Piše: Avdo Huseinović
Znate li priču o Ademu Šabotiću? Što bi „Panonski mornar“ rekao: „I ja sam je tek nedavno čuo.“
Bio je kraj oktobra prošle godine i nekoliko dana proveo sam u Gornjem Bihoru, u Sandžaku. Mojim domaćinima bilo je čudno kada sam izrazio želju da obiđem mezar Adema Šabotića. Uski makadamski put vodi do džamije u podnožju sela Tucanje. Preko puta džamije nalazi se porodično mezarje Šabotića, a negdje na njegovom kraju – Ademov mezar.
Bilo je to krvavo proljeće 1992. godine, vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Crnogorska vlast masovno hapsi bosanske izbjeglice s crnogorskog primorja i u Plužinama ih predaje policiji Radovana Karadžića. Najveći dio uhapšenih snage bosanskih Srba ubile su u Foči i Bratuncu tokom ljeta 1992.
Dr. Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke, s namjerom da podrži i dodatno motivira teror nad Bošnjacima, 25. maja 1992. godine u Podgorici je održao miting. Oko 10.000 pristalica. Slike su bile poznate: četničke odore, oružje, crne zastave s mrtvačkim glavama, a s razglasa su odjekivale pjesme koje su pozivale na genocid. Skup su obezbjeđivali ljudi u maskirnim uniformama s automatskim puškama.
Toga dana 61-godišnji Adem Šabotić, sa dvanaestogodišnjim sinom, iz svoje kuće u Grahovačkoj ulici, u podgoričkom naselju Konik, krenuo je u grad da djetetu kupi patike i usput jednoj ženi plati sijeno. Zatvorio je avlijska vrata ne sluteći šta će se dogoditi.
Automobil je parkirao na Trgu Bratstva i jedinstva. Čuo je galamu. Dijete je ostavio u autu da ga sačeka dok mu kupi patike. U Ulici Slobode naišao je na razularene Šešeljeve mitingaše koji su pjevali, vikali i prijetili: „Muslimani, došli su vam crni dani, nema Tita da vas brani“, „Ko je drugi, mi smo prvi, da pijemo turske krvi“, „Turkinja se pred džamijom klela da je samo četnika voljela“, „Nema boja, nema rata bez Đurišić komandanta“.
Adem je dobro znao ko je bio Pavle Đurišić i da su pod njegovom komandom u Drugom svjetskom ratu ubijene desetine hiljada Bošnjaka, od Donjeg Bihora do Podrinja. Među žrtvama su bili i njegovi rođaci. U svojoj prvoj i posljednjoj ispovijesti, koju je zabilježio Munir Šabotić, Adem je kazao:
- „Normalnom čovjeku, kad to čuje i vidi, kosa se diže na glavi, a mrak pada na oči. U tom trenutku čovjek ne razmišlja normalno, gubi razum. Sjetih se pogibije mog oca, izbjeglica koje su bile u mojoj kući, njihovih priča o ubistvima muslimana po Bosni, silovanim ženama… I sada je došao s razularenom bandom u Podgoricu, u Ulicu Slobode, na Trg Bratstva i jedinstva, da širi četničku ideologiju.“
Prisjetio se da u automobilu ima bombu kašikaru. Bez mnogo razmišljanja vratio se, uzeo bombu, zaboravivši čak i na dijete u kolima. Mislio je da priđe Šešelju kao simpatizer, da ga zagrli, aktivira bombu i da obojica poginu. Dok je prilazio, iz prvog reda kordona vratio ga je policajac, njegov zemljak, Musliman.
Oko 19 sati miting je završen. Šešelj je, s kokardom na glavi, marširao Ulicom Slobode. Adem je išao pored Robne kuće, „Beka“ i knjižare. U jednom trenutku našli su se oči u oči. Parole i pjesme vrijeđale su i njega i njegov narod. „Šta smo mi krivi samo zato što smo muslimani, Bošnjaci? I mi smo gradili ovu domovinu. Radili smo na prugama Nikšić – Titograd, Šamac – Sarajevo… Časno i pošteno“, govorio je.
