Piše Suad K Zoranić

Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, Osmansko Carstvo je izgubilo kontrolu nad velikim dijelom Balkana. Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, a dobila je i pravo držati trupe u Novopazarskom sandžaku kao tampon-zoni između Srbije i Crne Gore. Ova aranžmana značila je de facto prisustvo austrougarske vojske u Sandžaku od 1879. do 1908. godine, iako formalno Sandžak tada ostaje pod osmanskom upravom. Lokalno muslimansko stanovništvo – Bošnjaci – sa zebnjom je posmatralo jačanje austrougarske kontrole, što je dovelo do oružanog otpora u nekim sredinama. Primjer takvog otpora je Mehmed ef. Šemsikadić, pljevaljski muftija, koji je 1878. organizirao bošnjačke dobrovoljce u odbrani od austrougarske okupacije (istakao se u borbama kod Tuzle). Međutim, austrougarska vojska je do jeseni 1878. slomila otpor širom BiH i Sandžaka.

Posljedice austrougarske okupacije bile su teške za muslimansko stanovništvo. Mnogi Bošnjaci koji su pružali otpor ili se nisu htjeli pomiriti s novom vlašću odlučili su napustiti zavičaj. U godinama nakon 1878. zabilježen je masovan egzodus bosanskohercegovačkih muslimana prema područjima pod osmanskom vlašću. Procjenjuje se da je između 1883. i 1905. iz BiH odselilo oko 32.625 Bošnjaka, a od 1906. do 1918. još 24.000. Ukupne brojke su vjerovatno i veće – prema nekim historičarima (npr. Hadžijahić, navodi Noel Malcolm), oko 300.000 Bošnjaka iselilo se u Tursku poslje austrougarske okupacije. Istovremeno, s područja koje su dobile nezavisna kneževina Srbija i Crna Gora 1878. (npr. Niš, Pirot, Podgorica, Nikšić, Kolašin), također su protjerane ili izbjegle desetine hiljada muslimana. Mnogi od tih muhadžira (izbjeglica) sklonili su se u još uvijek osmanske krajeve – Kosovski vilajet i Sandžak. Tako je, primjera radi, znatan broj muslimana iz crnogorskih oblasti Kolašina i Nikšića (koje je Crna Gora pripojila 1878.) našao utočište u okolini Kopaonika, tada pograničnom dijelu Osmanske države. Oni su osnovali ili naselili sela na Kopaoniku, vjerujući da su tamo sigurni.

Balkanski ratovi i etničko čišćenje kopaoničkih sela (1912–1913)

Krajem 1912. godine, izbio je Prvi balkanski rat u kojem su Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka napale Osmansko Carstvo. Sandžak i Kosovo su se našli na udaru srpske i crnogorske vojske. Osmanska vlast u tim krajevima bila je na izmaku snaga – osmanske trupe postojale su samo formalno, bez kapaciteta da odbrane lokalno muslimansko stanovništvo. Nastao je vakuum vlasti u kojem su muslimanska sela ostala nezaštićena, izložena odmazdama i nasilju osvajača. Historijski izvori bilježe da je upravo u to vrijeme profesor Avdija Avdić postavio pitanje: “Zašto tada nije formirana država Sandžak?”, aludirajući na činjenicu da bi možda autonomna sandžačka oblast spriječila bezvlašće i stradanje nevinih. Nažalost, umjesto zaštite, zavladao je teror nad muslimanima.

