Na društvenim mrežama i podcast platformama posljednjih dana veliku pažnju izazvao je snimak iz emisije „Kraford Talks“, u kojem jedna Beograđanka govori o gotovo zaboravljenoj historijskoj činjenici – da su u odbrani Beograda 1915. godine rame uz rame učestvovali i muslimani iz Sandžaka. Njena emotivna izjava brzo se proširila internetom, a mnogi korisnici društvenih mreža poručili su da ovakve priče treba češće isticati jer podsjećaju na zajedničku historiju i trenutke kada su ljudi različitih vjera zajedno branili grad i državu.

Govoreći u podcastu, ona je podsjetila na legendarne dane odbrane Beograda i čuveni govor Majora Dragutina Gavrilovića, ali i na manje poznatu činjenicu o posljednjoj liniji otpora na Dorćolu.

„Skoro sam saznala da su u odbrani Beograda zajedno učestvovali i hrišćani i muslimani, iskreno, to mi je baš fascinantno. Svi znamo Majora Gavrilovića i famoznu odbranu Beograda, ali znate li ko je držao poslednju liniju fronta? Kej na Dorćolu 1915. godine branio je četvrti bataljon desetog puka koji je bio sačinjen od muslimana iz Sandžaka. Bratski rame uz rame dali su život za Beograd“, navela je ona.

Posebno je istakla da su pojedini borci iz tog bataljona odlikovani Karađorđevom zvezdom sa mačevima zbog iskazane hrabrosti u borbama. U nastavku razgovora pomenula je i simboliku Spomenika neznanom junaku na Avali, tvrdeći da je inspiracija za taj monumentalni spomenik bio Sulejman Balić, jedan od boraca koji je učestvovao u odbrani Avale.

„Spomenik na Avali Neznanom junaku je po Sulejmanu Baliću koji se borio na Avali, ali je odlučeno da to bude simbol svim poginulim borcima, što je prelepo“, kazala je ona.

Njena poruka otišla je i korak dalje – ka podsjećanju na višestoljetno prisustvo muslimana na ovim prostorima i multietnički karakter Srbije.

„Dosta vas misli da su muslimani ovde došli sa dolaskom Osmanlija. Najstarija džamija je nastala mnogo pre i datira iz 1220. godine. Srbija je multietnička država i druga najveća religija posle pravoslavlja je islam. Mi Srbi moramo da skapiramo da biti Srbin nije religija nego nacionalnost. Jer postoji mnogo ljudi rođenih ovde koji su Srbi, ali nisu hrišćani“, poručila je ona.

Ovaj video izazvao je brojne reakcije, posebno među korisnicima iz Sandžaka, koji su poručili da se doprinos Bošnjaka i muslimana u velikim historijskim događajima često zanemaruje ili prešućuje. Historijski izvori potvrđuju da su muslimani iz Sandžaka učestvovali u redovima srpske vojske tokom Prvog svjetskog rata, a mnogi od njih ostavili su živote upravo u odbrani Beograda. Upravo zbog toga, mnogi smatraju da ovakve priče mogu predstavljati važan podsjetnik da su zajednička borba, suživot i međusobno poštovanje duboko utkane u historiju ovih prostora. Pogledajte video ispod teksta.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Kraford Talks (@kraford_talks)

Na prostranoj Pešterskoj visoravni, među ljudima koji i danas čuvaju duh starog Sandžaka, posebno mjesto zauzima Harun Muratović iz sela Krće kod Sjenice. Ovaj vremešni domaćin, koji je napunio 86 godina, nije samo svjedok jednog vremena – on je živa enciklopedija Pešteri, čovjek koji pamti priče svojih predaka, stare običaje, seobe, teške godine siromaštva, ali i nekadašnju slogu među ljudima.

Sjedeći ispred svoje kuće, Harun efendija govori mirno i staloženo, kao čovjek koji je kroz život prošao mnogo toga, ali nije izgubio ni vjeru ni pamćenje. Njegove riječi danas imaju težinu istorijskog svjedočanstva.

„Krće je doselilo davno iz Crne Gore i ovdje su Grci živeli. Oni su oselili, a agu nisu htjeli da primu, nego su kupili kod nje ovo imanje, krćani“, priča Harun Muratović, prisjećajući se predanja koje je slušao od djeda i pradjedova.

Prema njegovim riječima, selo je ime dobilo po prvim porodicama koje su ovdje došle, a među najstarijim prezimenima navodi Međedoviće, Muratoviće i Mujoviće.

„Tri brata su doselilo. Ali dvojica nisu imali oca… Mi se zovemo po Muratu – Muratovići, po Muju – Mujovići. Sve po toj braći“, govori Harun.

Posebno zanimljiv dio njegovog kazivanja odnosi se na stare tragove nekadašnjeg stanovništva. Harun tvrdi da su u selu postojala stara „grčka“ groblja i ostaci kuća koje i danas narod pamti.

„Evo i sad postoji Duvarina. To je bila grčka kuća. A grčko groblje je ovdje preko puta… Kad je voda prošla kroz kanal, našli smo glavu čoveka. Imala je dva zuba na vlakoru, zlatnu“, prisjeća se Muratović.

Njegove riječi danas mnogi u Krću slušaju sa posebnim poštovanjem, jer stariji domaćini poput njega čuvaju ono što nijedna knjiga ne može zapisati – duh jednog vremena.

Harun Muratović ne krije ni koliko se život promijenio za njegovog vijeka. Dok danas gotovo svaka kuća ima asfalt, uređene sobe i moderne uslove, on pamti dane kada ljudi nisu imali ni obuće, ni knjiga, ni patosa u kućama.

„Ja pamtim kad nije imalo ni kuća, patosa, no na zemlju. Danas sve pločice, sve u redu. A opet se kuka“, kaže Harun uz osmijeh.

Prisjeća se i školskih dana, kada su djeca učila na drvenim tablama i pisala kredom jer pravih svesaka nije bilo.

„Nismo imali knjigu uopšte, nego tablu i kredu. Ako obrišeš ono što si napisao, ne možeš da naučiš“, govori ovaj vremešni Pešterac.

Ipak, uprkos siromaštvu, Harun tvrdi da su ljudi nekada bili bliži jedni drugima.

„Slabše se živelo, ali se ljepše narod ponašao. Voljelo je jedno drugo, posećivalo se“, kaže Muratović.

Selo Krće danas je poznato upravo po toj slozi. Mještani zajednički uređuju puteve, pomažu jedni drugima i ne dozvoljavaju da se izgubi duh zajedništva po kojem je Pešter nekada bila prepoznatljiva. Stariji domaćini poput Haruna Muratovića imaju ulogu mudrih savjetnika, ljudi kojima se vjeruje i čije riječi imaju posebnu težinu. Na kraju razgovora, Harun Muratović šalje poruku mlađim generacijama da više cijene ono što danas imaju.

„Kaže narod – ne valja ovo vrijeme. Reko, niste vi zapamtili kako nije valjalo. Nije valjalo što nismo imali obuću, odeću i kuću da valja. A danas, hvala Bogu, imamo sve i opet kukamo“, poručuje ovaj starina sa Pešteri.