/VIDEO/ Novi Pazar: Obijena zlatara u strogom centru grada, policija traga za počiniocem

0

Večeras je u samom centru Novog Pazara obijena srebrara, a policija trenutno intenzivno radi na rasvjetljavanju ovog krivičnog djela. Za sada nije utvrđeno ko je počinilac, niti kolika je eventualna materijalna šteta.

Prema informacijama iz Policijske uprave Novi Pazar, službenici su odmah izašli na teren i obavili uviđaj, te prikupljaju sve relevantne tragove i snimke sa sigurnosnih kamera kako bi se utvrdile okolnosti provale.

Nezvanično, na snimcima sa jedne od nadzornih kamera vidi se osoba obučena u žutu jaknu kako izlazi iz kladionice preko puta lokacije i kantom za smeće razbija izlog srebrare. Nakon toga, osumnjičeni bježi u nepoznatom pravcu.

Policija trenutno preuzima snimke i sa drugih kamera u okruženju, a prema tvrdnjama izvora bliskih istrazi, identitet počinioca mogao bi biti utvrđen vrlo brzo. Očekuje se da će osumnjičeni biti uhapšen čim se kompletiraju video-dokazi i potvrde sve činjenice. Pogledajte video ispod teksta.

Zabluda o bratstvu sa TURCIMA: Smajlo Hukić Huka poručuje da Bošnjaci u Turskoj nikada nisu ‘svoji

0

Dirljiva i emotivna ispovijest Smajla Hukića Huke, objavljena na njegovom Facebook profilu, izazvala je veliku pažnju među pripadnicima sandžačke dijaspore. Nakon gotovo dva mjeseca boravka u Turskoj, zemlji u koju su mnogi Bošnjaci bježali, doseljavali ili se nadali „povratku korijenima“, Hukić je iznio ličnu priču, ali i širu poruku – da čovjek nikada ne može biti poštovan i prihvaćen kao u svojoj domovini.

„Mislio sam da sam došao u svoju zemlju, među svoj narod, i da ću biti sretan. Ali zaboravio sam na babove riječi“, započinje svoju ispovijest.

Hukić se prisjetio vremena kada je njegova porodica, 1960-ih godina, prvi put otišla u Tursku. Tada su živjeli preko Makedonije, nekoliko godina, a njegov otac se na kraju odlučio vratiti u Sandžak. Kada su ga pitali zašto, njegov babo je odgovorio riječima koje su se urezale u porodično pamćenje:

„Boli me kad mi Srbin kaže Turčine, nego Turčin kad mi kaže Kaur. Ne mogu da trpim da me smatraju strancem.“

Iako su ih mnogi smatrali „svojima“, realnost je bila drugačija. Otac je osjetio da u Turskoj nije svoj, da su ljudi koji dolaze sa Balkana posmatrani kao „došljaci“, kao neko ko nije dio naroda već predmet diskriminacije i potcjenjivanja. Hukić otvoreno govori o birokratskim, kulturnim i socijalnim barijerama s kojima se susreću Bošnjaci koji pokušavaju da žive u Turskoj. Navodi da je za produženje boravka potrebno čak 3.500 eura, dok je proces sticanja državljanstva „beskrajna procedura“, iako već ima određene papire.

„Čak imam veća prava u Njemačkoj nego ovdje“, konstatuje Huka.

Posebno ga je pogodio trenutak kada je službenica u jednom državnom servisu pitala odakle je. Na spominjanje Hercegovine, Bosne ili Sandžaka – nije znala o čemu se radi. Tek kada je rekao „Srbistan“ – nešto je prepoznala.

„Malo ko zna da mi uopšte postojimo.“

Prema njegovim riječima, problem je u romantičnoj predstavi koju mnogi sa Balkana imaju o Turskoj i turskom narodu.

„Mi mislimo da smo došli u svoju zemlju, među braću. A to nije tako. Turci nisu sva naša braća.“

Huka smatra da Bošnjaci često gaje iluziju bratstva zasnovanu isključivo na vjeri, dok u praksi nerijetko nailaze na osjećaj inferiornosti i nerazumijevanja. U snažnom emotivnom tonu, Hukić zaključuje da je čovjek poštovan i cijenjen samo tamo gdje je rođen.

