Autor Suad K Zoranić
U posljednjih nekoliko mjeseci, svjedočimo neviđenom pritisku režimskih medija i državnih zvaničnika na slobodne ljude Sandžaka, posebno mlade, intelektualce i studente koji ne pristaju da žive u narativu koji im se nameće iz Beograda. Najsvježiji primjer je slučaj Emine Spahić, studentkinje iz Novog Pazara, koja je nakon gostovanja u emisiji „Utisak nedelje“ postala meta brutalne hajke zbog iznošenja jasnog stava o karakteru genocida u Srebrenici – presuđenog pred najvišim međunarodnim sudovima.
Pritisak se ne zaustavlja na pojedincima. Postalo je pravilo da svaki student, aktivista, ili intelektualac koji javno izgovori riječ „genocid“ kada govori o Srebrenici, biva izložen javnom linču, medijskoj diskreditaciji, pa čak i indirektnim prijetnjama od strane najviših državnih funkcionera. Stvara se atmosfera u kojoj bi bošnjački narod Sandžaka trebao „zaboraviti“ ili relativizovati vlastitu historijsku traumu, samo zato što je predsjednik Aleksandar Vučić, prema vlastitim riječima, „mnogo učinio“ za sandžački kraj.
Na sceni je sistemski pokušaj da se cijeli bošnjački narod Sandžaka natjera na podaničko ponašanje, onako kako to rade pojedini sandžačko-bošnjački politički predstavnici u Vladi Srbije, koji su direktno zavisni od Vučićeve “milostinje” i političkih dogovora sa SNS-om. Očekuje se da narod slijedi primjer svojih političkih lidera, da ćuti, klima glavom i povinuje se svakoj naredbi iz Beograda, kao da nema vlastito dostojanstvo, mišljenje i historiju. Međutim, bošnjački narod nema ništa sa političkim trgovinama svojih stranaka u Beogradu. Oni koji učestvuju u vladajućoj većini, to rade iz vlastitih interesa, često na štetu dostojanstva naroda koji predstavljaju. Takvo ponašanje političkih elita ne može i ne smije biti ogledalo cijele bošnjačke zajednice.
Ako Beograd gleda na Bošnjake Sandžaka kroz prizmu političke poslušnosti i „milosti“ vladajuće stranke, onda je to pogled koji nas vraća u najmračnije periode istorije – u vrijeme kada su ljudi tretirani kao roba, bez prava na vlastito mišljenje i dostojanstvo, a svaka „dobrota“ robovlasnika bila razlog za zahvalnost i šutnju.
Da stvar bude još apsurdnija, svaki put kada neko iz Sandžaka progovori o presuđenom genocidu, automatski biva proglašen neprijateljem države, dok se s druge strane kao argument za „zahvalnost“ nabrajaju infrastrukturni projekti, ulaganja i pomoć Bošnjacima u Sandžaku. Nema spora da je aktuelna vlast realizovala projekte koji su značajni za razvoj Sandžaka – od ukorićenja rijeka, preko izgradnje Kliničkog centra, do asfaltiranja pešterskih puteva. Ali, zar to daje pravo bilo kome da traži od Bošnjaka da okrenu glavu od pravde, da prećute zločin koji je međunarodno pravno presuđen kao genocid?
- Podsjetimo, SNS i Vučić nisu ulagali u Sandžak iz milosti, već zato što su na izborima dobili ogromnu podršku upravo od tog naroda. Investicije nisu zamjena za istinu, a izgrađene ceste nisu razlog da narod zaboravi genocid i pristane na poniženje.
Bošnjački narod Sandžaka nije ničiji rob, niti su mu potrebni tutori iz Beograda da mu određuju šta će misliti, govoriti ili kako će se osjećati povodom najveće tragedije u svojoj novijoj istoriji. Vrijeme je da to shvate svi oni koji nas predstavljaju, i oni koji pokušavaju ucjenama, pritiscima i propagandom oblikovati kolektivnu svijest cijelog jednog naroda.
Slobodni ljudi Sandžaka, a naročito nova generacija mladih, jasno poručuju: naše dostojanstvo nije na prodaju. Pravo na istinu, na historijsko pamćenje i slobodno izražavanje ne može se kupiti. Historija se ne može izbrisati investicijama, niti se pravda može zamijeniti betonom. Vrijeme je da to shvate svi oni koji pokušavaju ucjenama, propagandom i prijetnjama oblikovati svijest cijelog jednog naroda.
