Priča o selu iz kojeg su otišli skoro svi, ali u kojem srce ostaje

U pitomim predjelima Sandžaka, na visinama između 1.000 i 1.200 metara, smjestilo se selo Devreče, opština Tutin – mjesto gdje su nekada živjele velike porodice Bakića, Manića, Čekića, Pljakića i Čekovića. Iako je danas ovdje ostalo svega pedesetak stanovnika, a mnoge kuće su napuštene, Devreče još čuva duh nekadašnjeg života.

Nekada je u selu bilo više od 30 domaćinstava, a svaka porodica brojala je po desetak članova. U doba kada je selo živjelo punim plućima, odjekivali su smijeh i žamor djece, a svaki dom bio je ispunjen toplinom zajedništva. Danas, u mnogim kućama žive samo dva-tri člana, ponegdje pet ili šest – ostalo je upisano samo u sjećanjima i pričama onih koji su ovdje odrasli.

Većina mještana raselila se širom svijeta – u Njemačku, Tursku, Makedoniju, Novi Pazar, Tutin… No, zavičaj se ne zaboravlja. Mnogi se povremeno vraćaju, grade vikendice, posjećuju rodnu grudu ljeti, makar na nekoliko dana, samo da osjete miris pešterskog vjetra i pogledaju u rodne brežuljke.

– Nekad je ovdje bilo lijepo živjeti. Imali smo sve – ispaše, zemlju za stoku, kuće pune djece. Danas, ostala je samo želja i uspomena – kaže Šerif Bakić, penzioner koji je djetinjstvo proveo u Devreču.

Šerif se sjeća da je u ovom selu završio četvororazrednu osnovnu školu, a ostatak školovanja nastavio u Leskovi. Nekoliko godina radio je i kao šef mjesne kancelarije, a zatim svoj radni vijek završio u Tutinu. Danas, u 78. godini života, ljeti se vraća u rodno selo, gdje sa suprugom pokušava održati uspomene i povremeno dočekati nekog od rođaka ili prijatelja.

Duh zajedništva još tinja

Devreče, iako pusto, ne da da ga zaborave. Nedavno je obnovljena osmogodišnja škola, zahvaljujući donacijama mještana iz dijaspore. Školska zgrada stoji kao podsjetnik na vrijeme kada je ovdje učilo i po pedesetak đaka. Danas, samo nekoliko djece iz četiri ili pet okolnih sela pohađa nastavu do osmog razreda.

Na mjestu nekadašnjeg zadružnog doma gradi se džamija – još jedan znak da selo želi sačuvati svoj identitet i vjeru. Vikendice niču, posebno ih grade mještani porijeklom iz Novog Pazara. Devreče postaje mjesto povratka, sjećanja i okupljanja makar u prolazu.

Zaboravljeni putevi

Iako Devreče ima bogatu istoriju, danas je gotovo potpuno zaboravljeno od države. Putevi su makadamski, asfalt je postavljen samo zahvaljujući privatnim ulaganjima mještana. Država nije uložila ni dinar – sve što postoji, rezultat je truda ljudi koji su otišli, ali nisu zaboravili rodno mjesto.

Šerif s tugom ističe kako je nekadašnji državni put, o kojem je pisao i poznati pisac Ćamil Sijarić, danas zarastao u zaborav. Tim putem su nekada prolazili putnici iz Bihora prema Novom Pazaru i dalje za Dubrovnik. Danas, sve što je ostalo su uspomene, priče i nada da će neko prepoznati vrijednost ovog mjesta.

Ime Devreče i legende

I samo ime sela krije zanimljive legende. Stari su pričali da je naziv vezan za jezero i mitska bića koja su ovdje obitavala, dok drugi vjeruju da potiče od priče o krnjenju jela i bacanju bačica. Ipak, najvažnije je ono što ljudi nose u srcu – a to je uspomena na djetinjstvo, zavičaj i dom.

Život ide dalje

Uprkos svemu, mještani vjeruju da će Devreče opstati. “Najviše nam fali put,” kažu. Ali, više od puta, svima najviše nedostaje zajedništvo i glasovi djece. I dok čekaju neka bolja vremena, Devreče i dalje čuva svoju tišinu, visoko na pešterskim brdima, gdje vjetar nosi mirise djetinjstva, a želja pusta vuče rodnoj grudi.

Dirljiva životna priča Novopazarke Mejreme Karišik dobila je svoju najsvjetliju stranicu – nakon četiri decenije čekanja, njen sin Faruk ju je konačno pronašao i došao da je vidi.

Nakon 40 dugih godina iščekivanja, suza, molitvi i bola, Mejrema Karišik iz sela Trnava kod Novog Pazara doživjela je ono za čim je čeznula cijeli život – prvi susret sa svojim sinom Farukom, kojeg nikada nije ni upoznala.

Ova hrabra žena bila je udata na Kosovu, u Prištini, gdje je i rodila sina. Nedugo nakon porođaja, iz nepoznatih razloga, bila je otjerana iz doma svog muža Albanca Džemaila Beriše. Od tada, njen život se sveo na patnju i tiho čekanje. Nije znala da li joj je sin živ, gdje se nalazi, ni da li je ikada pitao za nju.

No, sudbina je ovog puta pokazala i svoje milosrdno lice.

Zahvaljujući upornosti i nesebičnom angažmanu humanitarca Hide Muratovića, koji je pokrenuo akciju potrage za njenim sinom, kao i uz pomoć drugih dobrih ljudi i organizacija – Mejrema je pronašla Faruka. I ne samo to – on je došao iz inostranstva kako bi je lično zagrlio.

U redakciji posjedujemo i ekskluzivni video prvog susreta majke i sina, koji je zabilježio Emir Smajović. Na snimku se vidi trenutak kada Faruk prilazi Mejremi, a ona, iako iznemogla i slaba, otvara ruke i u suzama izgovara:
„Sine moj… Allahu dragi, da li sanjam?“

Suze, drhtavi glasovi i emocije koje ne ostavljaju ravnodušnim ni najtvrđa srca – tako se može opisati ova scena koja je dirnula cijeli Sandžak, ali i šire.

Humanitarac Hido Muratović, koji je godinama pomagao najsiromašnijima i zaboravljenima, ovom činom je prevazišao sam sebe.

Faruk, vidno potresen, rekao je samo nekoliko riječi, ali dovoljno jakih da sve objasne:

• „Tražio sam je godinama. Nisam znao istinu. Kad sam saznao ko sam – znao sam da moram doći. Neka mi halali…“

Ova priča je dokaz da se čuda zaista dešavaju. Da majčinska ljubav ne poznaje granice. Da vrijeme ne briše ono što je srcem zapisano. I da, kako kaže narod, majka čeka – pa makar i čitav život. Video pogledajte ispod teksta.