„Uvek si ti neki koji se doselio. Uvek ćeš biti niko i ništa. Vrednost imaš samo u svojoj zemlji, na svom kamenu, u svojoj šumi, u svojoj pećini. Samo tu si svoj na svome.“

Huka tvrdi da Bošnjaci često grle one koji ih ne smatraju jednakima, a istovremeno prave jaz prema svojim stvarnim komšijama na Balkanu:

„Pljujemo po svima, a grlimo one koji nisu naši. Da smo toliko dobri prema Srbima, Hrvatima, Crnogorcima, Makedoncima – koliko smo dobri prema Turcima – imali bismo veliko poštovanje.“

Dodaje i da u arapskim zemljama Bošnjaci nikada nisu smatrani „pravim muslimanima“:

„Kažu – mi muslimani Arapi, a vi ste nešto drugo.“

Huka ističe i istorijski momenat nakon Prvog svjetskog rata kada su muslimani Balkana imali pravo da se isele u Tursku. Tvrdi da je tada došlo do masovne asimilacije.

„Svi koji su došli, sedam-osam miliona ljudi, prešli su u Turke. Niko nije sačuvao svoje. Turčin te asimilira – ostalo te veže samo vjera.“

Na kraju, Hukić šalje poruku pomirenja i realnosti:

„Mi koji živimo na Balkanu – mi smo komšije, mi ne možemo jedni bez drugih. Mi treba da se ujedinimo i živimo zajedno. Ako smo već toliko dobri prema drugima, budimo dobri i jedni prema drugima.“

Njegova objava izazvala je veliki broj reakcija, komentara i diskusija među Bošnjacima širom Evrope. Mnogi su se prepoznali u njegovim riječima, posebno oni koji su godinama živjeli u Turskoj, a tek kasnije shvatili težinu riječi svojih roditelja i djedova. Pogledajte video ispod teksta.

Država ulaže 8 miliona evra u FAP: U Priboju počela gradnja novih pogona i peskare

0
Država ulaže 8 miliona evra u FAP: U Priboju počela gradnja novih pogona i peskare

Fabrika automobila Priboj (FAP) ulazi u najveći investicioni ciklus u posljednjih nekoliko decenija. Vlada Srbije izdvojila je 8 miliona evra za modernizaciju i razvoj ovog nekadašnjeg giganta, a radovi na terenu već su uveliko u toku. U krugu fabrike gradi se potpuno nova peskara, dok se na drugoj lokaciji priprema zemljište za budućeg stranog investitora.

Direktor FAP-a Dejan Golubović i predsjednik opštine Priboj Lazar Rvović obišli su gradilišta i održali radni sastanak na kojem su predstavljeni trenutni projekti i planovi za dalji razvoj fabrike i industrijske zone. Sastanak i obilazak pratili su i brojni stručnjaci, a snimci sa terena potvrđuju da su radovi u poodmakloj fazi.

Golubović je naglasio da se FAP odlučno vraća na mapu značajnih industrijskih sistema u Srbiji. Istakao je da nova peskara, moderni pogoni i savremena oprema mijenjaju način poslovanja fabrike: „Ulaganje države otvara put novim kapacitetima i višem nivou konkurentnosti. Nabavili smo više od 30 CNC i NC mašina, obnovili stare pogone i uveli gasno grijanje u svim halama. Sada stvaramo uslove da FAP postane prepoznat po kvalitetu i pouzdanosti.“

Predsjednik opštine Priboj Lazar Rvović poručio je da se u gradu jasno vide rezultati državnih ulaganja. „Radovi su ozbiljni, ulaganja velika, a ono što je za nas najvažnije jeste da država nije odustala od Priboja. Osam miliona evra za nove objekte i opremu pokazuje da je FAP i dalje strateška tačka zapadne Srbije“, rekao je Rvović i dodao da se paralelno realizuju i drugi veliki projekti – priprema industrijskih zona, investicije u kasarnu i radovi na reverzibilnoj hidroelektrani „Bistrica“.

Radovi u FAP-u odvijaju se planiranom dinamikom, a nova infrastruktura predstavlja temelj za buduće proširenje proizvodnje i dolazak novih partnera. Prema procjenama lokalne samouprave i menadžmenta fabrike, ovaj investicioni ciklus mogao bi ponovo da pozicionira Priboj kao jedan od vodećih industrijskih centara u regionu.

