Rožaje – Krajem novembra 1918. godine, neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata, selo Klanac kod Rožaja postalo je poprište jednog od najtragičnijih zločina u novijoj historiji ovog kraja. Žrtva je bio Salko Murić (1869–1918), jedan od najuglednijih i najimućnijih Bošnjaka Rožajske opštine, poznat po trgovini stokom i dobročinstvu prema svim svojim sugrađanima, bez obzira na vjeru.
Salko, zajedno sa Mujagom Sutovićem i Haskom Kurpejovićem, slovio je za jednog od najbogatijih ljudi u regiji.
Trgovao je krupnom stokom na relaciji Pešter – Solun (Seljanik) – Istanbul. Uživao je veliki ugled i poštovanje kako kod muslimana, tako i kod pravoslavaca rožajskog kraja. Međutim, ni „dobar glas“ nije mogao da ga spasi od Crnogoraca, koji su za „svetinju“ imali „istrebljenje muslimanskog življa sa svih područja koja su 1912. bila pripojena Crnoj Gori“.
Salko Murić je u braku sa suprugom Belkom, rodom iz Biševa, imao tri sina i jednu kćerku. Sinovi su mu bili: Kasum (1900–1976), Hamdija i Džemo, a kćerka Fata. Kasum je, u braku sa suprugom Muratkom, iza sebe ostavio sinove Zena, Rustema i Džemaila, te kćerke Azeminu i Emiru. Hamdija je imao sinove Ćazima, Šabana i Adema, te kćerke Džanu, Ajnu i Zadu. Treći Salkov sin, Džemail, nije imao djece. Salkova kćerka Fata imala je sina Hajriza i kćerke Emiru i Hajrušu.
Autorovi sagovornici u ovoj priči su Salkovi unuci: Šaban (Murić) Erdem (1939), sin Hamdijin, i Džemail (Murić) Erdem (1936), sin Kasumov. Šaban je bio prvi sagovornik i započinje priču o pogibiji svoga djeda ovako:
„Odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata crnogorska komita počela je likvidirati najuglednije Bošnjake u rožajskoj opštini. Prvo je stradao moj djed Salko, u selu Klanac kod Rožaja. Crnogorci su noću upali u njegovu kuću i ubili ga u njegovoj sobi. Iste noći opljačkali su svu Salkovu imovinu – odveli 500 grla krupne i sitne stoke, a na 14 njegovih konja natovarili sve što su mogli ponijeti: ćilime, dušeke, jorgane i druge dragocjenosti.“
Dan prije ubistva Salko je bio u Rožajama, gdje je svratio kod svoga pobratima Mujage Sutovića. Mujaga ga je nagovarao da prenoći, upozoravajući ga da je opasno vraćati se noću u svoje selo jer je rat tek bio završen. Salko je to odbio, rekavši da se ničega ne plaši jer nikome nije učinio zlo – naprotiv, činio je samo dobro.
Tokom života Salko je pomagao i muslimanima i pravoslavcima, a posebno se trudio da pravoslavnim komšijama bude još bolji. Ostalo je zapamćeno da je svakoj pravoslavnoj djevojci iz susjednih sela – Bašče, Grižice, Bijela Crkva, Bogaje i Radeva Mahala – koja se udavala, ustupio najboljeg konja da je odveze do mladoženjine kuće, a potom bi lično odlazio i darovao je zlatnom lirom, vrijednijom od zlatnog dukata. Za vrijeme osmanske vladavine nije dopuštao da turski službenici maltretiraju pravoslavne komšije.
Dolaskom crnogorske komite u novembru 1918. u Klanac, odlučeno je da najprije bude ubijen upravo Salko Murić. Njegov sin Kasum, tada nepunoljetan, uspio je da se sakrije u kućnu pekaru (furunu). Tražili su i njega da ga ubiju, ali kako u to vrijeme nije bilo struje, već su se koristile fitiljače, Kasum je uspio da se spasi.
Sa Vasojevićkim ubicama bila je i grupa pravoslavaca iz susjednih sela koja je odnosila sve što je mogla iz Salkove kuće. Ostalo je upamćeno da je među njima bila i jedna mlada Srpkinja sa kolijevkom i tek rođenom bebom u njoj. U pljačkaškom zanosu ostavila je bebu na zemlji i potjerala ukradenu robu prema svom selu Lovnica. Tek pred kućom primijetila je da joj nema bebe, pa se vratila i zatekla je kako spava u dvorištu ubijenog Salka.
Zločinci se nisu zadovoljili opljačkanim. Naišli su na sanduk (načve) sa 200–300 kilograma brašna, prevrnuli ga i prelili rasolom iz obližnje kace, kako Murići ne bi mogli ispeći ni jedan hljeb.
Sutradan je Kasum otišao u Rožaje kod pobratima Mujage Sutovića. Cijelo mjesto već je znalo za ubistvo. Mujaga je bio duboko potresen, a Kasum ga je zamolio da mu pozajmi novac kako bi kupio materijal za ćefin ocu. Tragična ironija sudbine bila je da sin nekada najbogatijeg čovjeka u okolini nije imao novca ni za očevu ukopninu.
Džemail (Murić) Erdem nastavlja priču:
„Nekoliko godina poslije ubistva moga djeda Salka, ubijen je i njegov sinovac Sinan Murić. To je učinjeno na prevaru. Vlasti su poslale žandarmerijsku patrolu, navodno da čuva selo. Njihov stvarni cilj bio je da ubiju Sinana. Jedan žandar koji ga je poznavao ‘poklonio’ mu je pušku da se brani od komita. Sinan nije znao da je puška napunjena ćorcima. Naivno je ispalio metak u zrak, a žandar je to čekao – okrenuo pušku prema njemu i pucao, uz riječi: ‘E, Turčine, ako tvoja kreše, moja neće!’“
İz knige “SANDŽAK – ZEMLJA GAZIJA I ŠEHIDA”, AUTORA DR HARUNA CRNOVRŠANINA
