Join our community of SUBSCRIBERS and be part of the conversation.
To subscribe, simply enter your email address on our website or click the subscribe button below. Don't worry, we respect your privacy and won't spam your inbox. Your information is safe with us.
Mladi i perspektivni Tutinac Mladen Mijović proglašen je za studenta godine na Kriminalističko-policijskom univerzitetu u Beogradu, na smjeru Informatika i računarstvo. Sa impresivnim prosjekom ocjena 9,40, Mijović se svrstao među najuspješnije studente ove prestižne visokoškolske ustanove.
Njegov uspjeh rezultat je izuzetne posvećenosti, ozbiljnog rada i želje da kroz nauku i tehnologiju doprinese unapređenju sistema bezbjednosti u Srbiji.
„Ova nagrada mi je veliki podsticaj da nastavim da se usavršavam i da stečeno znanje jednog dana primijenim u službi bezbjednosti i razvoja moderne policije“, izjavio je Mijović.
Mladenovo priznanje izazvalo je veliko interesovanje i ponos u njegovom rodnom Tutinu, gdje ga mnogi vide kao primjer mladima da se trud, znanje i upornost uvijek isplate.
Njegov uspjeh pokazuje da i iz manjih sredina dolaze mladi ljudi koji svojim radom i ambicijom pomjeraju granice i dokazuju da znanje nema geografskih ograničenja.
U mjestu Trnovača, općina Gornji Vakuf-Uskoplje, sinoć oko 22 sata odigrala se prava drama kada je porodična svađa prerasla u oružani sukob. Policija je intervenirala po prijavi za porodično nasilje, no dolazak službenika na lice mjesta završio je pucnjavom.
Prema informacijama MUP-a Srednjobosanskog kantona, osumnjičeni A. R. (1956.) iz vatrenog oružja ranio je svoga sina I. R. (1984.), a potom je, dok su policajci prilazili kući, otvorio vatru i prema njima. U pucnjavi je jedan policijski službenik zadobio povrede. Nakon što su policajci uspjeli ući u kuću, zatekli su oca i sina ranjene, a pored A. R. pronađen je pištolj.
Sva trojica povrijeđenih — otac, sin i policajac — prevezena su u zdravstvene ustanove radi ukazivanja ljekarske pomoći. Prema prvim informacijama, nijedan od njih nije životno ugrožen.
Nezvanično, više portala (među njima Klix.ba, Faktor i GornjiVakuf.com) navodi da je A. R. nakon što je ranio sina i policajca, pucao i sebi u glavu, ali te navode još nije zvanično potvrdio MUP SBK.
Istraga je u toku, a u saradnji s Kantonalnim tužilaštvom Travnik policija prikuplja sve činjenice i dokaze o ovom događaju koji je potresao lokalnu zajednicu.
Na društvenim mrežama građani Gornjeg Vakufa izražavaju šok i nevjericu zbog oružanog sukoba u mirnom naselju Trnovača, ističući da su i otac i sin bili poznati u komšiluku.
Ako ste danas pomislili da ste sve vidjeli u politici, evo još jednog podsjetnika da u Sandžaku nikad nije dosadno – ni kad se šuti. Nakon što su svi primijetili da poslanici iz SPP-a nisu glasali za prijedlog rezolucije o genocidu u Srebrenici, gospodin Numanović se – devet sati kasnije – sjetio da ima tastaturu.
Objavio je na Facebooku poruku u kojoj, vjerovali ili ne, priznaje grešku, pa još i piše da ga je „predsjednik stranke ukorio“. Znači, nije ga ukorila savjest, nije ga ukorio narod, nije ga ukorila Srebrenica – nego šef iz stranke. Kao u školi: “Sjeo si na pogrešnu stranu historije, ali nema veze, sad ćeš dobiti ukor i sve po starom.”
Naravno, Numanović nas uvjerava da SPP “nije htio da učestvuje u zloupotrebi Srebrenice”, što je u prevodu: nismo htjeli da glasamo, ali sad nam je neugodno što se to vidi. A za kraj je dodao biser za anale – da „čekaju sutra na pauzi u skupštinskom bifeu“. Jer, znate, ništa tako ne pere političku sramotu kao kafa u bifeu i malo samoironije.
Na društvenim mrežama gori: narod poručuje da Srebrenica nije dnevna politika, već granica između morala i izdaje. A kad ti je jedini moralni autoritet partijski šef, a ne istina, ni ukor ne pomaže. Ostaje samo bruka – i jedan status koji je više ličio na pravdanje đaka nego na izvinjenje naroda.
