Nakon višednevne medijske polemike i javnih optužbi koje su iznijeli Đole Đogani i Vesna Đogani, oglasio se organizator novogodišnjeg dočeka u Hagen, Husein Velagić, iznijevši, kako tvrdi, konkretne dokaze o unaprijed isplaćenom honoraru.

Velagić navodi da je odlučan da cijeli slučaj prepusti pravosudnim organima, jer se, kako kaže, ne radi samo o finansijskom sporu, već o prijetnjama i ozbiljnom ugrožavanju njegove porodice.

„Honorari su unaprijed isplaćeni – imam dokaze“

• – Definitivno sam odlučio. Slučaj ide na sud. Đogani je od mene unaprijed dobio 11.000 eura, dok sam njegovoj sestri Elizabeti Đogani, koja živi u Njemačkoj, u tri navrata predao ukupno 9.500 eura, za šta posjedujem potvrde. Na njihov zahtjev, dodatnih 1.500 eura sam poslao naknadno – izjavio je Velagić.

On tvrdi da novac nije tražen redovnim putem, već „van ugovorenih procedura“, što, kako kaže, namjerava prijaviti i policiji.

• – Ako se dokaže da su tražili isplatu mimo zakona, to može imati posljedice po njihov budući ulazak i rad u Njemačkoj – dodaje Velagić.

Organizator ističe da je nakon prekida nastupa doživio ozbiljne prijetnje.

• – Zvali su me ljudi koji su se predstavili kao „opasni momci“. Prijetili su meni i mojoj imovini. Imam djecu i nisam mogao rizikovati. Žao mi je što sam iz straha napustio objekat – trebao sam ostati i odmah pozvati policiju – rekao je Velagić. Prema njegovim riječima, dogovor je bio jasan:
• 16.000 eura za tri bloka po sat vremena
• ili 11.000 eura za dva bloka

– Oni su već dobili avans. Ostalo je bilo pitanje završnog obračuna, ali meni je u tom trenutku pozlilo i završio sam u hitnoj pomoći – naglašava.

Sa druge strane, članovi grupe Đogani tvrde da honorar nije isplaćen u cjelosti, zbog čega su odlučili prekinuti nastup u novogodišnjoj noći. Velagić te tvrdnje kategorički odbacuje, ističući da je riječ o neutemeljenim optužbama.

– Ako se ovako nastavi, ovo može imati ozbiljne posljedice. Ja sam već potražio policijsku zaštitu – upozorio je.

U cijelu priču uključio se i nekadašnji estradni menadžer Faruk Drina, koji je javno komentarisao slučaj, ocjenjujući da je upravo organizator doveden u zabludu.

• – Ne poznajem Huseina Velagića, ali dobro poznajem estradnu scenu. Po svemu sudeći, u ovom slučaju organizator je prevaren, a cijela priča ima elemente klasične estradne manipulacije – naveo je Drina u objavi koja je izazvala burne reakcije.

On je ukazao na praksu da se manji muzički sastavi često predstavljaju kao „grupe“ ili „bendovi“, čime se, kako tvrdi, organizatori i publika dovode u zabludu, posebno u dijaspori.

Slučaj dočeka u Hagenu prerastao je u jedan od najkontroverznijih estradnih sporova u regionu, a konačnu riječ, kako stvari stoje, daće sud. Do tada, javnost ostaje suočena s dvije potpuno suprotne verzije iste novogodišnje noći. Jedno je sigurno – istina će morati biti dokazana dokumentima, a ne izjavama.

Tokom noći u Pančevu je ispisan uznemirujući grafit poruka mržnje i otvorenog negiranja genocida, što je izazvalo ogorčenje građana i snažne reakcije javnosti. Prema informacijama do kojih je došao portal Sandžak Danas, grafit je ispisala grupa maloljetnika, a jedan od njih je priveden u policijsku stanicu radi daljeg postupanja.

Pitanje koje se samo nameće jeste: šta ti mladi ljudi imaju u glavi dok ovo pišu? Još važnije – ko ih je i kako vaspitao da uopšte pomisle da je ovakav čin “duhovit”, “hrabar” ili “patriotski”?

