorak oko 19:30 sati, a on je od tada ostao zarobljen u kabini. Zahvaljujući brzoj reakciji radnika koji su ga slučajno pronašli, tragedija je izbjegnuta.
„To je veoma opasno mjesto. Kamion je bukvalno visio nad kanjonom Ibra, samo ga je granje i teren zadržalo da ne sklizne do rijeke. Pukom srećom vozač je preživio“, naveli su očevici.
Na terenu su odmah izašle ekipe nadležne službe, koje su obezbijedile lice mjesta i organizovale izvlačenje šlepera iz jarka.
Nakon vijesti o smrti legendarnog pjevača Halida Bešlića, njegov sin jedinac Dino Bešlić oglasio se emotivnom porukom na društvenim mrežama koja je dirnula cijelu regiju. Podijelivši porodičnu fotografiju, Dino je napisao riječi koje su odraz tuge, ponosa i beskrajne ljubavi prema ocu.
„Dragi moj tata, volio bih svašta nešto napisati, ali nemam snage za to. Samo znam da ćeš puno faliti ovoj ekipi na fotografiji, a pogotovo tvojoj Lamiji i tvom Belminu. Volimo te puno i znaj da te nikad iznevjeriti nećemo. S ponosom ću nositi tvoje prezime i breme koje si mi ostavio. Tvoj Dino“, napisao je Bešlićev sin.
Fotografija na kojoj je porodica zajedno, nasmijana i okružena prijateljima, postala je simbol zajedništva i ljubavi koju je Halid uvijek gajio u svojoj porodici.
Prema objavljenoj smrtovnici, Halid (Mujo) Bešlić preselio je na ahiret u utorak, 7. oktobra 2025. godine, u 72. godini života. Dženaza će se klanjati u ponedjeljak, 13. oktobra, poslije podne-namaza u harem Gazi Husrev-begove džamije, dok će se ukop obaviti na Gradskom mezarju Bare u 15:00 sati.
Ožalošćeni su supruga Sejda, sin Edin, snaha Mahira, unuci Lamija i Belmin-Kan, te sestre Šemsa, Sevla, Fehka i Šefka s porodicama, kao i brojne porodice Bešlić, Mehmedika, Vraba, Svraka, Peljto, Fazlinović i mnoge druge.
Tevhid će se proučiti istog dana poslije ikindije-namaza u Gazi Husrev-begovoj džamiji
Halid Bešlić bio je više od pjevača – bio je simbol jedne epohe, glas naroda i duša Bosne i Hercegovine. Njegove pjesme nisu bile samo melodije, već priče o životu, ljubavi, časti i tugi. Njegov topli glas ujedinjavao je generacije, prelazio granice i spajao ljude.
Otišao je čovjek koji je znao kako jednostavnošću osvojiti srca. U vremenu kada su iskrenost i emocija rijetkost, Halid ih je nosio kao najvrijedniji dar. Njegov sin Dino, nastavljajući očevu tradiciju i ponosno noseći njegovo prezime, simbolizira nastavak jedne velike priče – priče o ljubavi, poštenju i pjesmi koja nikada neće utihnuti.
Mladi i perspektivni Tutinac Mladen Mijović proglašen je za studenta godine na Kriminalističko-policijskom univerzitetu u Beogradu, na smjeru Informatika i računarstvo. Sa impresivnim prosjekom ocjena 9,40, Mijović se svrstao među najuspješnije studente ove prestižne visokoškolske ustanove.
Njegov uspjeh rezultat je izuzetne posvećenosti, ozbiljnog rada i želje da kroz nauku i tehnologiju doprinese unapređenju sistema bezbjednosti u Srbiji.
„Ova nagrada mi je veliki podsticaj da nastavim da se usavršavam i da stečeno znanje jednog dana primijenim u službi bezbjednosti i razvoja moderne policije“, izjavio je Mijović.
Mladenovo priznanje izazvalo je veliko interesovanje i ponos u njegovom rodnom Tutinu, gdje ga mnogi vide kao primjer mladima da se trud, znanje i upornost uvijek isplate.