Iz sveg glasa povikao je: „Sram vas bilo! Fašisti!“ – i bacio bombu. Nastala je panika. Šešelj je ranjen, kao i njegovi tjelohranitelji i nekoliko prisutnih. Kada su ga pitali: „Jesi li ti bacio bombu?“, odgovorio je: „Jesam, valahi.“
Bez otpora se predao policiji. U istražnom zatvoru svakodnevno je mučen, a godinu kasnije osuđen je na 15 godina zatvora. U KP domu Spuž suočavao se s konstantnim prijetnjama. Jednom prilikom četnički vojvoda Milika Čeko Dačević zaprijetio mu je klanjem. Adem ga je pljunuo. Zbog toga je završio u samici.
Ipak, u tom zlom vremenu bilo je i časnih ljudi. Jedan komandir, Nikola, koji je izgubio sina jedinca, pružao mu je podršku i štitio ga od napada drugih zatvorenika. Donio mu je i dušek, znajući da leži na daskama.
Najstrašniji trenutak desio se na prvi dan Kurban-bajrama, kada ga je zatvorenik Nebojša Stjepović pokušao zaklati, nanijevši mu više uboda nožem i presjekavši mu arteriju. Adem je, držeći rukom presječenu arteriju, sišao niz stepenice tražeći pomoć. Preživio je zahvaljujući brzoj intervenciji i operaciji.
„-Na prvi dan Kurban bajrama, kao div borim se i svoj život branim od zlotvora i pogani. Golim rukama nož otimam od dželata. Izlivenom krvlju iz presječene arterije, zatvorska odjeća natopi se krvlju i posta sva crvena, zidovi obojeni u bijelo, postaše prošarani crvenom bojom. Desnom rukom hvatam presječenu glavnu arteriju. Krv po klupi i zidu i dalje teče, a koljač sa nožem, žurno niz stepenice silazi i radosno kliče: „Braćo Srbi! Evo sam za kurban Turčina zaklao!” Nisam pao, i nemam drugog izlaza, ranjen za njim silazim. Odsječenu vratnu arteriju čvrsto prstima stiskam. Dželat se ne osvrće. Na izlazu iz zgrade, sa nožem u desnoj ruci i podignutom lijevom rukom sa tri prsta, uzvikuje: „Braćo Srbi…! Kažite Turcima, imaju pripremljen kurban gore na spratu”! Tako ranjen ne posrćem, ne padam, nego se za život grčevito borim i na nogama održavam sa jedinom nadom da siđem niz stepenice paviljona, da nađem pomoć kod nekog dežurnom komandira. Ispred mene ranjenog, dželat ide dalje. Siguran u sebe da je obavio posao, povjeren od pobunjenika u zatvoru. Uz pomoć komandira Vanje i saniteta, koji djelimično vatom zaustavlja krvavljenje, stavljaju me u ćebe, nose do marice i hitno do klinike. Ličnim zalaganjem Dragana Š. ministra pravde, angažovan je ljekar specijalista za takve povrede, operisa mi grlo, poveza posjećenu arteriju i spasi mi život. Od hiljadu slučajeva, jedinstven je moj da preživim… I tada, zaklan al’ nedoklan, pomislio sam treba živjeti. Nema smrti bez suđenog dana. Mi ljudi ne možemo znati sve tajne i bolje da se ne trudimo da saznamo.“
Odležao je osam i po godina zatvora. Umro je 25. aprila 2013. godine u Podgorici, u 82. godini života. Ukopan je u rodnom Tucanju, u opštini Petnjica. Na suđenju 1992. godine, priznajući djelo, rekao je:
„To sam učinio jer mi se Šešelj popeo na glavu i nimalo se ne kajem.“
Pred kraj života je govorio da odbija svaku kritiku svojih sunarodnjaka tipa: „Mogao je bez toga i bez žrtvovanja sebe i svoje porodice“, te „nije mu bilo nužda, dobro je živio“! Nervirale su ga i priče u kojima se moglo čuti: „Nije on to napravio, drugi ga je nagovorio“. Govorio bi:
.
„Nisam ja dijete da me neko nagovori. Nisam se pokajao. Žao mi je samo što ga nisam ubio. Možda bi sve drugačije bilo. Možda.“