Ovo nije izolovan incident, niti je riječ o pukom vandalizmu. Ovo je posljedica ambijenta u kojem se mržnja normalizuje, u kojem se ratni zločini relativizuju, a nasilje i prostakluk guraju u udarne termine. Vremena u kojima televizijski programi srozavaju elementarnu kulturu, u kojima se skandalozni sadržaji predstavljaju kao zabava, a pjesme i javni diskurs glorifikuju brutalnost i bahatost – stvaraju teren na kojem ovakvi ispadi postaju “dozvoljeni”.

Kada mladi gledaju kako se u javnom prostoru nagrađuje bezobrazluk, kako se institucije povlače pred nasilnicima, a odgovornost prebacuje na “klince” – šalje se jasna poruka: možete sve, proći ćete nekažnjeno. Tako se rađa osjećaj nedodirljivosti, a s njim i hrabrost da se na zidovima gradova ispisuju poruke koje vrijeđaju žrtve i truju društvo.

Posebno je opasna iluzija da neko “odozgo” stoji iza svega i da će vas zaštititi. Verujte: onaj ko vas gura u ovakve stvari ne misli vam dobro. Taj će se, kada zatreba, povući i nestati. Vi nećete pobjeći. Vi ostajete s posljedicama – krivičnim prijavama, mrljom u biografiji i teretom koji se nosi cijeli život.

Zato je odgovornost šira od jednog zida i jedne noći. Odgovornost je na roditeljima, školama, medijima i institucijama. Ako danas ne povučemo jasnu crtu i ne kažemo da je ovo neprihvatljivo, sutra ćemo se pitati kako je mržnja postala svakodnevica.

Portal Sandžak Danas podsjeća: sloboda govora ne znači slobodu da se negira zločin, vrijeđaju žrtve i huška na mržnju. Ovo društvo mora odlučiti da li će odgajati građane ili proizvoditi vandalizam. Izbor je naš – posljedice će platiti oni najmlađi.

Dok se u crnogorskom dijelu Sandžaka i šire u Crnoj Gori podiže glas protiv govora mržnje i otvorne rehabilitacije ratnih zločinaca, u srbijanskom dijelu Sandžaka – muk. Niti jedna bošnjačka politička stranka u Srbiji nije smogla snage da javno osudi sramni novogodišnji program Informer televizija, emitovan uz nesmetani aplauz režimskih struktura i šutnju onih koji se zaklinju da zastupaju interese Bošnjaka.

Za razliku od njih, Bošnjačka stranka Crne Gore reagovala je brzo, jasno i institucionalno, nakon što je Adria televizija prenosila novogodišnji program Informera u kojem su ratni zločinci predstavljani kao „heroji“.

Klub poslanika Bošnjačke stranke Crne Gore uputio je zvanično pismo Vrhovnom državnom tužilaštvu i Agenciji za audiovizuelne medijske usluge, zahtijevajući hitnu reakciju. Povod je bio istup glavnog urednika Informera, Dragan Vučićević, koji je tokom novogodišnjeg programa, bez imalo zadrške, pozdravljao haške osuđenike i osobe direktno povezane s ratnim zločinima.

Takav sadržaj Bošnjačka stranka Crne Gore s pravom je ocijenila kao neprimjeren, opasan i suprotan multietničkom i evropskom karakteru države, upozorivši da se radi o ponavljanju problematičnih obrazaca i normalizaciji zločina.

I sada dolazimo do ključnog pitanja:
Gdje su bošnjačke stranke u Srbiji?
Gdje su njihova saopštenja, protesti, zahtjevi regulatornim tijelima, barem simbolična osuda?

U Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici i cijelom srbijanskom dijelu Sandžaka – ni riječ. Nema reakcije ni od onih koji sjede u parlamentima, ni od onih koji se redovno pozivaju na bošnjački identitet, žrtve i historijsko pamćenje. Ta tišina nije neutralna – ona je politička poruka. I ona boli.

Dok Crna Gora, kroz reakciju Bošnjačke stranke, pokazuje da postoje granice koje se ne smiju prelaziti, bošnjačka politička scena u Srbiji pokazuje nešto sasvim drugo: strah, oportunizam ili svjesno povlačenje pred režimskim narativom.

Ako se danas šuti dok se ratni zločinci slave u udarnom terminu, sutra će se šutjeti i na nove pokušaje ponižavanja, relativizacije genocida i brisanja istine.
A historija je već pokazala koliko takva šutnja može skupo koštati.

Zato ova tema nije samo pitanje jednog novogodišnjeg programa. Ona je ogledalo političke hrabrosti – ili njenog potpunog izostanka – bošnjačkih stranaka u Srbiji.