Izvor/FOTO PP media

Ubio se N. S. (28) koji je krio oružje ukradeno iz Policijske stanice u Doljevcu

0
policija hitna pomoc
policija hitna pomoc

U istrazi o nestanku velike količine oružja iz Policijske stanice u Doljevcu otkrivaju se novi slojevi ovog ozbiljnog bezbjednosnog skandala. Više javno tužilaštvo u Nišu saopštilo je da je određeno zadržavanje M. M. (29) iz Medoševca, osumnjičenog za nedozvoljeno držanje i promet oružja i eksplozivnih materija, nakon što je policija pronašla značajnu količinu naoružanja na lokaciji koju je on pokazao.

Tokom istrage, policija je došla do saznanja da je dio nestalog oružja bio u posjedu 28-godišnjeg N. S. iz Niša, koji je nedavno preminuo. Prema navodima Tužilaštva, njegov rođak M. M. je sinoć policijskim službenicima pokazao mjesto gdje je oružje bilo sakriveno. U kući u Medoševcu policija je tom prilikom pronašla sedam ručnih bombi, tri pištolja, četiri prigušivača, četiri okvira i 201 metak različitog kalibra.

Iz Tužilaštva napominju da se smrt N. S. dovodi u vezu sa posjedovanjem jednog od pištolja koji je nestao iz Policijske stanice Doljevac, ali se detalji iz poštovanja prema porodici i zbog osjetljivosti slučaja ne iznose javnosti.

Podsjetimo, televizija N1 je još u septembru otkrila da je iz ove policijske stanice nestalo više stotina komada nelegalnog oružja koje su građani prošle godine predavali policiji, u skladu sa državnom akcijom prikupljanja naoružanja.

Istraga se nastavlja, a očekuju se nove provjere i saslušanja. Javnost u Nišu i Doljevcu s nestrpljenjem čeka odgovore na pitanje kako je oružje nestalo iz policijskog skladišta i da li je još dio arsenala u opticaju.

Nestao konj Armina P.— vlasnik u suzama moli za pomoć: “Molim sve koji ga vide da mi jave”

0

U bjelopoljskom naselju Obrov nestao je konj Armina Pepeljka, životinja koju njegova porodica smatra puno više od radne pomoći — bio je, kako kaže, član porodice. Nestanak je izazvao zabrinutost, a Armin upućuje iskren apel svim građanima da pomognu ukoliko mogu.

„Vjerujem da će se moj ljubimac vratiti. Molim sve sugrađane da mi pomognu ukoliko ga primijete“, rekao je Pepeljak, nadajući se najboljem. Po njegovim riječima, ne sumnja da je konj ukraden, već vjeruje da se možda udaljio, te da bi uz pomoć zajednice mogao biti brzo pronađen.

Na sjeveru Crne Gore konj je više od životinje — on je tihi pratilac domaćina, snaga u poslu i dio svakodnevice koji nosi emotivnu vrijednost. Zbog toga je Arminov apel dočekan sa posebnom empatijom.

Svi koji imaju bilo kakvu informaciju ili su možda primijetili konja u okolini Obrova mogu se javiti na broj:

+38268-240-386

„Svaka pomoć znači mnogo“, poručuje Armin, nadajući se da će se njegov vjerni pratilac uskoro vratiti na svoje ognjište.

Bačevac u Skupštini: „Pelet ne smije biti luksuz, ovo je ucjena naroda, građani su dovedeni do ivice“

0
muamer bacevac

Narodni poslanik ispred Socijaldemokratske partije Srbije (SDP), dr. Muamer Bačevac, poznat po čestom zastupanju interesa građana Sandžaka, ovog puta je u Skupštini Srbije otvorio pitanje koje pogađa stotine hiljada domaćinstava širom zemlje — nekontrolisani rast cijena ogrevnog peleta.

U obraćanju potpredsjednici Vlade Srbije, Adriani Mesarović, i Ministarstvu privrede, Bačevac je poručio da država više ne smije nijemo posmatrati, jer su građani dovedeni u situaciju da „zimu dočekuju sa zebnjom“.

Bačevac je podsjetio da je 2022. godine cijena peleta bila ekstremnih 280 do 290 eura po toni, što je tada djelovalo kao apsolutni maksimum. Međutim, situacija ove zime još je teža.