AKO STE ISKRENI, HAJMO DA PODNESEMO ZAJEDNIČKI PRIJEDLOG REZOLUCIJE O GENOCIDU U SREBRENICI
Nakon burnih reakcija javnosti zbog toga što poslanici Stranke pravde i pomirenja (SPP) nisu glasali za prijedlog da se po hitnom postupku razmatra rezolucija o genocidu u Srebrenici, oglasio se narodni poslanik Edin Numanović, priznajući da je stranka napravila pogrešan korak i da je zbog toga dobio ukor od predsjednika SPP-a, Usame Zukorlića.
U objavi na svom Facebook profilu, Numanović je pokušao opravdati odluku stranke, navodeći da SPP „nije želio učestvovati u političkoj zloupotrebi Srebrenice“, ali je istovremeno potvrdio da je predsjednik Zukorlić bio nezadovoljan takvim potezom.
„Predsjednik stranke nas je ipak ukorio zbog te naše odluke, jer u prošlom sazivu je on glasao za, čak i bez SDA predlagača“, napisao je Numanović, dodajući da će „ako se ne poštuje Srebrenica, oni braniti njeno dostojanstvo na svaki način“.
Ova objava, međutim, nije smirila reakcije javnosti. Brojni građani Sandžaka i dijaspore ocijenili su Numanovićevo obraćanje kao pokušaj spašavanja političkog ugleda nakon teškog moralnog promašaja, a njegovu izjavu o „ukoru“ mnogi vide kao dokaz da odluke u SPP-u ne donose savjest i moral, nego partijska disciplina i strah od autoriteta.
Na društvenim mrežama vlada uvjerenje da se Numanović tek nakon javnog pritiska odlučio oglasiti, pokušavajući “ispeglati” bruku koja je teško uzdrmala ugled stranke u Sandžaku.
Njegov završni komentar, u kojem poručuje da „čekaju sutra na pauzi u skupštinskom bifeu“, dodatno je izazvao bijes javnosti i doživljen je kao ironija i politička neozbiljnost u trenutku kada se govori o najvećoj rani bošnjačkog naroda – genocidu u Srebrenici.
AKO STE ISKRENI, HAJMO DA PODNESEMO ZAJEDNIČKI PRIJEDLOG REZOLUCIJE O GENOCIDU U SREBRENICI
Poslanik Stranke demokratske akcije (SDA) Sandžaka Ahmedin Škrijelj uputio je danas u Narodnoj skupštini pitanje ministru za planiranje, razvoj i zaštitu životne sredine Usameu Zukorliću, ukazujući na niz gorućih problema koji već godinama opterećuju sandžačke opštine – od elektroenergetske infrastrukture i zagađenja do zapostavljenog obrazovnog sistema.
Škrijelj je podsjetio da se Sandžak već duže vrijeme suočava s hroničnim problemima u snabdijevanju električnom energijom, ocijenivši da je elektroenergetski sistem „na ivici kolapsa“. „Cijela teritorija opštine Tutin ostala je bez električne energije 2. oktobra, a pojedini dijelovi, uključujući Kadiluk, Donju Pešter i Ribarićki kraj, i dalje su bez napajanja. U Novom Pazaru više desetina naselja nije imalo struju i po 20 sati dnevno“, rekao je Škrijelj, dodajući da su građani pretrpjeli ozbiljne posljedice — bez grijanja, vode, nastave i sa pokvarenom hranom u domaćinstvima.
Govoreći o ekološkim izazovima, Škrijelj je posebno istakao problem nelegalne deponije „Golo brdo“ kod Novog Pazara, koju je nazvao „ekološkom bombom u srcu Sandžaka“. „Riječ je o nesanitarnoj deponiji bez ikakvih dozvola, koja direktno ugrožava zdravlje ljudi, zagađuje vazduh i vodotokove i narušava prirodnu sredinu. Građani Sandžaka su taoci nebrige državnih institucija“, upozorio je on.
Škrijelj je naglasio i ozbiljne propuste u oblasti obrazovanja, navodeći da Državni univerzitet u Novom Pazaru i dalje nema formiranu katedru za bosanski jezik, iako je to zakonska obaveza i pitanje od nacionalnog značaja. „Umjesto da Ministarstvo prosvjete uvede prinudnu upravu i riješi višegodišnje nepravilnosti na Univerzitetu, svjedočimo potpunoj pasivnosti nadležnih“, rekao je Škrijelj.
