Join our community of SUBSCRIBERS and be part of the conversation.
To subscribe, simply enter your email address on our website or click the subscribe button below. Don't worry, we respect your privacy and won't spam your inbox. Your information is safe with us.
Novi Pazar – Jedan od najperspektivnijih sportista iz Sandžaka, kik bokser Muhamed Dupljak, nalazi se u završnoj fazi priprema za odlazak na Evropsko prvenstvo koje će biti održano u Italiji. Dupljak, član Kluba borilačkih sportova Novi Pazar, trenutno je u fokusu nacionalne selekcije Srbije, a pred njim je gotovo 20 dana intenzivnih priprema s reprezentacijom.
Poseban podstrek stigao je tokom treninga koji je vodio Muhamed Šabanović, generalni sekretar Kik boks saveza Bosne i Hercegovine. Prilikom posjete Novom Pazaru, Šabanović je istakao izuzetnu saradnju među regionalnim sportskim savezima, ali i posebno pohvalio Dupljakov rad, posvećenost i talenat.
– Dupljak je neverovatan potencijal. Uz disciplinu, predan rad i fokus, nema sumnje da može doseći evropski vrh – poručio je Šabanović, koji je i lično radio sa Dupljakom tokom treninga.
Sam Dupljak ne krije ambicije.
– San mi je da osvojim zlatnu medalju za svoju zemlju i svoj grad. Znam da neće biti lako, konkurencija je jaka, ali vjerujem u sebe, svoj tim i ono što smo do sada postigli, rekao je mladi borac.
Evropsko prvenstvo u Italiji biće novo mjerilo talenta i truda koji je novopazarski sportista godinama ulagao. U lokalnoj sportskoj zajednici vlada optimizam da će se Dupljak iz Italije vratiti sa medaljom – možda i onom najsjajnijom.
NOVI PAZAR – Senad Koničanin obratio se redakciji Sandžak Danas i javnosti putem saopštenja i video snimka, tražeći da se njegov glas prenese u cjelosti i bez kraćenja, nakon burnih reakcija izazvanih njegovim ponašanjem na kružnom toku u centru Novog Pazara.
Koničanin je u pismu naveo da je njegova reakcija, koju su mnogi okarakterisali kao impulsivnu i konfliktnu, bila rezultat očinske uznemirenosti nakon što je saznao da je njegov sin povrijeđen u incidentu s pijanim vozačem.
“Moja reakcija uslijedila je dok sam se vraćao sa sabah-namaza. Neko mi je rekao: ‘Kako, brate, možeš da budeš tako miran dok ti pijanica gazi sina?’ U tom trenutku sam vidio snimak na kojem se jasno vidi kako pijani vozač autom prelazi preko noge mog sina”, objasnio je Koničanin.
Ističe da je, kao roditelj, bio preplavljen emocijama i da u tim trenucima nije mogao racionalno da razmišlja, već je reagovao zaštitnički, kako bi to, kako kaže, učinio svaki otac.
Pored video snimka koji je poslao redakciji, Koničanin se u svom saopštenju javno izvinio svim sugrađanima, kao i ministru turizma i omladine Huseinu Memiću i gradonačelniku Nihatu Biševcu, koje je prethodno prozvao.
“Svi me znate i znate da nikada ne bih namjerno nikome naudio. Ako sam nekome unio nemir ili nelagodu – izvinjavam se”, napisao je Koničanin, naglasivši da nije u pitanju lična promocija, već borba za pravdu.
Kao glavni motiv okupljanja ispred Državnog univerziteta i kružnog toka u centru grada, Koničanin ponovo je istakao – zaštitu prava mladih koji su, prema njegovim riječima, “napadnuti u tri ujutru” dok su mirno boravili u studentskom kampusu.
“Nemojmo da zaboravimo šta je stvarni problem: naša djeca su napadnuta na Državnom univerzitetu u tri ujutru. Zbog toga smo mi danima ovdje, u centru grada – da tražimo da se oslobode oni koji su ih branili, a procesuiraju oni koji su ih brutalno napali.”
Na kraju, Koničanin je još jednom apelovao na jedinstvo i pravedniji sistem, pozvavši građane da se ne dijele po političkim ili ličnim linijama, već da se okupe i zajednički zahtijevaju istinu i odgovornost. Pogledajte cijelu iyjavu ispod teksta.