Njegov uspjeh pokazuje da i iz manjih sredina dolaze mladi ljudi koji svojim radom i ambicijom pomjeraju granice i dokazuju da znanje nema geografskih ograničenja.
U mjestu Trnovača, općina Gornji Vakuf-Uskoplje, sinoć oko 22 sata odigrala se prava drama kada je porodična svađa prerasla u oružani sukob. Policija je intervenirala po prijavi za porodično nasilje, no dolazak službenika na lice mjesta završio je pucnjavom.
Prema informacijama MUP-a Srednjobosanskog kantona, osumnjičeni A. R. (1956.) iz vatrenog oružja ranio je svoga sina I. R. (1984.), a potom je, dok su policajci prilazili kući, otvorio vatru i prema njima. U pucnjavi je jedan policijski službenik zadobio povrede. Nakon što su policajci uspjeli ući u kuću, zatekli su oca i sina ranjene, a pored A. R. pronađen je pištolj.
Sva trojica povrijeđenih — otac, sin i policajac — prevezena su u zdravstvene ustanove radi ukazivanja ljekarske pomoći. Prema prvim informacijama, nijedan od njih nije životno ugrožen.
Nezvanično, više portala (među njima Klix.ba, Faktor i GornjiVakuf.com) navodi da je A. R. nakon što je ranio sina i policajca, pucao i sebi u glavu, ali te navode još nije zvanično potvrdio MUP SBK.
Istraga je u toku, a u saradnji s Kantonalnim tužilaštvom Travnik policija prikuplja sve činjenice i dokaze o ovom događaju koji je potresao lokalnu zajednicu.
Na društvenim mrežama građani Gornjeg Vakufa izražavaju šok i nevjericu zbog oružanog sukoba u mirnom naselju Trnovača, ističući da su i otac i sin bili poznati u komšiluku.
Ako ste danas pomislili da ste sve vidjeli u politici, evo još jednog podsjetnika da u Sandžaku nikad nije dosadno – ni kad se šuti. Nakon što su svi primijetili da poslanici iz SPP-a nisu glasali za prijedlog rezolucije o genocidu u Srebrenici, gospodin Numanović se – devet sati kasnije – sjetio da ima tastaturu.
Objavio je na Facebooku poruku u kojoj, vjerovali ili ne, priznaje grešku, pa još i piše da ga je „predsjednik stranke ukorio“. Znači, nije ga ukorila savjest, nije ga ukorio narod, nije ga ukorila Srebrenica – nego šef iz stranke. Kao u školi: “Sjeo si na pogrešnu stranu historije, ali nema veze, sad ćeš dobiti ukor i sve po starom.”
Naravno, Numanović nas uvjerava da SPP “nije htio da učestvuje u zloupotrebi Srebrenice”, što je u prevodu: nismo htjeli da glasamo, ali sad nam je neugodno što se to vidi. A za kraj je dodao biser za anale – da „čekaju sutra na pauzi u skupštinskom bifeu“. Jer, znate, ništa tako ne pere političku sramotu kao kafa u bifeu i malo samoironije.
Na društvenim mrežama gori: narod poručuje da Srebrenica nije dnevna politika, već granica između morala i izdaje. A kad ti je jedini moralni autoritet partijski šef, a ne istina, ni ukor ne pomaže. Ostaje samo bruka – i jedan status koji je više ličio na pravdanje đaka nego na izvinjenje naroda.
AKO STE ISKRENI, HAJMO DA PODNESEMO ZAJEDNIČKI PRIJEDLOG REZOLUCIJE O GENOCIDU U SREBRENICI
Nakon burnih reakcija javnosti zbog toga što poslanici Stranke pravde i pomirenja (SPP) nisu glasali za prijedlog da se po hitnom postupku razmatra rezolucija o genocidu u Srebrenici, oglasio se narodni poslanik Edin Numanović, priznajući da je stranka napravila pogrešan korak i da je zbog toga dobio ukor od predsjednika SPP-a, Usame Zukorlića.
