Sihir (ili crna magija) je dio islamskog vjerovanja, a radi se o sporazumu između sihirbaza i šejtana koji se sastoji u tome da sihirbaz počini neke harame ili djela koja vode u širk (nevjerstvo), a da mu šejtan zauzvrat pomaže i bude poslušan u onome što traži od njega. Sihir se u nekim djelovima BiH također izgovara kao sihr ili sihar.

Postoje sihirbazi koji zavežu Mushaf za tabane i sa njime ulaze u klozet. Neki od njih pišu Kur’anske ajete nečistoćom, neki ih pišu krvlju od menstruacije. Jedni opet pišu Kur’anske ajete na svojim tabanima, drugi pišu Fatihu naopako. Neki od njih klanjaju bez abdesta, neki su stalno u stanju džunupluka (nečisti), neki kolju u ime šejtana i ne spominju Allahovo ime i nose kurban tamo gdje im odredi šejtan. Neki razgovaraju sa zvijezdama i čine im sedždu, neki opće sa svojom majkom ili kćerkom, neki pišu talismane nearapskim riječima koje imaju značenje nevjerništva.

Sada nam postaje jasno da džin neće pomoći sihirbaza niti mu služiti osim uz protuuslugu. Što je sihirbaz veći kafir, to je šejtan poslušniji i brži u izvršavanju njegovih naređenja. A ako sihirbaz uskrati poslušnost šejtanu, ovaj mu neće više služiti i ignorisat će njegova naređenja.

Zbog toga su šejtan i sihirbaz potpuno isti u neposlušnosti prema Allahu. Sam pogled u lice sihirbaza, je potvrda rečenog. Na njegovu licu ćeš vidjeti tamu kufra poput crnog oblaka. A ako ga bolje upoznaš, primjetit ćeš da je u stalnom sukobu sa samim sobom, a tako isto i sa svojom ženom i djecom i ne može mirno spavati. Džini uznemiravaju i porodicu toga čovjeka, njegovu djecu i ženu, tako da među njima učestaju svađe i nesuglasice.

Istinu je rekao Allah, dželle šanuhu, u Kur’anu: “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti.” (Ta Ha:124)

Pogledajte video ispod o pronađenom sihru pod pragom kuće:

Pitanje: Da li duša napušta čovjekovo tijelo dok on spava, zato što ja, nekada, dok spavam osjećam da moja duša izlazi iz mog tijela, i tih par sekundi ja ništa ne čujem, ne vidim, niti osjećam, zatim mi se vraća duša te se je probudim i tada počnem osjećati sve?

Odgovor:

Sva hvala pripada Allahu Uzvišenom, a zatim:

Postoje vjerodostojni dokazi iz Kur’ana i sunneta koji direktno ukazuju da duša napušta tijelo prilikom sna, i da je san jedan od oblika smrti, a od tih dokaza su:

1. Riječi Uzvišenog Allaha:

„Allah uzima duše u času njihove smrti, a i onih koji spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka određenog. To su, zaista, znakovi za one koji razmišljaju.“¹

2. I riječi Uzvišenog:

„On vas noću umrtvljuje – a zna i šta ste preko dana uradili – zatim vas danju budi, kako bi rok koji je svakome određen, prošao.“²

3. I ono što Ebu Katade prenosi od svoga oca da je kazivao:

‘Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je, kada smo prespavali namaz, rekao: „Allah je uzeo vaše duše kada je On htio i vratio ih kada je On htio.“‘³

4. Te ono što se prenosi od Ebu Džuhajfe, radijellahu anhu, da je rekao:

‘Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na putovanju u kojem je prespavao namaz sve dok sunce nije izašlo, on je kazao: „Doista, vi ste bili mrtvi pa vam je Allah vratio vaše duše. Stoga onaj ko prespava namaz neka ga klanja onda kada se probudi, a onaj ko zaboravi namaz neka ga klanja kada se sjeti.“‘⁴

5. Također, ono što prenosi Huzejfe, radijellahu anhu, da bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, onda kada bi se budio iz sna, govorio:

„Hvala Allahu, koji nas je oživio nakon što nas je bio usmrtio; k Njemu je proživljenje!“⁵

Sve ove dokaze spomenuo je i imam Ibn Redžeb, rahimehullah, a zatim je rekao:
„Ajet ukazuje da je san smrt, a hadis ukazuje da je san uzimanje (duše), dok oboje ukazuju na to da duša koja je umrla ona je ujedno i uzeta.“⁶

Međutim, uzimanje duše u snu ne znači da se ona u potpunosti odvaja od tijela kao što je slučaj prilikom smrti! Štaviše, u tijelu koje diše i živi tokom spavanja jeste dokaz tome da duša nastavlja svoju povezanost sa tijelom i prilikom sna, ali je ta povezanost manja u odnosu na onu povezanost dok je tijelo budno. Stoga, nije nužno da svako odvajanje duše od tijela rezultira smrt, naprotiv, ono što se dešava tijelu se razlikuje shodno vrsti razdvajanja.

Rekao je Ibn Redžeb, rahimehullah:
„Uzimanje duša iz tijela nije uvjetovano njihovim napuštanjem tijela u potpunosti, naprotiv, nekad je moguće da ona bude uzeta ali da između nje i tijela još uvijek ostaje neka vrsta povezanosti, kao što je slučaj kod spavača.“⁷

Više govora učenjaka po ovom pitanju možeš pogledati u Kurtubijevom tefsiru (15/261), Fethul-Bari od Ibn Hadžera (11/114).

Shodno našem viđenju, ono što spominješ u svom pitanju nema veze sa ovom meselom, jer umiranje duše prilikom sna biva tokom njenog spavanja, a ne prije toga kao što ti spominješ.
Dok ono što se tebi događa moguće da je duševni problem, ili slično tome.