Koničanin: Želim da se javno izvinim sugrađanima, ministru Memiću i drugima
U tišini planinskog kraja, na visoravni Gornje Pešteri, krije se priča o zaboravu, upornosti i borbi s vukovima, divljim psima i – samoćom. Hazbija Turković, jedini ozbiljan stočar u selu Krnja Jela, svakodnevno vodi bitku za opstanak – ne samo svoju i svoje stoke, već i čitavog sela koje, kako kaže, „broji jedva pet-šest duša, zajedno s njegovom familijom“.
„Nema ovdje više nikoga. Svi su otišli – Nemačka, Austrija, Belgija… Selo prazno. Ostali samo ja i sin koji se još drži stoke. Ali ni on ne zna dokle će“, započinje Hazbija dok stoji na livadi, okružen šaptom vjetra i mukom stoke.
U selu Krnja Jela nema ni šodera, ni asfalta. „Svako je selo dobilo put, samo naše nije. Svake godine nas pozivaju da glasamo, a ne daju nam ništa zauzvrat“, priča Hazbija rezignirano.
„Bilo bi bolje kad bi barem put napravili. Možda bi se neko i vratio. Sad djeca pješače do škole kilometrima, bez prevoza, po snijegu i ledu.“
Hazbijina borba nije samo s prirodom. On se suočava s ozbiljnom prijetnjom – čoporima divljih pasa i vukova.
„Prošle godine su me pašćad dva puta napala dok sam bio kod stoke. Ne smiješ da se braniš, odmah si kriv. A niko da dođe i pomogne. Vukovi i pašćad haraju. Moje jagnjadi, moji ovnovi, sve mi pojedoše pred očima. Ja čuvam jedini stoku u tunetu, kod Beste Brava i Beste Jagnadijev. I niko ne reaguje“, svjedoči Hazbija.
Kaže da bi bar malo olakšanja donijelo da se „neko iz opštine udostoji i skloni te pašćade“, ali uzalud. „Imamo dobru stoku, ali šta vrijedi kad nema sigurnosti.“
Hazbija sa sinom drži nekoliko krava i više desetina ovaca, ali i tu je sve pod znakom pitanja. Kupci često kasne s plaćanjem, prodaja ide na veresiju, a isplata ne stigne ni do zime.
„Ko voli veresiju? Niko. Tegliš se mukte. Moraš stoku hraniti, vakcinisati, voditi veterinaru… A kad dođe vrijeme da je naplatiš – ništa“, priča Hazbija, ne krijući tugu.
Sjećanja na nekadašnji život u Krnjoj Jeli vraćaju mu osmijeh. „Bilo je čobana, djevojaka, igre, pjesme. Držali su po 100 ovaca, 10-15 buljuka. Sad – pustinja. Nema s kim da progovoriš, cijeli dan sam“, kaže i gleda u horizont kao da traži nekoga iz prošlih vremena.
„Ljepše je bilo čuvati ovce kad znaš da ćeš sresti nekog, da popričaš. Sad samo gledaš kako klaju i kifću paša.“
Hazbija ima samo jednu želju – da ih neko čuje. „Ne tražimo mi čudo – samo put, malo pomoći, da se pašćad sklone, da se može živjeti od poštenog rada.“
I zaista, ako država ne može pomoći ni jednom domaćinu koji sam stoji na čelu sela, koji hrani stoku, čuva teritoriju i još udiše miris svog djetinjstva dok svi drugi odlaze – onda je jasno da se ne gubi samo selo, već i dostojanstvo jednog naroda. Pogledajte tv prilog ispod teksta.
U selu Bioc nadomak Sjenice, gdje većina mladih odlazi, Muamer Dacić ostaje. Sa 550 ovaca, četvoro djece i jasnim ciljevima – poručuje da je selo život pun rada, ali i smisla.
Dok se nebo nad Pešterskom visoravni naoblačilo, Muamer Dacić iz sela Bioc kraj Sjenice ne gubi vrijeme – ovce čekaju šišanje. „Uvijek se nešto radi“, kaže dok objašnjava da je zbog kiše odložio kosidbu i okrenuo se šišanju stada.
Na njegovom gazdinstvu trenutno se nalazi čak 550 ovaca, ne računajući jagnjad, od kojih je, kako sam s ponosom ističe, već prodao više od polovine. Dugogodišnju saradnju ima sa trgovačkim lancem „Super Vero“ iz Beograda, kojima isporučuje jagnjad za praznike.
„Mislim da sam jedini u ovom kraju koji isporučuje jagnjad na vrijeme, bez čekanja na pare i veresija. Sve ostalo je rizik“, ističe Muamer.
