Prema svjedočenju prof. dr. Rame Kurtanovića, selo Brnjica kod Sjenice je do sredine tridesetih godina prošlog vijeka bilo mjesto u kojem je živjela brojna bošnjačka zajednica – spominje se 54 bošnjačke i 14 srpskih porodica. Međutim, nakon događaja koji je u narodu ostao upamćen kao „kobna ljubav Dauta i Dobrinke“, uslijedio je talas represije, pritisaka i raseljavanja koji je Brnjicu pretvorio u etnički homogenizovano naselje.

Autor naglašava da je ljubavna priča poslužila kao „okidač“, dok se u pozadini, kako navodi, nalazio mnogo širi motiv: preuzimanje plodne zemlje i naseljavanje novih porodica, uz prećutnu ili otvorenu podršku tadašnje državne politike. Brnjica se nalazi istočno od Sjenice, na prostoru između Duge Poljane i Sjenice, uz regionalni put Novi Pazar–Sjenica. Riječ je o području sa brojnim vodotocima, plodnim zemljištem i pogodnim uslovima za poljoprivredu – što je, prema ovom svjedočenju, u turbulentnim vremenima postalo razlog više da se selo nađe „na meti“.

U tekstu se posebno ističu i toponimi poput Begovog brda i Pašine česme, koji su, po autoru, ostali kao trag dugog prisustva bošnjačkog stanovništva. Zabilježena je i opaska da su na nekim vojnim kartama ucrtana „latinska groblja“, dok muslimansko groblje u Brnjici nije evidentirano. U opisu tadašnje zajednice, Brnjica je predstavljena kao kompaktno, familijarno povezano mjesto, u kojem su bratstva funkcionisala kroz porodična vijeća i starješinstvo. Autor detaljno opisuje ulogu starješina – ljudi koji su vodili kontakte sa komšijama, posredovali u sporovima, odlučivali o važnim pitanjima i nastojali da čuvaju čast i sigurnost porodice.

Jedno od bratstava koje se posebno pominje jesu Kurtanovići (Hajdinovići), čija istorija, prema tekstu, uključuje paljenja kuća, pritiske i hapšenja, što je postepeno stvaralo atmosferu nesigurnosti i pripremalo teren za masovno raseljavanje. Centralni dio priče vezan je za Dauta – oženjenog muškarca i oca – i Dobrinku, djevojku srpske porodice Sredojević, koja je bila isprošena za drugog mladića. Njihova tajna veza, kako se navodi, postala je javna kada su pokušali pobjeći prema Albaniji.

Prema svjedočenju, mladi par je uhvaćen na području Rožaja, razdvojen, a Daut je, kako se navodi, sproveden u Sjenicu uz zlostavljanje. Dobrinka je vraćena porodici, dok je Daut osuđen na zatvorsku kaznu. U lokalnoj sredini, prema opisu, događaj je protumačen kao „sramota“ i „uvreda“, što je otvorilo prostor da se bijes usmjeri na čitavo bratstvo, ali i na širu bošnjačku zajednicu u selu.

U tekstu se dalje navodi da su, nakon vijesti o bijegu, organizovane grupe napale kuće, tražile osvetu, maltretirale žene, djecu i starce, te palile i pljačkale imovinu. Opisan je i trenutak u kojem su pojedini srpski komšije – poimenično pomenuti kao Milan Pešić i jedan Spasojević – spriječili teži zločin i sklonili dio nejači u svoju kuću. Autor potom iznosi tvrdnju da je upravo taj trenutak bio prelomna tačka: nakon nasilja i pritisaka, otvorila se „institucionalna“ staza prisile – uslovljavanja, dogovora, prodaje imanja i napuštanja Brnjice. Kao završni čin, opisuje se prodaja imanja na Mitrovdan 1935. godine i preseljenje dijela porodica na područje opštine Tutin, uz plan da se nastavi put prema Turskoj.

U svjedočenju se navodi i upečatljiv detalj: mnogi iseljeni Bošnjaci iz Brnjice uzeli su prezime Brničanin kao znak sjećanja na rodno mjesto. To prezime, po autoru, ostaje kao tiha potvrda jedne prekinute svakodnevice i identiteta koji je iz sela izmješten, ali ne i zaboravljen. Na kraju teksta stoji i simboličan stihovni zapis o Pešteri kao „sofri musafira“ – ljudi koji su „svratili“ a ostali zauvijek, što snažno oslikava sudbinu brojnih raseljenih porodica.