Direktno pitanje ministru Zukorliću
Posebnu kritiku Škrijelj je uputio ministru Usameu Zukorliću, poručivši da „dolazi iz Tutina, da je uzeo glasove Bošnjaka Sandžaka, ali da ništa konkretno nije učinio da im pomogne“. „Pitam ministra: da li ste se pomirili sa kolegama iz ministarstava energetike, prosvjete i ekologije kako bi se obezbijedila stabilnost u Sandžaku? Da li ste pokrenuli bilo kakvu inicijativu, projekat ili predložili mjere Vladi? Ako jeste – tražim da se ti dokumenti dostave Skupštini,“ naglasio je Škrijelj.
U saopštenju koje je uslijedilo nakon izlaganja, SDA Sandžaka je istakla da „u potpunosti dijeli zabrinutost građana zbog neodgovornog odnosa državne vlasti prema Sandžaku“, te pozvala nadležne institucije da hitno reaguju kako bi se spriječile nove krize i osigurali osnovni uslovi života za sve građane regiona.
U ponedjeljak se navršilo tačno 29 godina od brutalne likvidacije Zorana Dimitrova, poznatijeg kao Žuća — jednog od najprepoznatljivijih likova iz kultnog dokumentarca „Vidimo se u čitulji“, koji je početkom devedesetih ogolio mračni svijet beogradskog podzemlja. Ono što se tada šaptalo po kafanama i među kriminalnim krugovima, danas ponovo odzvanja: Žuću su, navodno, ubili plaćenici iz Novog Pazara, tvrdi Kurir, ali po narudžbi njegovog prijatelja.
Zoran Dimitrov ubijen je 6. oktobra 1996. godine, oko 20 sati, između ulica Glasinačke i Vladimira Tomanovića na beogradskom Konjarniku. Napadač je pucao četiri puta, dva metka pogodila su ga u glavu, što je značilo trenutno „overavanje“. Svedoka nije bilo, a ubica nikada nije identifikovan.
Prema tadašnjim navodima policije, Žuća je kobne večeri bio bez svog pancira i pištolja — što je posebno iznenadilo njegove prijatelje iz „voždovačkog klana“. Taj detalj je, međutim, mnoge uvjerio da je bio namamljen u zamku.
U beogradskom podzemlju tih godina kružila je verzija da je poruku kojom je Žuća namamljen na mjesto likvidacije poslao njegov prijatelj Bojan Petrović — tada osoba od povjerenja, s kojom je često viđan u društvu. Petrović ga je, navodno, pozvao putem pejdžera, a egzekutori su bili plaćenici iz Novog Pazara, koji su dovedeni zbog poslova s drogom koji su se iz Beograda širili prema Sandžaku i Kosovu.
Izvori bliski istrazi tada su tvrdili da je naručilac imao jasan cilj — da ukloni Dimitrova iz lanca koji je kontrolisao dotok narkotika i novca kroz Pazar i Rašku. „Žuća je znao previše i više nije bio koristan“, pričalo se tih godina u beogradskim i pazarskim krugovima.
Dimitrov je bio istaknuti član „voždovačkog klana“, koji je u to vrijeme slovio za najmoćniju kriminalnu grupu u Beogradu, pod vođstvom Gorana Vukovića zvanog Majmun. Nakon što je Vuković ubijen 1994. godine, organizaciju je preuzeo Mija Baškalović, koji je, prema svjedocima, među prvima stigao na mjesto Žućinog ubistva. Smrt Vukovića označila je početak kraja klana — moć se topila, veze pucale, a prijateljstva su se pretvarala u narudžbine za likvidacije.
Zoran Dimitrov ostao je upamćen po sceni iz „Vidimo se u čitulji“, gdje sa suzama u očima govori o smrti svojih prijatelja. Bio je, kako su govorili, „lik koji plače na sahranama, a zna da će uskoro i njegova doći“. Njegove suze tada su dirnule mnoge, ali su bile i simbol kraja jedne generacije beogradskog podzemlja — generacije koja je živjela brzo, ubijala bez zadrške i umirala mlada.
Iako nikada nije do kraja rasvijetljeno, priča o naručiocima iz Novog Pazara ostala je prisutna u policijskim krugovima i kasnijim neformalnim razgovorima ljudi iz podzemlja. Sandžak je tih godina bio tranzitna zona — prolaz droge, oružja i novca, a veze s beogradskim klanovima bile su čvrste. Upravo ta povezanost, kako se vjeruje, bila je ključna za Žućinu smrt.
U jednoj zgradi u Njemačkoj, u kojoj zajedno žive Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Albanci, Turci i jedna starija Njemica koja zna samo dvije balkanske riječi – „dobar dan“ i „rakija“, izbio je pravi međunarodni incident zbog – smeća.