Iako je u jednom trenutku napustio selo, 2014. godine odlučio je da se vrati, inspirisan tadašnjim govorom predsjednika Aleksandra Vučića o povećanju subvencija za ovčarstvo. „Sjeo sam, uzeo hemijsku, sabrao i našao računicu. Može se živjeti od sela“, objašnjava Dacić. Danas, iako inflacija umanjuje vrijednost subvencija, zahvalan je na pomoći države i ističe da se u selu mora raditi 24 sata dnevno, sedam dana u nedjelji.
„Nema vikenda, nema odmora, samo pokoji sat sna – ako stignemo“, kaže Muamer.
Ova godina, prema Muamerovim riječima, donijela je velike izazove. „Sena ima upola manje nego prošle godine. Ako je prošle bilo 50 bala, ove godine je 20. To je katastrofa.“
Ali još veći problem predstavlja voda. „Na izvorima je ima, ali nema ko da vodi računa o mreži. Redovno plaćamo vodu, a kad dođemo na česmu – suho. Ljeti vučem vodu i po šest-sedam kilometara, a zimi se cisterna zaledi pred štalom.“
Poručuje da pomoć ne traži od predsjednika: „Ne mora Vučić da mi čuva ovce, ali lokalna samouprava mora da se zapita šta radi za svoje seljake.“
Iako je nabavio kompletnu mehanizaciju – traktore, balirke, prikolice, obrtače – i dalje postoji jedan segment koji ne može da se mehanizuje: ručno bacanje bala. „Tu niko neće da radi. Nemaš kome da platiš.“
Dok mnogi odlaze, Muamer ostaje sa svojom porodicom: suprugom i četvoro djece. Najstarija kćerka studira medicinu u Užicu, dvoje djece je još u osnovnoj školi, a najmlađe tek treba da pođe u školu.
„Ko je jednom okrenuo leđa selu, više se ne vraća. Ja kažem u šali – iz groba i iz grada se niko nije vratio.“
Iako priznaje da bi možda negdje bilo lakše, nigdje nije ljepše: „Ovdje je najčistiji zrak. Vazdušna banja. Još nije došla hemija.“
U vremenu kada mnogi tragaju za lagodnijim životom, Muamer Dacić iz Bioca pokazuje da smisao ne leži u lakom, već u ispunjenom životu – a selo, ako se voli i radi, daje upravo to. Pogledajte tv prilog ispod teksta.
Ugao, Gornja Pešter — U podnožju oštrih vrhova Pešterske visoravni, u selu Ugao, mirno živi Murat Pljakić, osamdesetčetvorogodišnji starina čije riječi nose mudrost generacija koje su u ovom kraju podnosile i zimu i samoću, i slobodu i sjećanja.
– “Godine su prošle kao da sam na jedna vrata ušao, a na druga izašao. Brzo je to sve. Ali, najvažnije je da je sloboda tu,” kaže Murat dok sjedi ispred svoje kuće okružene nepreglednim pašnjacima.
Ima šestoro djece, od kojih četvoro žive u dijaspori: sinovi u Njemačkoj, a kćerka udata u Sarajevu. Iako su mnogi njegovi otišli, Murat je ostao u selu, sa sinom koji se bavi stočarstvom – imaju 150 ovaca i 20 krava. Kaže da im nije loše i da žive dostojanstveno.
Murat ističe da ime sela „Ugao“ nije izvorno srpsko, već modifikacija albanske riječi „Ugla“, za koju ni sam ne zna tačno značenje, ali je siguran da potiče iz vremena kada je ovaj kraj govorio gotovo isključivo albanski.
– „Sva okolna brda imaju albanska imena. Tamo ono se zove Maja Preft – znači ‘oštri vrh’. Imamo i Maja Topoles, Maja Šis… Sve se govorilo na albanskom jeziku, ali za vrijeme Tita se sve promijenilo. Ukinuta je škola na albanskom i s vremenom se to izgubilo,“ priča Murat.
Uprkos svemu, Murat još uvijek govori albanski i s ponosom prepričava legende koje su prenesene s koljena na koljeno. Jedna od njih govori o dvojici braće – jedan je primio islam i sagradio džamiju u selu, dok drugi to nije želio.
– „Onaj što je primio islam napravio je džamiju, staru džamiju sa zlatnim alemom, i bunar na granici sa Crnom Gorom. Zove se Plakin bunar. Mi koji ovdje živimo, mi smo od njegovog porijekla.“
Murat naglašava da je u prošlosti cijeli kraj govorio albanski, ali da se jezik povukao iz svakodnevnog života kada su se miješali brakovi s bošnjačkim porodicama.