  • „Ovog novembra cijene su otišle i do 45.000 dinara — to je 370 do 380 eura, što je potpuno nerealno i neprihvatljivo“, rekao je Bačevac, naglašavajući da mu se svakodnevno javljaju građani iz svih krajeva Srbije koji upozoravaju na ozbiljne zloupotrebe na tržištu.

On je istakao da oko 200.000 domaćinstava u Srbiji koristi pelet kao glavno gorivo za grijanje. Za razliku od Beograda i drugih većih gradova, mnoge sredine, posebno ruralne, nemaju pristup gasu. „Ljudi bukvalno veći dio svoje plate moraju da izdvoje da bi zagrijali domove. To je postalo pitanje dostojanstva i preživljavanja“, rekao je Bačevac. Kao primjer odgovorne državne politike naveo je odluku Vlade Federacije BiH, koja je ograničila cijenu peleta na 245 eura po toni.

Poslanik SDP-a upozorava i na ozbiljne indicije da dio trgovaca i preprodavača namjerno skladišti pelet i vještački stvara nestašicu, kako bi ga kasnije prodavali po višestruko većoj cijeni.

„To je čista ucjena građana. Trgovci i preprodavači manipulišu tržištem, a naši ljudi ispaštaju“, rekao je Bačevac.

U svom obraćanju zatražio je konkretne korake Vlade Srbije i Ministarstva privrede: ograničenje cijene peleta, zabranu izvoza, hitne mjere koje će stabilizovati tržište i sprečavanje mešetarenja na štetu građana. „Ovo je trenutak da država pokaže da brine o svojim ljudima. Ne smijemo dozvoliti da ih neko ucjenjuje u jeku zime“, zaključio je Bačevac. Pogledaje cijelo obraćanje ispod teksta.

Porodica optuženog oca tvrdi: Incident ispred škole posljedica dugotrajnog vršnjačkog nasilja

0

Porodica muškarca protiv kojeg je Osnovno javno tužilaštvo podiglo krivičnu prijavu zbog nasilničkog ponašanja prema učenicima Osnovne škole „Vuk Karadžić“ u Novom Pazaru, tvrdi da je incident rezultat višemjesečnog vršnjačkog nasilja kojem je, kako navode, bio izložen njegov maloljetni sin. Ovo je saopštio advokat porodice, naglašavajući da su institucije ranije bile obaviještene o problemu, ali da reakcije nije bilo.

U saopštenju upućenom redakciji navodi se da je dječak mjesecima trpio fizičko i psihičko nasilje od vršnjaka iz svog odjeljenja, i da je škola više puta bila upozorena kroz razgovore, prijave i pisanu dokumentaciju. Kako tvrdi advokat, porodica je poslala i zvaničnu Opomenu pred utuženje još 14. novembra, ali po njihovim riječima, bez rezultata.

U ovoj opomeni navodi se da je dječak, prema službenoj zabilješci policije od 8. novembra, svakodnevno bio izložen vrijeđanju, gušenju i udarcima od strane grupe učenika, te da je posljednji incident, navodno tokom časa fizičkog 7. novembra, rezultirao pregledom u Opštoj bolnici u Novom Pazaru i propisanom terapijom zbog straha i uznemirenosti. Advokat dodaje da je dječak već duži period uključen u tretman Psihološkog centra Imamović.

Porodica tvrdi da je upravo neadekvatna reakcija škole dovela do kulminacije 26. novembra, kada je, prema njihovim navodima, vršnjačko nasilje ponovo ponovljeno, nakon čega je došlo do fizičkog obračuna njegovog oca sa grupom učenika ispred školskog dvorišta — događaja zbog kojeg je protiv njega i podignuta krivična prijava. Advokat ističe da porodica insistira na tome da se cijeli slučaj sagleda „u širem kontekstu ponovljenih prijava o nasilju nad djetetom“.

Sa druge strane, prema izjavama roditelja jedne od povrijeđene djece, sve je počelo time što je njegov sin pokušao da razdvoji vršnjake koji su se gurali ispred ulaza škole, nakon čega je, kako on tvrdi, prvi udarac dobio upravo od dječaka čiji je otac kasnije reagovao. Prema njegovim riječima, roditelj optuženog djeteta dotrčao je do kapije i fizički nasrnuo na više učenika, a povrede je zadobilo još nekoliko djece.