Molimo Uzvišenog Allaha da te izliječi, i da popravi tvoje stanje.

A Allah Uzvišeni najbolje zna.

Izvor: https://islamqa.info/
Prevod: Menhedž
(svjetlo-dunjaluka.com)

Osmanlije su odigrale značajnu ulogu u odvraćanju evropskih napada na islamski svijet i arapske zemlje.

Piše: Suhaib al-Miqdad

Povijest Osmanskog carstva obiluje uspjesima i bitkama vođenim za odbranu muslimanskih zemalja na njihovom sjeveru, jugu, zapadu i istoku. Osmanlije su odigrale značajnu ulogu u odvraćanju evropskih napada na islamski svijet i arapske zemlje. Stoljećima su vodili muslimanski svijet, čuvajući njegove teritorije i stanovništvo. U bitke koje je Osmanska država vodila radi odbrane islama i muslimana spada i ona protiv portugalske države, koja je poduzimala vojne pohode prema krajnjem Magrebu i Atlantskom okeanu. U tim pohodima trebalo je ostvariti više ciljeva, a neki od njih su:

1. Osnovni cilj bio je borba protiv muslimanskog svijeta na svakom koraku i na sve moguće načine.

2. Skrnavljenje groba poslanika Muhammeda, neka je mir na njega. U dnevniku Afonsoa de Albuquerquea spominje se sljedeće: Prvi cilj okruživanja muslimanskog svijeta je upad u Poslanikovu džamiju i uzimanje tijela poslanika Muhammeda. To bi se moglo iskoristit za ucjenjivanje Arapa kako bi se pristupilo pregovorima o vraćanju Jerusalema.

Vojne akcije Portugala počele su 1514. godine, pod vodstvom Henrika Pomoraca, dok je portugalske pohode na Arapski zaljev predvodio Afonso de Albuquerque. Pokazalo se da je cilj ovih vojnih pohoda bio uništavanje muslimanskog svijeta na sve moguće načine, uključujući i skrnavljenje Poslanikovog groba, zbog njegove simbolike i vrijednosti za muslimane.

Sukob kod Marj Dabiqa 1516. godine

Na početku ovih vojnih pohoda islamski svijet su predstavljale tri muslimanske zemlje (Osmansko carstvo, Memlučka i Safavidska država). Memlučka država je bila izrazito slaba i nesposobna za odbranu islamskog svijeta. Već je pretrpjela poraz od Portugala u bici kod grada Diu 1509. godine. U državi su vladali nemiri, a prolazila je i kroz tešku političku i ekonomsku situaciju.

Što se tiče Safavidske države, koja je slijedila šijsko učenje, bila je u sektaškom sukobu s Memlučkom državom i Osmanskim carstvom. Zbog toga je radije ostala po strani kada je u pitanju pružanje podrške Memlučkoj državi, koja je imala kontrolu i na čijoj se teritoriji nalazio Poslanikov grob. Što se tiče Osmanske države, kao najjače muslimanske države tada, pokušala je pružiti svoju pomoć Memlucima.

Sultan Bajazid II poslao je 1511. godine nekoliko brodova s ​​vojnom opremom Mamlucima, ali nisu stigli do cilja, jer su ih presreli križarski pirati. Portugalci tako uspijevaju osvojiti Bahrein, Muscat, Qurayyat i Aden. Portugal je potom pokušao izvršiti teritorijalnu ekspanziju na prostoru Arapskog zaljeva i stići do Poslanikovog groba. U sukobu kod Marj Dabiqa 1516. godine Osmanlije su porazile Memluke.

Intervencija Osmanlija u ovako kritičnom vremenu samo je pokazala njihovu svijest o ozbiljnosti situacije i potrebi da se Memluci sklone sa scene kako bi Osmansko carstvo vodilo islamski svijet, a ne da bude samo akter koji podržava Memlučku državu. Osmansko carstvo ulazi u direktni sukob s Portugalom, anektirajući Egipat i Levant. Tada počinje legendarna borba Osmanlija za odbranu islamske zemlje, našeg plemenitog Poslanika i za vraćanje onoga što je Memlučka država izgubila.

Sačuvano dostojanstvo i ponos muslimanskog naroda

Osmanlije uspijevaju poraziti Portugalce, a šalju i svoje trupe po naređenju Sulejmana Veličanstvenog, koji je naložio Sulejman-paši, namjesniku Egipta, da ide u Džedu, a zatim u Aden, 1538. godine. U vojnu kampanju je bilo uključeno 20.000 vojnika i 74 broda. Jemen je pao pod osmansku vladavinu, čime je okončana portugalska prijetnja islamskim zemljama i svetim mjestima, a osujećeni su i svi njihovi planovi i nastojanja.

Bitke i ratovi Osmanske države, kao i njena odbrana Svete Zemlje, traže od nas da poštujemo i uvažavamo sve što je učinila. Šta bi se desilo da je nestabilna država Memluka ostala sama u tom sukobu? Da li bi došlo do toga da grob našeg plemenitog Poslanika padne u ruke nemuslimanima, koji bi iskoristili takvu situaciju kao adut za ucjenjivanje? Osmanska država je sačuvala dostojanstvo i ponos muslimanskog naroda.

Pokazala je Portugalcima čvrstinu i snagu muslimana u vrijeme slabosti Memlučke države te nekorektnog ponašanja Safavida, koje bi se moglo nazvati i izdajom islamskog svijeta, kao i njihovu povezanost s Portugalom kroz sporazum u kojem piše: “Dvije snage će se ujediniti u borbi protiv Osmanske države, zajedničkog neprijatelja!”

(Izvor: Al Jazeera)