– „Djeca bi više govorila bošnjački, jer bi više bila uz majku. Tako se arnautski (albanski) jezik izgubio iz kuće.“
Ipak, duh starog Ugla i dalje živi kroz priče Murata Pljakića, kroz toponime, kroz kamene džamije i bunare na granici, i kroz sjećanja na dane kada je selo bilo puno, kada se govorilo drugačije, ali se osjećalo isto – da pripadate ovom krševitom, ali toplom kraju. Pogledajte video ispod teksta.
U sjeni zastoja u pregovorima o primirju i najava o proširenju izraelskih vojnih operacija, bivši američki predsjednik Donald Trump planira zaokret u američkoj politici prema Gazi, uz poruku saradnicima da “bebe ne smiju gladovati”, otkriva više izvora iz njegove administracije.
Ova inicijativa dolazi u trenutku dubokog zastoja u pregovorima o prekidu vatre, dok izraelski premijer Benjamin Netanyahu razmatra mogućnost potpunog zauzimanja Gaze, uprkos upozorenjima vlastitih vojnih zvaničnika.
Prema informacijama iz Washingtona, Trump priprema plan kojim bi Sjedinjene Američke Države preuzele vodeću ulogu u rješavanju sve teže humanitarne situacije u Pojasu Gaze. Zabrinut zbog porasta broja izgladnjelih civila, posebno djece, Trump je navodno poručio svojim saradnicima da “ne želi da bebe gladuju”, te da “majke moraju imati priliku dojiti svoju djecu u miru”.
Iako plan još uvijek nije službeno objavljen, očekuje se da će SAD koordinirati humanitarne napore sa zaljevskim zemljama poput Katara, koji će osigurati finansijska sredstva, dok bi logističku podršku pružili Jordan i Egipat. Bijela kuća nije iznijela zvaničan komentar, ali izvori iz Trumpovog tima ističu da, iako nije oduševljen idejom da SAD budu glavni donator, bivši predsjednik smatra da “nema drugog izlaza”.
„Trump ne želi da Amerika sama nosi cijeli teret. Ovo je globalni problem. Zadužio je Stevea Witkoffa i druge saradnike da uključe i evropske i arapske partnere“, kazao je jedan od zvaničnika.
I dok Trump pokušava graditi imidž globalnog humanitarnog lidera, izraelski planovi za širenje rata mogli bi u potpunosti urušiti te napore. Prema informacijama izraelskih medija, sigurnosni kabinet ove sedmice raspravlja o mogućnosti pune vojne okupacije Gaze, uprkos upozorenjima vojnog vrha da bi to ugrozilo živote izraelskih talaca i izazvalo dugoročnu upravu nad dva miliona Palestinaca.
General Eyal Zamir, načelnik Generalštaba izraelske vojske (IDF), navodno je već izrazio zabrinutost Netanyahuu, upozoravajući na ozbiljne posljedice i vojnu odgovornost nad civilnim stanovništvom.
Uprkos tome, Netanyahu ostaje odlučan da „slomi Hamas“ vojnim putem, vjerujući da se bez potpune vojne pobjede ne može doći do oslobađanja talaca.
Iako zvanični izvori iz obje zemlje tvrde da su “potpuno usklađeni”, jasno je da se Trump i Netanyahu nalaze na različitim stranama kada je riječ o pristupu Gazi. Tokom nedavne posjete Stevea Witkoffa Izraelu, Netanyahu je, prema tvrdnjama izvora, jasno nagovijestio ambicije za širenjem vojne kampanje, što je izazvalo dodatnu zabrinutost u Washingtonu.
„Ne mogu zaista reći. To će uglavnom biti na Izraelu“, izbjegao je Trump direktan odgovor na pitanje o podršci punoj okupaciji Gaze.
Dok se broj mrtvih i ranjenih u Gazi povećava, a humanitarna situacija prelazi prag izdržljivosti, Trump se pokušava nametnuti kao faktor rješenja, ali u sjeni sukoba interesa i geopolitičkih strategija. Njegova poruka o gladnim bebama i dojiljama u Gazi nosi emotivnu težinu, ali bez koordinacije s Tel Avivom – ostaje upitno da li će njegov plan ikada zaživjeti.
