Autor Suad k Zoranić
- Na gradskom trgu u Bijelom Polju, nekoliko hiljada vjernika klanjalo je bajram-namaz na ostacima Hadžidanušine džamije, po prvi put nakon 80 godina.
Centralna proslava Kurban-bajrama Islamske zajednice Crne Gore održana je upravo na ovom lokalitetu – arheološkom nalazištu u srcu Bijelog Polja – koji ima poseban značaj za lokalnu muslimansko-bošnjačku zajednicu. Bajramsku molitvu predvodio je reis Islamske zajednice Rifat Fejzić, koji je čestitajući praznik iskoristio priliku da istakne vrijednosti suživota i jedinstva u Crnoj Gori. Poručio je da su sve blagodati svijeta uzaludne ako ljudi nemaju vremena uživati u njima zbog mržnje i podjela, upozorivši vjernike: “Ne formirajte torove. Crna Gora je suviše mala da bismo se dijelili”, naglasio je Fejzić, pozivajući na međusobno uvažavanje i zajedničko čuvanje “bašte iz koje smo ponikli”.
Fejzić je posebno naglasio simboliku ovogodišnjeg Bajrama na temeljima porušene džamije. Nakon molitve kazao je da okupljanje na mjestu Hadžidanušine džamije nije čin prkosa ili provokacije, već izraz “dubokog uvjerenja i povjerenja da naše komšije cijene ime ove velike žene koja je imala osjećaj za svoj grad i njegove stanovnike”. Podsjetio je da je hadži Danuš-hanuma, dobrotvorka po kojoj džamija nosi ime, iz svog vakufa finansirala ne samo izgradnju džamije u 18. vijeku, već i prve škole i narodne kuhinje (imareta) u Bijelom Polju, iz kojih su se hranili i školovali siromašni građani bez obzira na vjeru i naciju.
Upravo zbog te historijske uloge, poručio je reis, ovo mjesto zaslužuje obnovu – ne samo kao vjerski objekat već i kao spomen na naslijeđe dobročinstva i multikulturalnosti.
Obnova simbola: od arheološkog nalazišta do buduće džamije
Hadžidanušina ili Čaršijska džamija sagrađena je krajem 17. ili početkom 18. vijeka i bila je jedina džamija u Crnoj Gori koja je nosila ime po ženi.
Hadži Danuš-hanuma, prema zapisima, utemeljila je vakuf iz kojeg su izgrađeni džamija, medresa (vjerska škola) i imaret (narodna kuhinja), te je prihod od 15 dućana u Bijelom Polju bio namijenjen za njihovo održavanje sve do početka Drugog svjetskog rata. Džamija je teško oštećena tokom savezničkog bombardovanja Bijelog Polja 1944. godine , u kojem je stradalo mnogo nedužnih civila. Preživjeli svjedoci tog događaja i dalje pamte razaranje, no džamiju nakon rata nije zadesila obnova, već “smrtna presuda” od strane novih komunističkih vlasti – odlučeno je da se na njenom mjestu izgradi gradski trg, a preostali temelji džamije budu zatrpani.
Tako je ovo sveto mjesto decenijama bilo skriveno pod betonom i pločnicima gradskog korza, a sjećanje na džamiju čuvalo se samo u usmenoj tradiciji lokalnih Bošnjaka. Tek nedavno, sticajem okolnosti, zemlja je otkrila svoje tajne: 2022. godine prilikom radova na postavljanju nove fontane na trgu radnici su naišli na ostatke starih temelja.
Ubrzo je potvrđeno da se radi o tragovima Hadžidanušine džamije iz osmanskog perioda. Na lokalitet su stigli arheolozi i nakon višenedjeljnog iskopavanja utvrđeni su obrisi građevine – pronađeni su očuvani kameni temelji, pa čak i dijelovi poda džamije. Otkriveni su i fragmenti zidova oslikanih svijetloplavim i zelenim tonovima sa arabesknim motivima, što svjedoči o nekadašnjoj ljepoti unutrašnjosti objekta.
Iskopavanja su završena uz preventivnu konzervaciju nalaza, a dalju sudbinu ovog arheološkog nalazišta odrediće nadležne institucije Crne Gore. Bošnjačka zajednica Bijelog Polja već je javno zatražila obnovu Hadžidanušine džamije na originalnoj lokaciji, smatrajući da bi se time ispravila višedecenijska nepravda i vratio važan dio kulturno-historijskog naslijeđa grada. Okupljanje vjernika na Bajram upravo na tim temeljima dalo je dodatni podstrek ovoj inicijativi – pokazalo je da džamija živi u srcima ljudi čak i kad je fizički nema.