U oblasti Kopaonika (planinskog masiva na tromeđi Sandžaka, Kosova i južne Srbije) odigralo se posebno brutalno etničko čišćenje. Odmah nakon ulaska srpske vojske, djelovale su i neregularne paravojne formacije četnika pod vođstvom proslavljenog komitskog vojvode Koste Pećanca. Oni su sistematski napadali bošnjačka (muslimanska) sela na padinama Kopaonika. U tim napadima 1912. godine došlo je do masakara i progona stanovništva. Hronike bilježe da su “mnogi izgubili živote, a preživjeli su bili prisiljeni da pobjegnu”. Primjer takve sudbine je selo Borčane: u Borčanima je tada živjelo oko 800 muslimanskih domaćinstava, uglavnom porodice koje vuku porijeklo iz Kolašina (ranije protjerane odatle). Pećančevi odredi su u naletu selo sveli na zgarište – spalili su kuće i ubili brojne mještane. Preostali preživjeli stanovnici, sa strahom u srcu, pobjegli su u susjedno selo Ceranje tražeći spas. Slično je prošlo i jedno obližnje selo od oko 700 kuća – ostalo je potpuno ispražnjeno od svojih bošnjačkih stanovnika. Drugim riječima, čitav taj kraj Kopaonika, koji je do tada imao značajnu bošnjačku populaciju (uključujući potomke ranijih muhadžira iz Crne Gore), ostao je etnički očišćen.

Prema svjedočenjima potomaka, srpske vlasti su potom nastojale onemogućiti povratak izbjeglih muslimana i asimilirati one malobrojne koji su možda ostali. U okolini Kosovske Mitrovice prepričava se kako je Kosta Pećanac zahtijevao da preživjeli muslimani “govore jezik kojim govore Đakovčani” (aludirajući na albanski), zapravo namećući im srpski jezik pod drugim imenom. U selu Ceranje je nakon pokolja u Borčanima stanovništvu obećano da neće biti dirano ako se smire, ali je ubrzo uslijedila prisilna obustava nastave na bosanskom i uvođenje nastave navodnog “albanskog” (srpskog) jezika – što je prekinuto tek dolaskom Austro-Ugara 1915. godine. Ove epizode svjedoče o atmosferi straha i pritiska kojoj su muslimani bili izloženi.

Izbjeglički egzodus i tragedija muhadžira

Nasilje u Kopaoničkom kraju i šire na području Sandžaka i Kosova izazvalo je talas izbjeglištva biblijskih razmjera. Hiljade bošnjačkih i albanskih muslimanskih porodica u kasnu jesen 1912. krenule su na put spasa, napuštajući svoja ognjišta pred nadirućom srpskom i crnogorskom vojskom. Većina je pješice, kolskim zapregama ili kakvim vozilima mogla naći, krenula ka jugu – preko Kosovske Mitrovice i Prištine prema Skoplju, a zatim dalje ka Skoplju i Solunu, odnosno ka Istanbulu. Mnoge izbjeglice su se zadržale neko vrijeme u Skoplju i drugim gradovima, čekajući transport ili dokumente za dalje putovanje. Već 1913. godine u Skoplju su postojale čitave “Muhadžer mahale” (izbjegličke četvrti) naseljene Bošnjacima iz Sandžaka.

Kosovska Mitrovica, koja je prije 1912. imala većinsko muslimansko stanovništvo i gdje se pretežno govorilo bosanski ili turski, doživjela je dramatičnu promjenu demografske slike. Poslije 1912. došlo je do “velikog iseljavanja Bošnjaka iz Mitrovice, obližnjih sela i Vučitrna u periodu između 1912. i 1925. godine”, pa je dotadašnja bošnjačka kultura i jezik u Mitrovici gotovo iščezla. Slična sudbina zadesila je i mnoge gradove Sandžaka: muslimani koji nisu uspjeli pobjeći često su bili izloženi represiji ili su se kasnije iselili uslijed pritisaka.