TUTIN, Devreče – Na proplanku sela Devreče kod Tutina, u skromnoj, ali domaćinskoj kući, zatekli smo Ujkana Manića, 93-godišnjeg starinu koji zrači životnom mudrošću, humorom i prkosom vremena. Iako u desetoj deceniji života, njegova vitalnost, oštrina jezika i ljubav prema rodnom selu ne blijede.
“Odala sam dobro, zato što nijesam muftačan nikome za ništa. Ni da me napoji, ni da me posluša, ni da me vodi kod ljekara”, priča Ujkan dok sjedi pod hladom voćke ispred svoje kuće. Samo dva puta u životu je, kaže, išao kod doktora – jednom kada je operisao slijepo crijevo, a drugi put samo na pregled.
Bez penzije, bez primanja, ali s ponosom u glasu, kaže: “Da me postave za predsjednika države, kao Vučića, najmilije mi je odek. Nema niko da mi naredi. Najslobodnije mi je ovdje.”
Ujkan ima dvije kćerke i mnogo unučadi – broj ne zna, ali kaže kroz osmijeh: “Nek’ su živi i zdravi.” Njegov sin već dvadeset godina živi i radi u Njemačkoj, povremeno dolazi u rodno selo.
Prisjeća se vremena kada se “sve radilo ručno”: oralo se drvenim ralima, kosilo kosama, a sve to nije mu bilo teško. “Igrao sam, pjevao, veselio se. Nijedan posao mi nije bio težak,” kaže. Bio je, ističe, poznat po pjesmi i igri u selu, ali i po pravednosti – jednom prilikom je čak odbio da napusti vodenicu usred noći, iako ga je domaćica tjerala. Na kraju je, kaže, došla i prijetila da će zvati popa i miliciju.
“Ali ja neću da idem noću po šumi. Mečke, vukovje… gdje ću ja?” kroz smijeh priča, prisjećajući se nepravde kojoj se nije pokorio.
Selo Devreče, prema Ujkanovim riječima, nekad je imalo više života – više drveća, više ljudi, više igara. Danas je mirnije, ali za njega – savršeno. “Ima sve – pašnjaka, prirode, slobode. A nema komande.”
Bavio se stočarstvom, imao i po 80 ovaca, ali kako starost stiže, snage je sve manje. “Nekad sam nosio i po 60 kila, sad mi je 20 teško. Ali hvala Allahu, još hodam, još vidim, još govorim,” govori.
Na kraju, kroz šalu, poručuje: “Mene nas je čovjek izgubio. Niko više neće da živi ovako. A ja – ne bih mijenjao za cio svijet.”
Ujkan Manić, čuvar sjećanja i duha jednog naroda, živi dokaz da su ponos, skromnost i ljubav prema svom mjestu najveće vrijednosti koje se ne mogu kupiti – ni u Njemačkoj, ni u Beogradu, ni nigdje drugo.
SAMARA / ALANJA – Alena, bivša turistička vodičkinja iz Rusije, odlučila je 2023. godine da ostavi svoj posao u Turskoj i uplovi u brak s vlasnikom malog kafića u Alanji. Ipak, samo 12 mjeseci kasnije, vratila se u rodnu Samariju – bježeći, kako kaže, od života koji je postao zatvor u četiri zida.
„Muž mi je odmah nakon vjenčanja zabranio da radim. Govorio je da je njegova uloga da obezbijedi porodicu, a moja da služim njega i kuću. Svaki dan bio je isti. On bi dolazio s posla, legao na kauč, a ja sam trčala oko njega – donosila mu odjeću, spremala hranu, čistila… A sve je moralo biti savršeno“, ispričala je Alena za ruski portal Dzen.ru.
„Nije htio ni supu od juče“
Alenin suprug, iako odrastao čovjek koji je do tada živio s roditeljima, nikada nije sam sebi ispržio jaje – ali je bio opsjednut sterilnom čistoćom. Svaki dan zahtijevao je generalno čišćenje stana, a ako bi uočio mrlju na ogledalu ili prašinu na polici – uslijedila bi žestoka svađa.
„Jednom sam mu ponudila supu od juče. Doživio je to kao uvredu i napravio skandal. Po njemu, svaki obrok morao je biti svjež, kao kod njegove majke.“
Alena tvrdi da nije smjela da izađe ni u prodavnicu bez njegove dozvole. Prijatelji su bili zabranjeni, a veče je uvijek završavalo u tišini – on pred televizorom, ona u kuhinji.