KOBNA LJUBAV DAUTA I DOBRINKE
Piše: Prof. dr. Ramo KURTANOVIĆ

Prostor Brnjice čini više sela i zaselaka, koja su u geomorfološkom i komunikativnom pogledu međusobno povezana nalaze se istočno na cca 15 km od opštinskog centra Sjenice.
Brnjica se nalazi sa desne strane puta na cca 6 km od Duge Poljane idući putem od Novog Pazara prema Sjenici. Geografski, radi se o prostoru koji je sa južne strane presječen regionalnim putem Novi Pazar – Sjenica i to na dioinci između Duge Poljane i Sjenice. Istočna strana, uslovno, može se reći da je ograničena lokalnim makadamskim putem koji ide prema sjeveru preko Krstova Brda /1362/ i dalje prema Sušici /1354/.
Sjevernu stranu Brnjice čine južni obronci planine Javor, gdje se ističu sljedeće kote: na sjeveru, Kula /1415/, Kunjez /1469/, Ruda glava /1395/, a južnijese nalaze Begovo brdo /1362/, Stupska lisa /1355/, Pašina česma /1752/, Šaljski krš /1268/ i Brničko brdo /cca 1300/.

Zapadna strana prostora Brnjice može se približno povući linijom brda Kunjez, na sjeveru, preko Stupske Lise prema Klisuri na jugu.
Naseljeni dio prostora Brnjice izdijeljen je na više sela i to: Gornja Brnjica Vrapci /1195/, Biočani /1200/, Sušica /1208/, Stup, Raspoganče /1112/, Budakovac, Leva reka, Sredojevići /1218/ i druga manja mjesta koja nisu identifikovana na karti R 1: 50 000.
Teren je ispresijecan sa više vodenih tokova, od koji je najznačajnija Brnjička rijeka koja drenira njene pritoke sa obije strane rijeke, kao što su: Vrapska rijeka, Boteljski potok, Sušica potok i drugi vodeni tokovi.
Prostor Brnjice zauzima dio sjeničkog neogenog basena koji je prekriven neogenim sedimentima veoma povoljnim u pedološkom pogledu za razvoj poljoprivrede.
Nazivi, kao što su Begovo brdo, Pašina česma i drugi, jasno govore da su nazivi istaknutih mjesta na prostoru Brnjice (etimološki vezani za bistvovanje Bošnjaka) koja su se još uvijek zadržala na geodetskim kartama, ali i u svakodnevnom kumuniciranju sadašnjih stanovnika Brnjice u što smo se uvjerili u razgovoru
sa žiteljima prilikom naše posjete u avgustu mjesecu 2002.godine.
Interesantno je istaći da su na topografskim vojnim kartama ucrtana latinska groblja, a muslimansko groblje u Brnjici nije ucrtano.

ISELJAVANJE BOŠNJAKA IZ BRNJICE
Tadašnjim vlastima smetalo svako bolje naselje nastanjeno Bošnjacima. Ondašnja vlast je vodila politiku iseljavanja Bošnjaka, a naseljavanja Srba.
Jednu dobro organizovanu većinski muslimansku zajednicu činila je Brnjica, koja je imala Bošnjačkih porodica 54, a srpskih 14.
Pored toga, Brnjica ima izvanredne pedološke karakteristikezemljišta za tada profitabilnu proizvodnju – poljoprivredu. To je prostor sa brojnim vodotocima i veoma plodnom zemljom u sjeničkoj opštini.
Pored toga, od značaja je da su sve porodice Brnjice bile familijarno povezane i kao zajednica, koja je kontrolisala granicu do 1912. godine sa Srbijom, bila je na “meti” novih organa vlasti.