Dolaskom u Istanbul, tadašnju osmansku prijestolnicu, izbjeglička drama je dostigla vrhunac. Fotografije iz novembra 1912. zabilježile su kolone iscrpljenih muhadžira na pristaništu Karaköy kako čekaju brodove koji su ih trebali prevesti preko Mramornog mora do gradova Yalova i Bandırma (Anadolija). Savremenici opisuju scene u kojima “stotine balkanskih izbjeglica na Karaköy iskelesi nose tugu napuštenog zavičaja na licima”. Izbjeglice su često sedmicama boravile pod vedrim nebom ili u improvizovanim skloništima po istanbulskim parkovima i džamijama, čekajući daljnji transport. Prema izvještaju Međunarodne komisije iz 1914. i drugim izvorima, muslimanska sela u mnogim oblastima su sistematski spaljivana tokom Balkanskih ratova, što je uzrokovalo masovnu seobu stanovništva. Procjene govore da je poslije Prvog balkanskog rata najmanje 346.500 ljudi moralo izbjeći (među njima najviše muslimana) zbog promijenjenih granica. Nakon Drugog balkanskog rata 1913. dodatno je raseljeno oko 390.000 osoba raznih etničkih skupina. Ove brojke uključuju i Bošnjake i Albance sa područja Sandžaka, Kosova i Makedonije koji su se masovno sklanjali u Osmansko Carstvo.

Izbjeglička golgota nije završavala dolaskom na osmansku teritoriju. Osmansko društvo bilo je preplavljeno izbjeglicama (muhadžirima) sa Balkana – u periodu 1912–1914. stiglo je stotine hiljada prognanika kojima je trebalo osigurati smještaj, hranu i lijekove. Turski izvori navode da je u to vrijeme oko 100.000 muslimana iz južne Srbije, Kosova i Makedonije naseljeno po Anadoliji, a samo u okolini Istanbula bilo je desetine hiljada izbjeglica u privremenim logorima. Mnogi su bili bolesni, izgladnjeli i traumirani. Humanitarne organizacije poput Osmanskog Crvenog polumjeseca (Hilal-i Ahmer) pokušavale su pomoći – otvarane su javne kuhinje i prihvatilišta. Ipak, lokalno stanovništvo Istanbula nije uvijek blagonaklono gledalo na pridošlice; postoje zapisi koji svjedoče da su se domaći stanovnici žalili na “došljake puni vaški i bolesne djece” u parkovima, zahtijevajući od vlasti da ih udalje. Uprkos svemu, Osmanska vlada je nastojala trajno naseliti muhadžire – velik dio je upućen brodovima dalje u Anadoliju, gdje su im dodjeljivane napuštene ili državne zemlje za obnovu života.

Tragična sudbina kopaoničkih Bošnjaka tako je postala dio mnogo šireg egzodusa muslimana sa Balkana početkom 20. vijeka. U kolektivnom pamćenju bošnjačkog naroda ovi događaji ostavili su duboke traume: praktično svaka bošnjačka porodica iz Sandžaka i Kosova ima predanje o precima koji su bili muhadžiri ili su stradali u tom periodu. Danas u Turskoj živi potomstvo tih iseljenika – neke procjene kažu da više od 2 miliona ljudi u Republici Turskoj ima bošnjačko porijeklo, što svjedoči o razmjerama iseljavanja.

Posljedice i međuratni period (1918–1939)

Poslije okončanja Prvog svjetskog rata 1918. i stvaranja Kraljevine SHS (kasnije Jugoslavije), mnogi protjerani Bošnjaci nisu se mogli vratiti svojim domovima na Kopaoniku i Sandžaku – njihova imanja često su zauzeli doseljeni Srbi ili su jednostavno ostala pusta. Tek ponegdje su se grupice preživjelih vratile, ali u sasvim izmijenjene okolnosti u novoj državi. U Kraljevini SHS, Bošnjaci (koji su zvanično nazivani “jugoslovenski muslimani”) bili su građani drugog reda, bez kolektivnih prava. Nastavilo se njihovo iseljavanje, i to sada uz podsticaj države. Već 1920. godine premijer Nikola Pašić slao je Kostu Pećanca natrag u Sandžak – ovaj put ne više ratom, nego da “agituje” i zastraši muslimane kako bi se što manje njih usudilo glasati na izborima ili kako bi se lakše odlučili na odlazak. U takvoj atmosferi dogodio se i zloglasni pokolj u Šahovićima (novembar 1924.), kada su crnogorske vlasti prešutno omogućile linč nad bošnjačkim stanovništvom sela Šahovići (danas Tomaševo kod Bijelog Polja). Tom prilikom je ubijeno više stotina muslimana, a selo potpuno spaljeno. Preživjeli bošnjački živalj iz tog kraja masovno je izbjegao – najvećim dijelom u Tursku. Njihov put vodio je preko Skoplja, gdje su neko vrijeme boravili u improviziranim naseljima (Bošnjačka mahala u Skoplju nastala je upravo tada), dok nisu dobili dozvole za dalje iseljenje.