U incident se, prema navodima roditelja, uključila i tetka jednog od učenika, što je dodatno doprinijelo haotičnoj situaciji. Policija je intervenisala vrlo brzo, a djeca i roditelji su dali izjave. Roditelji povrijeđene djece tvrde da su šokirani dešavanjima i zahtijevaju brzu reakciju institucija, ističući da se slične situacije, kako kažu, „ponavljaju godinama“.

Osnovno javno tužilaštvo je, nakon prikupljenih snimaka, izjava i drugih dokaza, naložilo podizanje krivične prijave protiv R.M., oca dječaka, zbog nasilničkog ponašanja. Policija u Novom Pazaru detaljno je ispitala sve učesnike i očevice, uključujući učenike, roditelje i nastavnike.

Osnovna škola „Vuk Karadžić“ oglasila se zvaničnim saopštenjem u kojem se navodi da je incident zaustavljen intervencijom dežurnih nastavnika, pomoćnika direktora i policijskog službenika koji se zatekao u blizini. Ističu da su odmah pokrenute sve zakonom propisane procedure — obaviješteni su roditelji, uzete su pismene izjave, aktiviran je Tim za zaštitu učenika od nasilja, a prijava je podnijeta putem platforme „Čuvam te“.

O cijelom slučaju obaviješteni su Školska uprava Novi Pazar, Osnovno javno tužilaštvo, Policijska uprava, dok je dokumentacija prosleđena i Centru za socijalni rad radi daljeg postupanja.

Advokat porodice smatra da je vršnjačko nasilje opasan društveni problem koji zahtijeva brzu i koordinisanu reakciju svih institucija. Porodica, kako navodi, očekuje da će dalji postupak rasvijetliti sve okolnosti i pružiti zaštitu djetetu.

Izvor A1

/VIDEO/ Njemačka postaje novi mezaristan Bošnjaka: Sve više muslimana ostaje ukopano tamo gdje su živjeli

0
dzenaza-tabut

Broj muslimanskih sahrana u Njemačkoj posljednjih godina bilježi nagli rast. Dok je nekada bilo gotovo nezamislivo da vjernik bude ukopan daleko od domovine, danas sve više muslimana odlučuje da posljednje počivalište pronađe upravo u zemlji u kojoj su izgradili život. Ovaj trend vidljiv je širom Njemačke, posebno u Sjevernoj Rajni Vestfaliji, gdje gradovi poput Kelna, Dortmunda, Hagena i Duisburga bilježe višestruko veći broj ukopa nego prije deset godina.

Takvu promjenu potvrđuju i imami u dijaspori. Prije desetak godina, kako navode, samo tri od deset dženaza ostajale su u Njemačkoj, dok je većina tijela prevožena u Bosnu i druge zemlje porijekla. Danas je taj odnos gotovo izjednačen. Brojni džemati ističu da je u posljednjim godinama više od polovine dženaza obavljeno upravo u Njemačkoj.

Veliku ulogu u toj promjeni imaju i lokalne vlasti. Mnoga njemačka groblja danas imaju posebno označene muslimanske parcele, gdje se ukop obavlja u skladu s islamskim pravilima – okrenutost prema Kibli, jednostavna dženaza i skromni mezar. To olakšava porodicama koje žele da zadrže blizinu svojih najmilijih i održavaju tradiciju, čak i daleko od domovine.

Za muslimane rođene ili odrasle u Njemačkoj, povratak u zemlju porijekla više ne predstavlja prirodan životni tok. Njihov identitet, porodica i svakodnevica vezani su za gradove poput Kelna, Gelzenkirhena ili Dortmunda – pa sve češće i njihovo posljednje počivalište.

„Volio bih da budem tamo gdje mi je porodica, gdje su moja djeca. Da mogu doći, proučiti fatihu, da budem blizu“, kaže jedan od sagovornika. Mnogi ističu da je životni put nove generacije već čvrsto vezan za Njemačku, te da će se upravo tu nastaviti tradicija i vjera njihove djece.

Ipak, ima i onih koji se, uprkos decenijama provedenim u dijaspori, i dalje osjećaju dužni vratiti domovini. „Ja sam odlučio da budem ukopan u Bosni. To je moja domovina. Moja emotivna veza s njom je neupitna“, poručuje jedan stariji član zajednice.