U objavi na svom Facebook profilu, Numanović je pokušao opravdati odluku stranke, navodeći da SPP „nije želio učestvovati u političkoj zloupotrebi Srebrenice“, ali je istovremeno potvrdio da je predsjednik Zukorlić bio nezadovoljan takvim potezom.
„Predsjednik stranke nas je ipak ukorio zbog te naše odluke, jer u prošlom sazivu je on glasao za, čak i bez SDA predlagača“, napisao je Numanović, dodajući da će „ako se ne poštuje Srebrenica, oni braniti njeno dostojanstvo na svaki način“.
Ova objava, međutim, nije smirila reakcije javnosti. Brojni građani Sandžaka i dijaspore ocijenili su Numanovićevo obraćanje kao pokušaj spašavanja političkog ugleda nakon teškog moralnog promašaja, a njegovu izjavu o „ukoru“ mnogi vide kao dokaz da odluke u SPP-u ne donose savjest i moral, nego partijska disciplina i strah od autoriteta.
Na društvenim mrežama vlada uvjerenje da se Numanović tek nakon javnog pritiska odlučio oglasiti, pokušavajući “ispeglati” bruku koja je teško uzdrmala ugled stranke u Sandžaku.
Njegov završni komentar, u kojem poručuje da „čekaju sutra na pauzi u skupštinskom bifeu“, dodatno je izazvao bijes javnosti i doživljen je kao ironija i politička neozbiljnost u trenutku kada se govori o najvećoj rani bošnjačkog naroda – genocidu u Srebrenici.
AKO STE ISKRENI, HAJMO DA PODNESEMO ZAJEDNIČKI PRIJEDLOG REZOLUCIJE O GENOCIDU U SREBRENICI
Poslanik Stranke demokratske akcije (SDA) Sandžaka Ahmedin Škrijelj uputio je danas u Narodnoj skupštini pitanje ministru za planiranje, razvoj i zaštitu životne sredine Usameu Zukorliću, ukazujući na niz gorućih problema koji već godinama opterećuju sandžačke opštine – od elektroenergetske infrastrukture i zagađenja do zapostavljenog obrazovnog sistema.
Škrijelj je podsjetio da se Sandžak već duže vrijeme suočava s hroničnim problemima u snabdijevanju električnom energijom, ocijenivši da je elektroenergetski sistem „na ivici kolapsa“. „Cijela teritorija opštine Tutin ostala je bez električne energije 2. oktobra, a pojedini dijelovi, uključujući Kadiluk, Donju Pešter i Ribarićki kraj, i dalje su bez napajanja. U Novom Pazaru više desetina naselja nije imalo struju i po 20 sati dnevno“, rekao je Škrijelj, dodajući da su građani pretrpjeli ozbiljne posljedice — bez grijanja, vode, nastave i sa pokvarenom hranom u domaćinstvima.
Govoreći o ekološkim izazovima, Škrijelj je posebno istakao problem nelegalne deponije „Golo brdo“ kod Novog Pazara, koju je nazvao „ekološkom bombom u srcu Sandžaka“. „Riječ je o nesanitarnoj deponiji bez ikakvih dozvola, koja direktno ugrožava zdravlje ljudi, zagađuje vazduh i vodotokove i narušava prirodnu sredinu. Građani Sandžaka su taoci nebrige državnih institucija“, upozorio je on.
Škrijelj je naglasio i ozbiljne propuste u oblasti obrazovanja, navodeći da Državni univerzitet u Novom Pazaru i dalje nema formiranu katedru za bosanski jezik, iako je to zakonska obaveza i pitanje od nacionalnog značaja. „Umjesto da Ministarstvo prosvjete uvede prinudnu upravu i riješi višegodišnje nepravilnosti na Univerzitetu, svjedočimo potpunoj pasivnosti nadležnih“, rekao je Škrijelj.
Direktno pitanje ministru Zukorliću
Posebnu kritiku Škrijelj je uputio ministru Usameu Zukorliću, poručivši da „dolazi iz Tutina, da je uzeo glasove Bošnjaka Sandžaka, ali da ništa konkretno nije učinio da im pomogne“. „Pitam ministra: da li ste se pomirili sa kolegama iz ministarstava energetike, prosvjete i ekologije kako bi se obezbijedila stabilnost u Sandžaku? Da li ste pokrenuli bilo kakvu inicijativu, projekat ili predložili mjere Vladi? Ako jeste – tražim da se ti dokumenti dostave Skupštini,“ naglasio je Škrijelj.