Kako je opisao Tutinac Sead Sadiković u svojoj duhovitoj objavi na Facebooku, njegov sugrađanin Hafiz Vejselović i komšije iz svih dijelova bivše Jugoslavije završili su pred sudom zbog kazne od 2.500 eura. Razlog: neko je ubacio plastičnu bocu u pogrešnu kantu.
„Sastanak stanara kao sjednica Ujedinjenih nacija“
„Živi moj brat Hafiz u zgradi u kojoj ima svega – od Bosanaca i Srba, do Turaka, Hrvata, Albanaca i jedne bake Njemice koja zna reći ‘dobar dan’ i ‘rakija’. Sve bi bilo idealno da nismo dobili kaznu od 2.500 eura zbog pogrešnog odvajanja smeća. Da, dobro čitate – dvije i po hiljade, jer je neko ubacio plastičnu bocu u bio kantu. I sad, naravno, niko nije kriv“, napisao je Sadiković.
Sastanak stanara, kako opisuje, podsjećao je na sjednicu Ujedinjenih nacija.
„Svako priča na svom jeziku, svi se slažu da je sistem nepravedan, ali niko ne zna gdje ide staklo od ajvara. Jedan Turčin tvrdi da je plastika isto što i papir ‘ako je tanka’, jedan naš čovjek kaže da ‘smeće nema naciju’, a komšija iz Srbije objašnjava da je to ‘njihova taktika da nas oderu’.“
Gazda zgrade donio je objašnjenje boja kanti – Gelb, Braun, Blau – ali su stanari to, kaže, shvatili kao kviz bez pobjednika. Kad je stiglo pismo o ročištu, niko nije htio da plati kaznu.
„U tom trenutku sam osjetio onu poznatu balkansku paniku: ‘Ma nisam ja, nego komšija na drugom spratu’. A komšija s trećeg odmah kaže: ‘To su sigurno ovi novi iz Bosne, oni još ne znaju sistem.’“
Jedan Hrvat je čak iznio fotografiju svoje kese kao dokaz da je „diplomirao ekologiju“, Turčin je predložio da se kazna podijeli na sve, Bošnjak je odlučno rekao: „Neću ja da plaćam tuđe plastike“, a starija Njemica uzdahnula: „In Deutschland gibt es Ordnung“ — na što su svi u glas odgovorili: „Znaaamo!“
Stanari sada drže kese u stanovima po tri dana jer niko više ne zna gdje šta ide.
„Sinoć sam gledao u praznu čašu od jogurta i guglao: ide li jogurt čaša u žutu ili plavu kantu ako ima poklopac od aluminijuma? Nikad nisam osjećao toliku egzistencijalnu krizu zbog plastike“, piše Sadiković.
Niko se, međutim, i dalje ne usuđuje priznati. Svi se zaklinju „u djecu, pasulj i Allaha“ da nisu oni.
„Sutra idemo na sud, i iskreno, ne znamo šta da kažemo. Ako pitaju ko je bacio pogrešno smeće, vjerovatno ćemo svi reći: ‘Nismo sigurni, ali vjerujemo da nije niko iz naše porodice.’ Neko će, možda, pokušati objasniti sudiji da kod nas kući sve ide u istu kantu i da nam je to u krvi. Ali eto — sad nam je u krvi i kazna.“
Sadiković dodaje da se nada da će im sud bar pomoći da konačno nauče gdje ide plastika, a gdje papir. „Ako ništa drugo, bar ćemo naučiti da u Njemačkoj i smeće ima zakon.“
A kod nas u Sandžaku…
U duhu ironije, Sadiković zaključuje poređenjem s rodnim krajem:
„A kod nas u Sandžaku se isto smeće razvrstava – plastika i koža od kurbana idu u šumu, gume, kreveta i frižideri u rijeku, a građevinski materijal i stiropor na prvu livadu. Kante i šerpe završavaju u rijeku dok preradjeno ulje koristimo za grijanje zimi.“ CIjelu fb objavuSeada Sadikovića procitajte ispod teksta.
2500 Eura je rešilo problem za koji kod nas u Sandzak nema rešenja niko. Živi moj brat Hafiz Vejselovic u zgradi u…
Na međunarodnom takmičenju u Jagodini, koje je okupilo takmičare iz čak 11 zemalja i imalo nagradni fond od 30.000 eura, sjajni takmičar iz Sandžaka Amel Dolovac ostvario je izvanredan uspjeh. Dolovac je osvojio 1. mjesto u kategoriji Muscular Men’s Physique i 3. mjesto u kategoriji Men’s Physique -178 cm, potvrdivši da spada među najbolje u regionu.
