Sanita Rašidović u emotivnom statusu podsjetila na 1993. i koncert Dine Merlina u Blomstermåli — Ena Čović prenijela priču koja je izazvala buru reakcija na društvenim mrežama
U moru nostalgičnih, ali i bolnih sjećanja koja bosanskohercegovačka dijaspora nosi iz ratnih devedesetih, jedan status s Facebooka ovih dana izazvao je lavinu emocija. Ena Čović je na svom profilu podijelila objavu Sanite Rašidović, koja je opisala iskustvo iz švedskog gradića Blomstermåla iz 1993. godine, kada je, kako tvrdi, Dino Merlin odbio održati koncert jer nije bio zadovoljan brojem prodatih ulaznica.
“E Dino, sve si to zaboravio kad si došao 1993. godine kupiti pare po Švedskoj, a mi izbjegli na socijali i od te crkavice pokušavamo slati svojima u BiH“, započinje Rašidović svoje potresno sjećanje.
Kako tvrdi, koncert je bio organizovan uprkos skromnim uslovima i teškoj egzistenciji tadašnjih izbjeglica. Ipak, skupilo se 150–200 ljudi koji su, nadajući se mrvici duhovnog lijeka u teškim vremenima, platili ulaznice.
Međutim, kako piše Sanita, Dino je tada, razočaran brojem prisutnih, izjavio iza bine: “Znate li vi ko sam ja?“, te odbio pjevati. Jedna Banjalučanka mu je navodno uzvratila: “Ljekari su završili škole, pa trenutno nisu ljekari.”
Spašavanje večeri došlo je od, kako ga naziva, “čovjeka, insana, ljudine” — Enesa Begovića. On je, kako kaže Rašidović, pjevao, plakao i dijelio bol sa svojim sunarodnjacima.
“Sutradan smo svi u školi bili promukli i natečeni. Učiteljica nas je pitala šta nam je, a mi rekosmo: ‘Bili na koncertu’. Žena se čudi, ne može da se načudi“, prisjeća se.
Na kraju, Sanita ne krije gorčinu:
“Vidjeh te na Baščaršiji ovo ljeto, stresla sam se i okrenula glavu. Ulaznica je tada bila preskupa za nas, a ti si nam ipak trebao doći kao mehlem na rane. Međutim, ti si bio gladan para, a nisi bio čovjek.”
Status je izazvao brojne komentare podrške i suosjećanja, ali i podsjetio na emocionalne traume koje mnogi izbjegli još uvijek nose sa sobom. Iako nije bilo javnog odgovora iz Merlinovog tima, društvene mreže još uvijek bruje o ovoj priči — o razočaranju, o nepravdi, i o tome kako se neki trenuci ne zaboravljaju ni nakon 30 godina.