U saopštenju koje je uslijedilo nakon izlaganja, SDA Sandžaka je istakla da „u potpunosti dijeli zabrinutost građana zbog neodgovornog odnosa državne vlasti prema Sandžaku“, te pozvala nadležne institucije da hitno reaguju kako bi se spriječile nove krize i osigurali osnovni uslovi života za sve građane regiona.
U ponedjeljak se navršilo tačno 29 godina od brutalne likvidacije Zorana Dimitrova, poznatijeg kao Žuća — jednog od najprepoznatljivijih likova iz kultnog dokumentarca „Vidimo se u čitulji“, koji je početkom devedesetih ogolio mračni svijet beogradskog podzemlja. Ono što se tada šaptalo po kafanama i među kriminalnim krugovima, danas ponovo odzvanja: Žuću su, navodno, ubili plaćenici iz Novog Pazara, tvrdi Kurir, ali po narudžbi njegovog prijatelja.
Zoran Dimitrov ubijen je 6. oktobra 1996. godine, oko 20 sati, između ulica Glasinačke i Vladimira Tomanovića na beogradskom Konjarniku. Napadač je pucao četiri puta, dva metka pogodila su ga u glavu, što je značilo trenutno „overavanje“. Svedoka nije bilo, a ubica nikada nije identifikovan.
Prema tadašnjim navodima policije, Žuća je kobne večeri bio bez svog pancira i pištolja — što je posebno iznenadilo njegove prijatelje iz „voždovačkog klana“. Taj detalj je, međutim, mnoge uvjerio da je bio namamljen u zamku.
U beogradskom podzemlju tih godina kružila je verzija da je poruku kojom je Žuća namamljen na mjesto likvidacije poslao njegov prijatelj Bojan Petrović — tada osoba od povjerenja, s kojom je često viđan u društvu. Petrović ga je, navodno, pozvao putem pejdžera, a egzekutori su bili plaćenici iz Novog Pazara, koji su dovedeni zbog poslova s drogom koji su se iz Beograda širili prema Sandžaku i Kosovu.
Izvori bliski istrazi tada su tvrdili da je naručilac imao jasan cilj — da ukloni Dimitrova iz lanca koji je kontrolisao dotok narkotika i novca kroz Pazar i Rašku. „Žuća je znao previše i više nije bio koristan“, pričalo se tih godina u beogradskim i pazarskim krugovima.
Dimitrov je bio istaknuti član „voždovačkog klana“, koji je u to vrijeme slovio za najmoćniju kriminalnu grupu u Beogradu, pod vođstvom Gorana Vukovića zvanog Majmun. Nakon što je Vuković ubijen 1994. godine, organizaciju je preuzeo Mija Baškalović, koji je, prema svjedocima, među prvima stigao na mjesto Žućinog ubistva. Smrt Vukovića označila je početak kraja klana — moć se topila, veze pucale, a prijateljstva su se pretvarala u narudžbine za likvidacije.
Zoran Dimitrov ostao je upamćen po sceni iz „Vidimo se u čitulji“, gdje sa suzama u očima govori o smrti svojih prijatelja. Bio je, kako su govorili, „lik koji plače na sahranama, a zna da će uskoro i njegova doći“. Njegove suze tada su dirnule mnoge, ali su bile i simbol kraja jedne generacije beogradskog podzemlja — generacije koja je živjela brzo, ubijala bez zadrške i umirala mlada.
Iako nikada nije do kraja rasvijetljeno, priča o naručiocima iz Novog Pazara ostala je prisutna u policijskim krugovima i kasnijim neformalnim razgovorima ljudi iz podzemlja. Sandžak je tih godina bio tranzitna zona — prolaz droge, oružja i novca, a veze s beogradskim klanovima bile su čvrste. Upravo ta povezanost, kako se vjeruje, bila je ključna za Žućinu smrt.