Imami objašnjavaju da se stavovi mijenjaju generacijski. Dok su roditelji mahom željeli da posljednje dane provedu i budu ukopani u mjestu porijekla, njihova djeca, rođena ili odrasla u Njemačkoj, sve više osjećaju da je to njihova zemlja – i da se ovdje završava njihov životni krug.

Njemačka danas ima više od 300 muslimanskih parcelâ i grobalja, a njihov broj raste iz godine u godinu. Između tradicije i novog doma, muslimani u Njemačkoj prave izbor koji spaja emociju, pripadnost i praktične razloge. A taj izbor sve češće ostaje – tu, gdje su živjeli, radili, odgajali djecu i izgradili svoj svijet. Pogledajte tv prilog ispod teksta.

Кizlar-agina (Turgut-begova) džamija u Beogradu – zaboravljeno osmansko nasljeđe ispod Studentskog trga

0

U samom srcu današnjeg Beograda, na prostoru ispod Studentskog trga, nekada je stajala jedna od najznačajnijih, ali i najzaboravljenijih osmanskih bogomolja – Кizlar-agina, odnosno Turgut-begova džamija. Njena istorija predstavlja slojevit presjek burnih političkih, vjerskih i urbanih promjena kroz više od tri vijeka.

Džamiju je krajem XVI ili početkom XVII vijeka podigao Turgut-beg (paša), smederevski sandžak-beg. Bila je podignuta u stilu karakterističnom za osmansku arhitekturu ovih prostora: jednoprostorna potkupolna građevina sa osmougaonim tamburom i kupolom probijenom sa osam otvora, pravilno položena i skromno ukrašena. Minare je bilo prislonjeno uz dograđeni istočni dio objekta. Poput većine beogradskih džamija, teško je stradala 1688. godine tokom ratnih razaranja. Od tada pa sve do kraja XIX vijeka prostor je mijenjao svoju namjenu u ritmu stalnih političkih promjena. Tokom austrijske uprave (1717–1726) u džamiji je bila smještena mala glavna straža, a potom artiljerijski materijal.

Od 1726. do 1739. godine služila je kao katolička crkva povjerena minoritima, što je jedan od najneobičnijih perioda u njenoj istoriji. Nakon povratka Osmanlija, objekat 1741. obnavlja kizlar-aga, starešina harema u Istanbulu, Hadži-Bešir-aga, koji istovremeno osniva i njen vakuf. U kasnijim desetljećima džamija je, zbog nedostatka islamskih bogomolja u gradu, povremeno davana franjevcima (1789–1791), da bi u XIX vijeku bila pretvorena u pravoslavnu crkvu. Tada je, kako se pretpostavlja, srušen vrh minareta, dok hroničari bilježe zanimljiv detalj: na minaret je bilo okačeno crkveno zvono, a spoljašnja arhitektura je ostala netaknuta.

Nakon 1813. godine, objekat je ponovo postao džamija. Austrijski putopisac Felix Kanitz svjedoči da su 1860. u njoj boravili derviši iz Hadžišejhove tekije. Tokom svoje posjete 1897. godine raspitivao se o istoriji objekta, ali mu lokalni hodža iz Bajrakli-džamije nije znao dati mnogo informacija – znak da je džamija već tada tonula u zaborav. Кizlar-agina džamija srušena je početkom 1878. godine. O njenom izgledu danas svjedoče samo crtež Steve Todorovića i fotografija Anastasa Jovanovića snimljena sa Kapetan-Mišinog zdanja. Prema njima, džamija je bila smještena u dvorištu osmanske policije iz XIX vijeka, na uglu Braće Jugovića i Višnjićeve, nekoliko koraka od današnjeg Studentskog parka – na mjestu gdje danas prolaze hiljade studenata, nesvjesni da hodaju po ostacima jednog slojevitog istorijskog nasljeđa.

Mnogošto toga je do danas nestalo iz urbanog tkiva Beograda, ali Кizlar-agina džamija ostaje simbol epohe u kojoj je Beograd bio mjesto susreta, osvajanja i preplitanja različitih kultura – i podsjetnik na to koliko je važno čuvati tragove prošlosti, čak i kada više ne postoje fizički.