„Bila sam zatvorena kao ptica u kavezu. Samo jednom sedmično bismo izašli u šetnju. Ostatak vremena – četiri zida i rutina.“
Muž joj je postavljao stroga pravila – zabranjivao suknje, haljine iznad koljena, šminku, pa čak i nošenje njegove majice na terasi.
„Vikao je da komšije vide sve kroz prozor. Kada sam izašla na balkon u njegovoj majici, zamalo nije doživio nervni slom.“
Iako je znala da kuva, Alena je pripremala ruska jela, što njen suprug nije tolerisao. Jednom prilikom je odbio da jede ječmenu kašu i rekao da je to „hrana za životinje“.
Na kraju, shvatila je da se nalazi u braku bez ljubavi, razumijevanja i slobode. Spakovala je kofere i vratila se u Rusiju.
„Nema šanse da ikada više uđem u brak sa strancem. Nije stvar u nacionalnosti, već u mentalitetu. Žena nije rob“, zaključuje Alena.
Spekuliše se o transferu decenije u srpskom fudbalu – hrvatski reprezentativac Ivan Perišić navodno pregovara sa superligašem iz Novog Pazara.
Srpski fudbalski prostor uzdrman je šokantnim glasinama koje bi, ukoliko se ispostave tačnim, mogle označiti jednu od najvećih transfer senzacija u istoriji Superlige. Prema nezvaničnim informacijama koje prenosi Telegraf, legendarni hrvatski reprezentativac Ivan Perišić nalazi se u poodmaklim pregovorima sa FK Novi Pazar.
Ova vest dolazi u trenutku kada Adem Ljajić, doskorašnja uzdanica pazarskog kluba, napušta tim i karijeru nastavlja u Sarajevu. Upravo bi Perišić trebalo da zauzme njegovo mesto, što bi predstavljalo dosad nezabeležen potez kada je reč o transferima stranih zvezda u srpske klubove.
Izvori bliski pregovorima tvrde da je Perišić već boravio u Srbiji i da se radi o višemilionskom ugovoru koji bi, ukoliko sve bude išlo po planu, mogao biti zaključen u narednim danima. S obzirom na to da hrvatski fudbaler trenutno ima važeći ugovor sa holandskim PSV-om do 2027. godine, ceo posao bi podrazumevao kompleksne pregovore i eventualnu kompenzaciju.
Zanimljivo je da je Perišić ranije ovog leta bio povezan čak i sa Barselonom, ali čini se da je superligaš iz Novog Pazara odlučan da napravi istorijski iskorak.
Ivan Perišić, rođen u Splitu, ima bogatu karijeru iza sebe – igrao je za klubove kao što su Klub Briž, Borusija Dortmund, Volfsburg, Inter, Bajern Minhen, Totenhem, Hajduk Split i PSV Ajndhoven. Za reprezentaciju Hrvatske odigrao je 144 utakmice i postigao 36 golova, ostavivši neizbrisiv trag u istoriji “vatrenih”.
Ako dođe do realizacije ovog transfera, bio bi to bez sumnje jedan od najvećih i najneočekivanijih prelazaka u srpskom fudbalu u 21. veku.
U stanu u Ulici Marije i Lazara Dragićevića u Pančevu danas je pronađeno beživotno tijelo žene starosti 68 godina, koje je bilo u poodmakloj fazi raspadanja. Jeziva scena otkrivena je nakon što se rođak iz Beograda obratio policiji, navodeći da se gotovo godinu dana nije čuo sa njom.
Prema zvaničnim informacijama iz Policijske uprave Pančevo, policijski službenici su, zajedno s vatrogascima i u prisustvu svjedoka, provalili u stan koji je bio uredno zaključan. U unutrašnjosti su zatekli tijelo nesretne žene, čiji je identitet poznat policiji, ali još nije zvanično objavljen.
Više javno tužilaštvo naložilo je obdukciju radi utvrđivanja tačnog uzroka smrti, a prema nezvaničnim informacijama, na tijelu u ovom trenutku nisu uočeni tragovi nasilja.
Stanari zgrade kažu da su vjerovali da je žena otputovala ili da je zbog bolesti smanjila kontakte, te da ništa nije ukazivalo na moguću tragediju.
“Ona je bila povučena, rijetko je izlazila. Mislili smo da je kod rodbine ili u bolnici,” rekla je jedna komšinica koja je željela da ostane anonimna.
Ovaj slučaj još jednom otvara pitanje društvene izolacije starijih osoba i važnosti redovnog kontakta sa članovima porodice, posebno onima koji žive sami.