Bratstva Brničana bila su dobro organizovana po običajnim pravima, pri čemu je na njihovom čelu biran stariješina bratstva. Stariješine bratstva Brničana kao i kod drugih familija na Pešterskoj visoravni birao se aklamacijom. Obično je to bio najstariji brat, ako nemaju živog oca, ili, pak, onaj od braće koji dobije podršku ostalih članova bratstva, dakle, onaj koji je uvažavan kao hrabar i uman čovjek.
U vrijeme dolaska srpske vlasti, na Pešterskoj visoravni stariješina jednog bratstva Brničana Kurtanovića bio je Hajdin, otac sedam sinova. Poslije njegove smrti stariješinstvo bratstva, preuzima čauš Abdul, njegov najstariji sin, sve dotle dok ne biva uhapšen i potom osuđen na višegodišnju robiju odakle se nije vratio živ.
Hajdin je bio turski oficir u intendantkoj službi. Ulaskom Srbije u Sandžak otišao je sa porodicom u Točilovo pa u Gujiće, da bi se sklonio od prvog naleta Srpske vojske.
Hajdinovi sinovi vratili su se u Brnjicu 1920. godine, ali su im kuće bile popaljene ulaskom srpskih vlasti. Poslije smrti Hajdina, njegovi sinovi sa porodicama se vraćaju na zgarišta svojih kuća.

No Srbi i dalje vrše na razne načine pritisak na Hajdinove sinove.
Tako su ponovo, 1928. godine popaljene sve kuće porodica Kurtanovića, odnosno Hajdinovića. Zašto? Hajdinovići su snažni ljudi i nisu dali da se maltretiraju. Osjećali su se jaki, međusobno vezani, kao sedam braće, kasnije pet jer im je Mašo umro mlad, a Nuko se nije vratio sa ratišta. Srbi su javno govorili da je važno protjerati Hajdinoviće, ostali će se sami pokupiti, čak će se i metlom istjerati.
Dakle, bratstvo Brničana bilo je organizovano na principima običajnog prava gdje je stariješina bio najviđeniji u familiji, čovjek koji je vodio sve društvene kontakte sa komšijama bilo koje vjere da su bili, ali i sa ostalim bratstvima, odnosno familijama sa kojima su trgovali,sklapali porodična prijateljstva, ili, pak, imali kakve nesporazume.
Stariješina bratstva imao je obavezu da obavještava muške članove zajednice o njegovim kontaktima sa komšijama, ili, pak drugim zajednicima. Članovi porodičnog vijeća mogli su biti samo muškarci i to po osnovu sposobnosti nošenja
oružja, a o tome su odlučivali svi punoljetni muškarci iz bratstva sa njihovim stariješinom na čelu.

Na porodičnom vijeću, svi punoljetni muški članovi su svojim prijedlozima uticali na zauzimanje konačnog stava o datoj problematici. Zauzeti stav o kakvom problemu na porodičnom vijeću bio je obavezujući za sve njegove članove da ga izvršavaju. Odluke su mogle biti miroljubive, ali i takve da su trebale preduzeti kakvu odmazdu prema drugom bratstvu ili komšijama, ako su svojim postupcima uvrijedili nekog ili sve članove bratstva.
U muslihune mogu biti imenovani ugledni, pošteni ljudi iz uglednih porodica. Muslihuni se, ipak, biraju iz najuglednih porodica, sa cijele teritorije iz izuzetno imućnih kuća, što znači da se ugled porodice, ipak, određuje i po imovnom stanju i časti porodice.
Kako je porodica osnovna jedinica socijalne organizacije, kako u lokalnoj zajednici tako i u globalnom društvu, to je porodica bila organizovana približno po šemi:
Lokana zajednica – običajno pravo – porodica – pojedinac – primjena prava, /učešće u odnosima/ – pozitivno pravo /kultni milje/.Kulturna i socijalna integracija ostvarivale su se upravo uticajem globalnog društva na pojedince i formiranjem shvatanja pripadnosti određenom fisu /familiji/, odnosno bratstvu.
Bratstvo, koje je bilo međusobno homogenije u nastupu prema ostalim, a uz o su imali i značajnu brojnost i tradiciju, nije dalo da padne ljaga na njih, uživali su po pravilu poštovanje ili bar su se njih klonili oni koji su slabiji bili u brojnosti.
Porodično vijeće donosilo je odluke o mirenju sa nekom od porodica, udaji ili prosidbi djevojke, kupovini ili prodaji stoke, zemlje i svih drugih bitnih elemenata za opstojnost zajednice.