„Konkurencija je bila izuzetno jaka, učestvovali su takmičari iz cijele Evrope, ali sam uspio da ostvarim rezultat koji sam dugo priželjkivao“, poručio je Dolovac nakon takmičenja.
Sledeće takmičenje zakazano je već za 26. oktobar, kada će Amel nastupiti na državnom prvenstvu u Čačku, dok ga 2. novembra očekuje Kup Čačka, gdje će se ponovo takmičiti u kategoriji Men’s Physique.
Fotografije i snimci sa pozornice u Jagodini prikazuju Dolovca u vrhunskoj formi, dok s ponosom stoji na pobjedničkom postolju s medaljom i peharom u rukama.
Ovim uspjehom Dolovac je ne samo potvrdio svoj kvalitet već i još jednom pokazao da Sandžak ima izuzetne sportiste koji predano rade, ulažu i donose medalje u svoj kraj.
Bosna i Hercegovina izgubila je svog najboljeg čovjeka među pjevačima. Otišao je Halid Bešlić – simbol dobrote, jednostavnosti i snage, posljednji predstavnik one prave, iskrene Bosne koja se danas sve teže prepoznaje.
Njegov odlazak nije samo kraj jedne muzičke epohe, već i gubitak čovjeka koji je znao voljeti i pomagati bez mnogo riječi.
O Halidu će mnogi pisati kroz statistiku — o broju hitova, rasprodatim koncertima, grandioznim nastupima — ali ono po čemu će ga pamtiti narod jeste njegova ljudskost. Bio je čovjek koji se nije bojao zagrliti svakoga, kome su i predsjednici i prosjaci bili jednaki. Desetine hiljada ljudi sjećaju ga se kroz sitnice: kafu popijenu u prolazu, fotografiju nasmijanu u brzini, blagu riječ kad im je bilo teško.
Ta njegova dobrota bila je opipljiva, ona koja grije i kad te ne poznaje lično. Rijetki su takvi ljudi, kojima Bog da da vole toliko da postanu simbol ljubavi same.
Čak i kada se po Sarajevu šaputalo o njegovom zdravstvenom stanju, Halid nije dopuštao da ga se oplakuje. Znao je da je život prolazan, a dobrota jedina ostaje. Mirno, gotovo prkosno, prihvatio je svoju sudbinu, tješeći druge dok je sam tiho odlazio.
Nije tražio sažaljenje, već je do kraja ostao ono što je bio cijelog života — skroman, blag i dostojanstven. Njegova posljednja borba bila je borba čovjeka koji zna da je ostavio trag dublji od svih pjesama.
Ostaće pjesme — zauvijek. Ostaće stihovi koji su spajali ljude, suze koje su padale kad bi zapevao “Miljacku” ili “Prvi poljubac”. Ostaće uspomena na insana kojem nikada niko nije našao lošu riječ.
U vremenu kada su praznina i laž postale valuta, Halid je bio dokaz da se može biti veliki — a ostati jednostavan. Bio je prijatelj svakome ko je imao srce.
Preko romanijskog kamena sada teku dvije vode spojene u jednu — baš kao u njegovoj pjesmi. Tako teče i Bosna, tiho, ali sjećajući se. Jer Halid nije bio samo pjevač. Bio je čudo od čovjeka, a takva se čuda dešavaju rijetko.
Legendarni pjevač Zdravko Čolić oprostio se od svog dugogodišnjeg prijatelja Halida Bešlića, koji je danas preminuo u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, ostavivši neizbrisiv trag u muzičkom svijetu i srcima publike širom regiona.
Na društvenim mrežama, Čolić je podijelio emotivnu poruku uz Halidovu fotografiju, ne skrivajući tugu zbog gubitka čovjeka s kojim ga je vezivalo dugogodišnje prijateljstvo i poštovanje.
„Halide, već nedostaješ… Naša nezaboravna druženja, putovanja i zapravo sve od 1985. godine, kada smo se upoznali. Ostaju tvoje pjesme kao lijek za dušu. Počivaj u miru, voli te tvoj Čoki“, napisao je Čolić.
Njihovo prijateljstvo, rođeno na zajedničkim nastupima i turnejama širom bivše Jugoslavije, preraslo je u trajnu povezanost dvojice umjetnika koji su obilježili epohu narodne i zabavne muzike. Publika ih je voljela kao simbole jednostavnosti, harizme i iskrene emocije koju su unosili u svaku pjesmu.
Smrt Halida Bešlića izazvala je lavinu reakcija širom regiona — kolege, prijatelji i obožavaoci izražavaju nevjericu i tugu, prisjećajući se njegove vedrine, topline i prepoznatljivog glasa koji je obilježio generacije.
