• Beč kontra Pazarci: “Sva četiri” ne znače nevidljivost – Audi s NP tablicama na kamionu za pauk vozila

Beč, 9. juli 2025 – Fotografija iz centra Beča postala je hit na društvenim mrežama nakon što je zabilježena scena gdje kamion pauk-vozila odvlači sivi Audi s registracijom iz Novog Pazara (NP), dok iza njega, gotovo kao pratnja, na skuteru sjedi vozač također iz Beča, što je dodatno začinilo priču.

Naime, Novopazarci su poznati po jednoj neslavnoj navici – ostavljanju automobila “samo na minut” uz uključena sva četiri žmigavca, kao nevidljivu dozvolu za parkiranje na trotoaru, u sred ulice, ispred prodavnice, džamije ili pekare. Mentalitet “moje je mjesto ispred kuće” dobio je oštar sudar sa bečkom preciznošću i zakonom koji ne poznaje improvizaciju.

Komentari ispod objave dodatno su pojasnili duh situacije. Elma Koničanin Ahmed šaljivo primjećuje: “On mislio parice, nije popio kafu jadan 😂”, dok Emir Ecika Licina precizno konstatuje: “Gospodine, vaš konto je umanjen za 400e.” Safet Nurković sarkastično reaguje: “Što stavljaš tuđe slike, skini ga, to je moj Audi!”

Sadžid Tutić se nadovezuje na temu sa dozom ironije: “Ovaj više ni u NP ne smije upaliti sva četiri.” A Elvis Lekpek podsjeća: “U Beč ima zakon, a u N Pazar nema…” što je izazvalo brojna odobravanja. Nerko Kučević jednostavno zaključuje: “Beč je tata.”

Najviše pažnje privukao je komentar Kennana Bybeera: “Ima Ljukan kešovine, ovo slikao za prodaju, malo prešao na svoje gume, više ga drugo vozilo teglilo…”.

Ova situacija još jednom podsjeća na razliku između ulične kulture na Balkanu i striktne regulative u zapadnim gradovima. U Beču nema “samo da nešto završim”, ni “komšijski dogovor“, niti improvizacije sa sva četiri. Tamo se zakon poštuje – bez obzira na to iz kojeg grada dolazite.

U Petrovaradinu je preminula Zorana Lukić, tridesetogodišnja samohrana majka sedmero djece, čiji je život bio ispunjen neprekidnom borbom za goli opstanak. Njena potresna sudbina, nalik horor filmu, ostavlja dubok trag u kolektivnom pamćenju i postaje simbol majčinske požrtvovanosti u uslovima krajnjeg siromaštva.

Zorana je živjela sa svojih sedmero mališana – Marijom, Anđelom, Savom, Strahinjom, Unom, Lanom i Ilijanom – u trošnoj kući punoj vlage i buđi, bez stabilnih prihoda i osnovnih uslova za život dostojan čovjeka. Otakako joj je suprug završio u zatvoru, teret brige o porodici pao je isključivo na njena leđa. Umjesto da s djecom dijeli radost djetinjstva i mir porodičnog doma, svakodnevno se suočavala s borbom da im obezbijedi makar najosnovnije: hranu, grijanje i siguran krov nad glavom.

U takvim, krajnje nepovoljnim životnim okolnostima, Zorana je oboljela od dvije teške maligne bolesti – tumora na srcu i na lijevom plućnom krilu. Sama je sumnjala da su uzrok njenoj bolesti upravo dugogodišnji boravak u prostorijama zasićenim vlagom i buđi. Iako joj je zdravstveno stanje bilo sve teže, nije odustajala. Zorana je ostala dosljedna sebi i svojoj misiji: da svojoj djeci bude majka, oslonac i zaštita dokle god bude disala.

Nakon što su mediji prenijeli njenu priču, uslijedio je talas solidarnosti. Ljudi širom Srbije i regiona počeli su slati pomoć, uključivale su se humanitarne organizacije, prikupljale su se donacije i građevinski materijal za obnovu njihove kuće. Nada da će Zorana i njena djeca uskoro imati dostojne uslove za život bila je sve prisutnija. Nažalost, Zorana nije dočekala dan kada bi mogla uvesti svoju djecu u novi dom, bez vlage, hladnoće i prokišnjavanja.

Njena smrt ostavila je neizmjernu tugu, ali i snažnu poruku – da u društvu i dalje postoje majke koje vode tihe, herojske bitke daleko od očiju javnosti, često same i bez podrške. Zorana Lukić ostat će zapamćena ne samo kao majka sedmero djece, već kao simbol borbe protiv siromaštva, ravnodušnosti i nepravde. Njena priča nas podsjeća da nijedno dijete ne bi smjelo ostati bez roditelja zbog uslova koji se mogu i moraju promijeniti zajedničkom voljom društva.