PORODICE BRNIČANA
Porodice Brničana, Bošnjaka prije masovnog iseljenja u periodu između 1925. i 1935. godine na prostoru Brnjice prikazane su u tabeli 3:
Tačan broj porodica i njihovih članova koje su živjele do 1935. godine u Brnjici, teško je identifikovati zbog nepostojanja takve dokumentacije. Po jednom vjerovanju koje vlada među potomcima Brničana smatra se da se radi bar o šezdest porodica sa više od trista /300/ članova domaćinstva.Nesporazumi Brničana sa okruženjem počeli su ulaskom Austro – Ugarske vojske u sjenički kraj 1915. godine. Tada dolazi do pogibije Antovića po ocu, a prezivali su se Karličić. Neko im je noću bacio bombu na kuću i tada je izginulo nekoliko njihovih članova. Ubijeni su pop Kole i njegova dva sina. O tome se šutelo, nisu se utvrdili počinioci sve do iza 1918. godine kada je Sandžak administrativno zauzela Srbija.

Najstariji Hajdinov sin Avdul, koji je bio čauš u tursko vrijeme, bio je oženjen iz sela Brnjice. Tast mu je bio Sulja Jahović koji je imao samo jednu kćer. Bahta joj je bilo ime. Ćauš je bio u turskoj vojsci i, kad je propala Turska, okrenuo se trgovini stokom kao osnovnom zanimanju. Bio je stariješina porodice jer je u međuvremenu Hajdin, njegov otac, umro.
Jednom prilikom tast mu Sulja prodade kravu, pri čemu se dogovore da mu zet plati kravu, a da je Sulja čuva i muze sve dok mu ne bude trebalo da je proda.
Nakon izvjesnog vremena, ljudi kažu Avdulu da mu je tast prodao kravu, što je izazvalo revolt kod zeta. Avdul se uputi kod Sulje da traži kravu. Na to mu tast kaže da je kravu prodao drugom čovjeku i da je on odveo kravu.
“Kako si prodao moju kravu, kad sam ti je platio?” Avdul se razljuti i udari tasta i psujući ode od njegove kuće.

Tako, u ljutnji, Sulja ode kod porodice Antovića – Karličića. Pijući kafu kod njih, pitao je Borisava, njihovog najstarijeg člana: “Znade li ko vas ubi”? “Ne znam. Eto još nije otkriveno”. “Vala, Borisave, znaš no ne smiješ da otkriješ”.
“Kako znam”?. “Znaš, no ne smiješ da kažeš da su ti Hajdinovići /po ocu Hajdinu/ ubili članove porodice”. “Kako Hajdinovići, kad nismo imali nikakve svađe”?. “Ja imam zeta od njih i on je bio organizator svega toga i ja ću ti svjedočiti”.
Poslije ovakve dojave, Borisav ode u žandarmeriju u Dugu Poljanu. Ubrzo dolazi do opkoljavanja kuća Brničana od rane žandarmerije i sve osim maloljetne djece odvode u Dugu Poljanu i Sjenicu na saslušanje.
U jedno vrijeme, pustili su žene, Ljutviju i Avdiju. U zatvoru su ostali Avdul i Kadrija.
Kući im je ostala majka sa najmlađim sinom Smailom. Kako su joj sinovi zapali zatvora, morala se stoka prodavati.
Tako je majka sa Smailom pokrenula cijelo stado od 110 ovaca na pijac u Sjenicu da proda da spašava djecu. Pare su trebale za sud, advokate, mirovno vijeće. Na putu prema Sjenici, majku sa Smailom je sreo trgovac Nazif Čarovac i pitao ih kud će sa tim stadom. Objasnili su mu u čemu je stvar, a on je odmah rekao: “Ovce su kupljene”. Dao je ugovoreni novac koji je praktično sav dat za vođenje sudskog spora u Sjenici.
Od tada Brnjica počinje da se rastura. Avdul i Kadrija su osuđeni na po dvadest godina robije. Odveli su Avdula na robiju u Niš, iz kojeg nije nikad ni došao. Iza njega je ostao sin jedinac Daut i supruga mu, koja je ubrzo umrla.
Kadrija je bio u zatvoru u Mariboru. I on je poslije devet godina robovanja, pušten na slobodu.