Izvor Esad Rahić

Sandžaklijka pjevala dok su joj operisali tumor na mozgu: “Dok je duša pjevala, ja sam se borila za život”

0

Još prije samo nekoliko mjeseci život Lane Slović (24) iz Prijepolja izgledao je potpuno skladno i ispunjeno. Radnim danima softverski inženjer, vikendom vokal u bendu — mlada djevojka živjela je ritmom koji je u potpunosti voljela. Sve se promijenilo tog 12. aprila, nakon nastupa, kada je u kasnim satima stigla kući. U trenutku koji opisuje kao “bag koji je promijenio sve”, Lana je doživjela prvi epileptični napad — bez ikakvih prethodnih simptoma. Nekoliko sati kasnije probudila se u Urgentnom centru u Novom Sadu, a već poslije prvih nalaza čula je šokantnu rečenicu: u glavi ima veliki tumor, smješten u jednoj od najkritičnijih regija mozga. Lana je ispričala da prethodno nije imala nikakav znak upozorenja:

“Pripisala sam sve umoru. Mislila sam da će san riješiti sve. A onda sam se probudila u bolnici, okružena doktorima.“

Nakon dodatnih pregleda magnetnom rezonancom, neurolozi su otkrili tumor veličine dječje pesnice, smješten pozadi glave, sa lijeve strane, u blizini centara zaduženih za govor i pokrete desne ruke, noge i desne strane lica. Zbog svega toga operacija je mogla biti izvedena samo u budnom stanju. Na Klinici za neurohirurgiju u Beogradu donijeta je odluka — Lana mora na operaciju, ali uz tzv. „fully awake“ anesteziju. Neurohirurg dr Ivan Bogdanović i anesteziolog dr Saša Knežević objasnili su joj da je to jedini način da se sačuvaju vitalni centri mozga:

“Važno im je da tokom operacije razgovaraju sa mnom, da vide mogu li da govorim, da pomjeram ruku i nogu, da li sve funkcioniše. U početku sam se plašila, ali sam odlučila da vjerujem timu. Rekli su da su to radili i ranije — i to mi je dalo snagu.”

Tokom šest sati teške neurohirurške intervencije, Lana je bila potpuno budna. I ne samo budna — pjevala je.“Negdje na dnu srca…” odzvanjalo je operacionom salom, dok su ljekari uklanjali tumor.

“Duša je pjevala i kad je tijelo bilo slabo. To sam naučila tog dana. Čovjek sa vjerom može sve.”

Ljekarski tim povremeno ju je testirao — govor, pamćenje, pokreti. Sve vrijeme odgovarala je jasno i tačno, čuvajući svoje moždane funkcije dok su hirurzi radili milimetar po milimetar.Histopatološka analiza dala je ohrabrujuće rezultate: tumor je oligodendrogliom niskog stepena, što znači spor rast i odličnu prognozu. Trenutno Lana ne mora na agresivne terapije — biće samo redovno praćena.

“Laknulo je svima. Najbitnije je da sam funkcionalna i da oporavak ide dobro.”

Danas Lana ponovo hoda, vježba govor, čita i uči. Ima povremene glavobolje, ali sve je to dio procesa ozdravljenja. Ono što je uradila četiri dana prije nego što je priča objavljena mnoge je ostavilo bez riječi — diplomirala je.

“Utorak – hemoterapija. Petak – master inženjer elektrotehnike i računarstva.”

Od operacionog stola, preko oporavka, do završnog rada — sve u rekordnom roku. Anesteziolog dr Knežević naglašava da je procedura bila izuzetno zahtjevna:

“Pacijent je potpuno budan. Ništa ne boli, ali sve mora biti savršeno sinhronizovano. Naš cilj je da zaštitimo vitalne centre mozga. Lana je bila nevjerovatno hrabra. Čak je i pjevala tokom intervencije.”

Lana danas otvoreno govori o svom iskustvu kako bi ohrabrila druge:

“Nisam se vratila poslu, ali sam se vratila sebi. Ovo nije kraj nego novi početak. Vraćam se životu, polako, ali sigurno.”

Njena priča je podsjetnik da simptoma ponekad nema, da se život može promijeniti u jednom trenu — i da hrabrost ponekad pjeva, čak i u operacionoj sali.