Jugoslavenska vlast je 1930-ih aktivno radila na “planskom iseljavanju muslimana”. Između Kraljevine Jugoslavije i Republike Turske vođeni su pregovori sa ciljem trajnog preseljenja znatnog broja preostalih muslimana (Bošnjaka, Albanaca i dr.) u Tursku. Ovi pregovori rezultirali su potpisivanjem posebne konvencije 11. jula 1938. godine. Istanbulska konvencija 1938. predviđala je iseljavanje 40.000 porodica (oko 200.000 osoba) muslimanske vjeroispovijesti sa teritorije Jugoslavije u Tursku u roku od pet godina. Jugoslavija se obavezala da za svaku iseljenu porodicu plati Turskoj po 500 lira pomoći za naseljavanje. Plan je bio da se većina iseljenika naseli u istočnoj Anadoliji (predjeli prema sirijskoj i iračkoj granici, gdje je Turska željela pojačati muslimansko stanovništvo). Jugoslovenske vlasti su još 1939. počele provoditi ovu konvenciju – organizovani su transporti i iseljeničke kancelarije (otvorena je čak i ambasada Kraljevine Jugoslavije u Ankari radi ubrzanja procedura). Međutim, izbio je Drugi svjetski rat koji je omeo punu realizaciju ovog plana. Do 1941. iseljen je samo manji dio predviđenih ljudi, ali i to je doprinijelo da je broj Bošnjaka u Sandžaku i na Kosovu dalje opadao.

Ova politika govori da su progoni Bošnjaka sa Kopaonika i okolnih krajeva 1912–1913. bili samo početak kontinuiranog procesa deosmanizacije i etničkog inženjeringa na Balkanu, koji je trajao sve do sredine 20. vijeka. Posljedica tog procesa jeste da su nekadašnje kompaktne zajednice bošnjačkih muslimana u mnogim dijelovima Srbije, Crne Gore i Kosova praktično prestale postojati. Demografska i društvena slika regije trajno je izmijenjena, a čitave generacije su odrastale u izbjeglištvu, daleko od zavičaja svojih predaka.

Nužnost istraživanja i otvaranja arhiva

Prošlo je više od jednog stoljeća od ovih tragičnih događaja, ali mnoga pitanja ostaju otvorena. Protjerivanje Bošnjaka muslimana sa područja Kopaonika i sandžačko-kosovskih krajeva općenito još uvijek nije do kraja istraženo niti osvijetljeno u historiografiji. Veliki dio dokumentacije rasut je po raznim arhivima – od lokalnih (općinskih i crkvenih zapisa u Srbiji), preko državnih arhiva u Beogradu i Podgorici, do nekadašnjih austrougarskih arhiva u Beču i osmanskih arhiva u Istanbulu. Historičari i potomci prognanih vjeruju da će tek sistematičnim otvaranjem tih arhiva i međunarodnim istraživačkim projektima biti moguće dobiti cjelovitu sliku razmjera progona i egzodusa muslimana sa Balkana početkom 20. vijeka.