Avdulovim odlaskom u zatvor, starateljstvo u porodici preuzeo je Avdija – Baka. Po jednim izvorima, poruku, o preuzimanju vođenja bratstva od Avdula iz zatvora donio je jedan Hadžija / čije se ime zaboravilo/ mada ga je to sljedovalo kao sljedećeg po starini od braće.
Otada počinje netrpeljivost između Brničana i Antovića, odnosno Karličića.
Prava istina oko ubistva Karličića je sljedeća: Ubistvo je počinio Avdulah Kolašinac sa svojim komitom. Žitnićani su ih naveli da ubiju Antoviće – Karličiće.
Mnogo godina kasnije, poginuo je neki pop Cero. Srbi su odmah posumnjali na Avdiju. Bio je u istražnom zatvoru, ali su ga, bez dokaza, pustili. No to je bila kulminacija stvaranja nesigurnosti bratstva Brničana pod srpskom vlašću. Tada su Hajdinovići prodali mnoga imanja da bi mogli podmirivati dažbine ondašnje administracije u postupku oko Avdije koji je bio na pravdi boga u zatvoru. Zemlju, Suvaževa ćuprija, koja se nalazila ispod Antovića kuća prodali su upravo njima. Bila je to njiva koju je oralo trinaest rala. Od tada su počeli progoni i represalije prema porodici Hajdinovića – Kurtanovića.

LJUBAV DAUTA I DOBRINKE
Sinovi Sulje Jahovića /Redžo i braća/ kad su stasali, govorili su da će se osvetiti Vrapčanima /zaselak sela Brnjice, Vrapci/. Odu u selo Šare i dogovore se sa nekim Jolom Sredojevićem da promijene imanja. Oni odu u Šare, a Sredojevići dolaze u Vrapce. To naravno nije bilo milo komšijama, ali moralo se trpjeti.
Jolovo bratstvo bilo je u Brnjici. Jole dovede tri djevojke i jednog sina. Nijedno od njih nije bilo niti udato niti oženjeno. Poslije kratkog vremena ženi sina iz Krstaca. Zove Avdiju kao i ostale muslimane u svatove. Uglavnom, živjelo se u tolerantnim odnosima.
Djevojke Jolove su bile viđene, posebno Dobrinka, koja je bila plaha djevojka, a koja se zagledala u Dauta, sina Avdulovog. Daut je bio oženjen i imao je sina Muju. No, Dobrinka i Daut su se viđali tajno. Jedinca Avdulovog, Dauta su ostala braća pazili kao svoje dijete, čak u nekim elementima je bio privilegovan u odnosu na ostalu djecu. Kad je postao punoljetan, amidže su podsticale njegov razvoj tako da je veoma brzo postao ravnopravni član zajednice u rangu svojih amidža, pa čak, u nekim elementima, mu je davana prednost. Praktično, on je postavljen odmah iza stariješine bratstva njegovog amidže Avdije.

Odlaskom Avdula u zatvor, novi stariješina porodice, Avdija – Baka, sklon mudrim potezima, pokušava da uspostavi kompromisne odnose sa Srbima – komšijama, kao i sa predstavnicima srpskih vlasti. Ostali iz bratstva posmatraju šta radi Avdija sa braćom i sljede njihove međusobne dogovore. Odnosi se nekako drže pod kontrolom sve do 1934.godine kada Daut, iako oženjen i ima sina, uzima Dobrinku Sredojević.
Dobrinka je bila isprošena za Rajka Zagrađanina iz Boguti. Bila je jesen.
Praktično, Daut, kao lijep i viđen mlad čovjek, zaljubio se u komšinicu Dobrinku. No i ona je na ljubav odgovorila nesebičnom ljubavlju. Ljubav su vodili, naravno, tajno. Priča se da je Dobrinka bila mlada i stasita. Zagledali su se brojni Srbi u nju. Tako je došlo do njene prosidbe za Rajka Zagrađanina, mladića iz poznate srpske porodice iz Boguti.
Prosidbom, Dobrinka je postala svjesna šta se dešava oko nje. Svjesna je da je u ljubavnoj vezi sa Dautom, čovjekom izuzetne figure, ali „Turčinom“, a uz to još oženjenim i, još gore, iz porodice Hajdinovića, ponosnih i karakternih ljudi koji nisu davali da se sa njihovom čašću poigrava niko, pa čak ni srpski povlašćeni činovnici i njihovi doušnici.
Čak i viđeniji ljudi među Srbima, imali su poštovanje prema njihovoj porodici, znajući njihove karakterne crte. Njihovi protivnici, a posebno oni sa kojima su se sukobili, predstavljali su ih kao zaklete protivnke Srba, što u većini slučajeva nije bilo tačno. To je ustvari bila zavist na njihovo držanje, snagu karaktera i odlučnost da im niko neće nametati rješenja bez njihove volje. Da se radi o porodici viđenih ljudi, vidi se iz toga što je njihov stariješina i brat Avdija – Baka bio muslihun sjeničkog kraja.

U takvim okolnostima, mladi i viđeni Daut i lijepa, još i isprošena, Dobrinka shvataju da se bliži kraj njihove romanse.
Isprošena Dobrinka donosi odluku da se uda za „Turčina“ Dauta. I druge okolnosti su ubrzale donošenje odluke Dauta i Dobrinke da krenu na sedlenicima na dalek put, put koji vodi za Albaniju. Kasnije je povjerljivim ahbabima Daut pričao da je sa Dobrinkom bio u ljubavnoj vezi oko dvije godine. Pošto je isprošena, ubrzavalo se vrijeme odluke. Daut je bio neodlučan. U jednom trenutku kažu da mu je Dobrinka rekla:“ Slušaj, ili me uzmi ili skini pantalone da ih ja obučem, a ti obuci moju suknju“. Poslije toga, Daut je donio odluku, da pobjegnu u Albaniju.
Dogovoreno i ostvare jedne jesenje predvečeri. Vrlo brzo se pročulo po Brnjici i cijelom sjeničkom kraju da Daut odvede Rajkovu zaručnicu. Situacija se komplikovala i zato što je u to doba bila diktatura Kralja Aleksandra. Mješoviti brakovi su bili bar nepoželjni, ako nisu bili i zabranjeni.
Čak i viđeniji ljudi među Srbima, imali su poštovanje prema porodici Hajdinovića, znajući njihove karakterne crte. Njihovi protivnici, a posebno oni sa kojima su se sukobili, predstavljali su ih kao zaklete protivnke Srba, što u većini slučajeva nije bilo tačno. To je ustvari bila zavist na njihovo držanje, snagu karaktera i odlučnost da im niko neće nametati rješenja bez njihove volje.

Put od Brnjice prema Rožaju vodio ih je kroz Melaje gdje su zakonačili kod Adema Rašljanina. Adem Rašljanin je poveo Dauta i Dobrinku preko Rožaja do sela Honciće. Tu su zakonačili. Gazda, kod koga su zakonačili, otišao je noću i prijavio ih žandarima u Rožaje. Žandari su požurili i rano ujutru su još na spavanju uhapsili Dauta sa Dobrinkom.
O cijeloj situaciji biva obaviještena Žandarmerijska stanica u Sjenici.
Ondašnje vlasti, naklonjene Srbima, a i u cilju sprečavanja bruke, jave telegramom graničnim žandarmerijskim stanicama prema Albaniji da kontrolišu i uhvate mlade bjegunce.
Poslije hvatanja bjegunaca, iste razdvajaju. Dobrinku transportnim sredstvima prebacuju u Sjenicu, a Dauta vezanog od Honcića kod Rožaja pješke dovedu poslije nekoliko dana u Žandarmerijsku stanicu u Sjenici. Priča se da su ga žandarmi tukli sve do Buđeva nadomak Sjenice. Majka Ljube Popadića, koji je bio djelovođa, zaklela je svog sina da spasi ovog čovjeka riječima: “Sine, nemojte maltretirati čovjeka. Nije sve on kriv. Da nije ona htjela ne bi tako bilo, uostalom, dok kučka repom ne mrdne, ni pas neće da je njuhne. Nije on kriv, kriva je naša kurva“.
Mnogo godina kasnije, poslije hapšenja Dauta i Dobrinke, pričalo se da je onaj čovjek koji ih je izdao doživio ljudsku tragediju.

SRPSKA REPRESIJA PREMA BRNIČANIMA
Sutradan, po obznanju da je Dobrinka sa Dautom pobjegla za Albaniju, organizuju se Srbi iz Višnjice, Boguti, Štavlja, Brnjice i drugih mjesta i napadnu kuću Avdije i njegove braće.
Ukućani Brničana su se samoorganizovali u sklopu svojih imanja na odbranu. Odrasli ljudi sa oružjem pobjegli su prema planini Goliji, dok su djeca od desetak godina, te žene i starci, dobili svojazaduženja za odbranu svojih ognjišta i časti porodice.
Postavljeni su kapci na prozore. U međuvremenu su Dautovu suprugu i njihovog sina smjestili u konopljište blizu kuće Đanka Suljevića. Srbi su bili razjareni i tražili su osvetu posebno prema njegovoj nedužnoj supruzii i malom djetetu.
Napravljena je taktička varka od strane Avdijine braće. Izvukli su omladinu i ostale sposobne muškarce i mlade žene, a u kući su ostali starci i mala djeca. Razljućena grupa Srba je ušla u dvorište Avdijine braće. Počeli su maltretirati prisutne. Posebno su tražili Selimu, Dautovu suprugu. Valjda su htjeli da je otmu i da se osvete za dobrovoljno bježanje Dobrinke. Sitacija je bila na granici usijanja kada su dobri ljudi kao što je bio Pešić Milan i Spasojević /kojem je zaboravljeno ime/, došli u dvorište Brničana i spriječili masakr nedužnih članova porodice braće Hajdinovića.
Pešićev sin je u periodu poslije Drugog svjetskog rata bio sudija i predsjednik suda u Novom Pazaru.