Posebno bi vrijedno bilo istražiti primarne izvore – npr. izvještaje austrougarskih konzula o stanju u Sandžaku prije Balkanskih ratova, dokumente srpske vojske o “čišćenju” teritorija 1912–1913, osmanske popise muhadžira pristiglih u Tursku, kao i lična svjedočanstva preživjelih. Postoje indicije da se u turskim arhivima čuva obilje građe (poput spiskova izbjeglica, dodijeljenih zemljišta, izvještaja Crvenog polumjeseca), ali to tek treba proučiti i povezati sa balkanskim izvorima. Lokalna usmena tradicija također je važna – pjesme, sevdalinke i porodične priče još čuvaju fragmente sjećanja na ta burna vremena.

Interes akademske zajednice za ovu temu u porastu je posljednjih decenija. Objavljeno je nekoliko značajnih radova i knjiga koje se dotiču stradanja Bošnjaka u Sandžaku i iseljavanja u Osmansko Carstvo. Naprimjer, historičar Avdija Avdić obradio je jugoslovensko-turske pregovore o iseljavanju muslimana između dva svjetska rata, dok je Semir Mustafačević analizirao procese “deosmanizacije Balkana (1912–1923)” i tu iznio niz dokumenata o zločinima nad Bošnjacima. Također, postoji knjiga “Krvavi pečat” koja govori o genocidima nad Bošnjacima, uključujući događaje u Sandžaku. Ipak, cjelovita monografija posvećena baš protjerivanju bošnjačkih muslimana sa područja Kopaonika tek treba da bude napisana.

Stradanja bošnjačkih muslimana Kopaonika i okolnih sela u periodu 1912–1913. predstavljaju jedno od najmračnijih poglavlja historije ovih prostora. U krvavim ratovima i nacionalističkim projektima, hiljade nevinih ljudi izgubile su svoje domove i živote samo zbog vjere i identiteta. Njihov egzodus ostavio je traga od Balkana do Male Azije. Danas, potomci ovih muhadžira žive raštrkani, ali uspomena na rodni kraj i pretrpljenu nepravdu živi u njihovim predanjima. Za buduće generacije, od izuzetnog je značaja da se ove priče dokumentuju i prouče – ne samo radi odavanja počasti žrtvama, nego i radi razumijevanja historijskih procesa koji su oblikovali moderne nacije na Balkanu. Otvaranje arhiva i interdisciplinarna istraživanja pomoći će da se popuni praznina u našoj kolektivnoj memoriji, kako bi istina o protjerivanju Bošnjaka sa Kopaonika izašla na vidjelo i postala dijelom šire historiografije balkanskih ratova. Jedan od potomaka napisao je fb stauts koji je povod ovog našeg članka.

Literatura i izvori:

• Tamara Scheer, “Sanjak of Novi Pazar”, u: 1914-1918 Online Encyclopedia, 2015.

• Esad Sarajlić, “Austrougarski period (1878–1918.)”, Gradačac u prošlosti, 2020.

• Arhivski podaci (preko Noel Malcolm): broj iseljenih Bošnjaka nakon 1878..

• Safet Glogić, tekst u Sandžak Danas, 28. jula 2023: “Stanovnici Kosovske Mitrovice su do 1912. govorili bosanski ili turski…”.

• Carnegie Endowment Report (izvještaj Međunarodne komisije o Balkanskim ratovima, 1914) – navodi o sistematskom spaljivanju muslimanskih sela.

• Şevin Sağnıç, “Refugee Reception in the Ottoman Empire…”, u: People Forced to Flee – UNHCR (2022).

• Redžep Škrijelj, “Sandžački Bošnjaci u Makedoniji” – navodi o Šahovićima 1924. i iseljeničkim naseljima u Skoplju.

• Avdija Avdić, “Jugoslovensko-turski pregovori o iseljavanju muslimana (1918–1938)”, Novopazarski zbornik br.15, 1991.