Dolaskom Pešića i Spasojevića, spašena je nejač od maltretiranja, no, ipak su popaljene kuće Brničana. Protjerani starci i nejač su zanoćili u Ademagića joše (šipražje pored potoka). Tu su proveli noć. U neko vrijeme noći, Milan Pešić je došao i odveo jedan broj djece i starih žena svojoj kući da se sklone.
Upoznavši se sa situacijom, tadašnji predsjednik opštine Sjenica, Pero Biočanin došao je kući Hajdinovića i na prevaru je htio da odvede Smaila, Kadriju i Aliju, pod izgovorom da ih spasi od razljućenih Srba. Nagovorio ih je da krenu sa njim da ih skloni. Idući prema istaknutoj koti tzv. „Mehov Krš“, lucidni Kadrija je doviknuo: „Bježite, on hoće da nas navede na zasjedu, hoće da nas pobiju“.
U tom trenutku su svi shvatili da je zamka u pitanju, pa su počeli da bježe uz tzv. „Đelkovo Brdo“. Tada Pero maše zasjedi Srba da krenu. Svi su na konjima. Počinje borba za život. Uz „Đelkovo brdo“, bili su gotovo sustignuti, kad od kuće Brničana, prateći situaciju, Kadrinica viče: „Bješte u joše“. Joše je bilo šiblje u Potoku. I zaista, Kadrija, Smail i Alija su ušli u joše Jovanovog potoka. To je bio nepregledni teren, zgodan za zasjede, a neprohodan za konjanike. Time je potjera završena, a lukavi plan predsjednika opštine, Pere Biočanina, prozren, zahvaljujući dosetljivosti Kadrije i usmjeravanja njegove supruge.

Muškarci su bili dijelom zatečeni u svojim radnim obavezama jer nisu bili u dosluhu sa Dautom. On je to tajio i nije bila upoznata porodica sa situacijom koja će nastupiti uzimanjem Dobrinke i njihovim bijegom prema granici Albanije.
Ostali muški punoljetni članovi porodice bili su odsutni i na svojim svakodnevnim poslovima. Lutvija je bio u Ivanjici. Avdija je bio u Novom Pazaru.
Bio je utorak, pazarni dan. Čim je Avdija obaviješten krenuo je prema Brnjici koristeći zaobilazne puteve. Prvo je otišao za Delimeđe, a odatle kod Hasana Zvizdića u Sjenicu da vidi šta da se preduzme radi smirivanja situacije.
Sutradan, kad je porodica prenoćila van kuća, a spašena zahvaljujući, prije svega, odlučnosti Pešić Milana, došla je žandarmerija i nejač dovela na kućni prag koji je sada bio garež. Žene su bile prebijene. Posebno su tukli Dautovu suprugu Selimu, zatim Lutvinu suprugu Abidu i mlađu suprugu Avdije Brničanina Abidu – Hoku. Kuće su uglavnom popaljene i opljačkane.
Ostale porodice muslimana u Brnjici bile su u šoku i iščekivale su dalje akcije razljućenih Srba. Nisu se smjeli javno staviti na stranu Hajdinovića, mada je bilo jasno da su bili na njihovoj strani.

Novonastala situacija dovodi do usijanja odnose između Brničana Muslimana i Srba iz Brnjice, ali i opšteg odnosa Srba i Muslimana u cijelom sjeničkom kraju. Stvoreni su uslovi za linčovanje bratstva Brničana od strane Srba. Istina je, da su porodice Dobrinke Sredojević i Rajka Zagrađanina iz Boguti uvrijeđene i, po ondašnjim shvatanjima, nanijeta im je nesvakidašnja bruka od strane jednog „Turčina“. Niko nije htio ili još manje želio da hladne glave razumije ljubav dvoje mladih ljudi.
Avdija Brničanin, kao stariješina, dogovora se sa braćom kako da se obezbijede od fizičkog napada „oštečenih“, i, po ondašnjim prilikama, poniženim porodicama. Naravno da su sinovi rahmetli Hajdina, kao braća, složni i odvažni da brane obraz bratstva, u čemu ih podržavaju i svi odrasli iz bratstva Brničana.
Avdija, kao muslihun i ugledan čovjek u cijelom kraju, utiče na vlast da se smiri situacija.
U dogovoru je sa uticajnim ljudima u sjeničkom kraju kao što su: Hasan Zvizdić, Aćif Efendija, koji je bio poslanik, i neki Šaković. Oni su svojim uticajem, koliko su mogli, spašavali situaciju Brničana.
Avdija ide čak do Beograda, kod ministra, gospodina Spahe, da se smiri situacija. Dobrinku su odveli u Čačak da se oslobodi ploda, jer je bila gravidna. Pričalo se da je nosila ćerke bliznakinje.
Daut je osuđen na tri i po /3,5/ godine zatvora. Prebačen je u Idrizovo kod Skoplja. Smanjena mu je kazna na dvije godine.
Poslije kiretaže, Dobrinka se vraća ocu i, otprilike poslije mjesec ili dva dana, dolaze svatovi Rajka Zagrađanina i odvode Dobrinku u Bogute. Ona ostaje u braku sa Rajkom i imali su porod.

Ondašnje vlasti, znajući za porodičnu slabost Brničana, prema njihovom miljeniku Dautu, sve više se uključuju u perfidne igre, smišljajući kako da im se bilo kako napakosti. Predstavnici Srba iz Brnjice, shvatajući da zatočenika ne mogu za takvo djelo osuditi na dužu zatvorsku kaznu, zahtjevaju sljedeće: Po jednima „svi Turci“, po drugima samo Hajdinovići ima da se od jeseni /Mitrovdana/ do proljeća /Đurđevdana/ odsele iz Brnjice, pa da se Daut pusti uslovno iz zatvora.
Kako je tada, bilo vrijeme masovnog odseljavanja muslimana za Tursku, to su zvanične vlasti, a i većina Srba, vidjeli kao zgodnu priliku protjerivanja muslimana iz veoma bogate Brnjice. Brničani su sa Avdijom na čelu pristali na takav dogovor.
Vojislav Vranić i neki Mišo kupuju imanje od Hajdinovića, odnosno od Avdije sa braćom, na Mitrovdan 1935. godine.

Kad je prodato imanje, Avdija odlazi kod načelnika žandarmerije i traži pasoše da se odsele za Tursku, jer je to vrijeme dogovorenog odseljavanja muslimana između vlada Jugoslavije i Republike Turske. Komandir žandarmerije otvoreno mu kaže da iz opštine Sjenica ne može dobiti otpust za Tursku, jer se protiv njih, odnosno njegovog bratića, vodi krivični postupak. „Jedini način da se odselite za Tursku“, kazao mu je komandir žandarmerije, „jeste da se prvo preselite u neku drugu opštinu, svakao van Sjenice, da bi tek poslije mogli možda dobiti otpust za odlazak u Tursku“.
Nemajući velikog izbora, Avdija sa braćom kupuje imanje kod Osmana Mešića u Harapovićima, opština Tutin, misleći da će im to biti privremeno boravište, da bi ubrzo nastavili put za Tursku.
To „privremeno“ boravište, zbog niza okolnosti koje su se desile u transformaciji bivše Jugoslavije, postaje stalno boravište, posebno za Avdiju i njegovu braću i većinu brničana. SPISAK LICA KOJA SU NA OSNOVU „ZAKONA O DRŽAVLJANSTVU“ DALA IZJAVE DA ISTUPAJU IZ NAŠEG PODANSTVA I SELE U TURSKU
(1. oktobar 1935. godine, povjerljivo 22368/IV, Predmet: Istup iz našeg državljanstva, Jasmina Rastoder /1999/: Spisak iseljenih u Tursku iz Sandžaka iz avgusta i oktobra 1935. godine, Almanah br. 7–8, str. 259–275, Podgorica — dopunjeno 2004.)

Tabela 3: Porodice (domaćinstva) iseljene/raseljene iz Brnjice (prema spisku iz 1935. i usmenim saopštenjima)