-
Historijska borba Bošnjaka Sandžaka za pravdu
Za Bošnjake u Sandžaku (današnjem sjeveru Crne Gore i jugozapadu Srbije) bajramska molitva na ostacima porušene džamije ima značenje daleko izvan vjerskog obreda. Ona je podsjetnik na dugu borbu našeg naroda protiv nepravdi i stradanja tokom posljednjih stotinu pedeset godina. Kraj 19. i početak 20. vijeka donio je burne promjene na ovim prostorima: povlačenjem Osmanlija i dolaskom novih vlasti, muslimansko stanovništvo Sandžaka bilo je izloženo talasima nasilja, progona i prisilne asimilacije. Primjera radi, tokom Balkanskih ratova 1912–1913. godine zabilježeni su teški zločini nad Bošnjacima i Albancima na području Plava i Gusinja: više od 1.800 muslimana je masakrirano, a oko 12.000 je prisilno pokršteno u pravoslavlje, prije nego što su međunarodne intervencije zaustavile daljnje zločine.
Ni period prve Jugoslavije nije donio mir ovom kraju. U novembru 1924. desio se masakr u Šahovićima (današnje Tomaševo kod Bijelog Polja) koji je ostao upisan kao jedan od najstravičnijih zločina nad Bošnjacima u Crnoj Gori. Za osvetu zbog ubistva lokalnog činovnika, okupljena rulja od oko 2.000 naoružanih ljudi iz okolnih mjesta napala je bošnjačka sela. U tom krvavom pohodu ubijeno je na stotine muslimanskih civila – procjene se kreću od najmanje 600 pa do čak 900 stradalih, među kojima je bilo mnogo žena i djece. Čitava muslimanska naselja zbrisana su sa lica zemlje, a preživjeli stanovnici su masovno izbjegli iz tog kraja. Taj zločin nikada nije adekvatno istražen niti sankcioniran od strane vlasti Kraljevine SHS; naprotiv, godinama se o njemu uglavnom ćutalo, što je dodatno pojačalo osjećaj nepravde kod Bošnjaka Sandžaka. Tek nakon gotovo jednog vijeka, počelo se javno govoriti o Šahovićima – 2024. godine, povodom stogodišnjice masakra, Islamska zajednica i historičari pokrenuli su inicijativu za usvajanje rezolucije u crnogorskom parlamentu kojom bi se ovaj događaj osudio kao genocid, obilježio dostojnim spomen-obilježjem i konačno otrgnuo od zaborava.
Pod komunističkom vlašću nakon 1945. situacija Bošnjaka donekle se stabilizovala u smislu fizičke sigurnosti, ali su pritisci na nacionalni i vjerski identitet nastavljeni drugim sredstvima. Dugo nisu bili priznati kao posebna narodnost – tek 1960-ih godina uvodi se kategorija “Musliman” u popisima, a naziv Bošnjak zvanično oživljava tek 1990-ih. Islamski vjerski objekti i tradicija često su bili zapostavljani ili tretirani s nepovjerenjem u socijalističkom periodu. Primjer takvog odnosa je i sudbina Hadžidanušine džamije, čiji su ostaci pedeset godina ležali zatrpani ispod gradskog trga – simbolički, to je odražavalo nastojanje da se islamsko naslijeđe potisne iz javnog prostora. Ipak, uprkos svemu, sandžački Bošnjaci su očuvali svoju vjeru i običaje unutar porodica i lokalnih zajednica, čekajući povoljnija vremena za slobodnije ispoljavanje svog identiteta. Najteži ispiti došli su početkom 1990-ih, raspadom Jugoslavije i ratovima u regionu. Iako je Sandžak pošteđen direktnih ratnih djelovanja, atmosfera nacionalizma prelila se preko njegovih granica. U jesen 1992. godine paravojna formacija Osvetnici, pod komandom ozloglašenog Milana Lukića, izvršila je otmicu putnika iz autobusa u mjestu Mioče – izvela je 16 bošnjačkih civila iz sandžačkog sela Sjeverin i odvela ih na teritoriju Bosne, gdje su svi mučki ubijeni.
Godinu kasnije, slična sudbina zadesila je i grupu od 19 putnika otetih iz voza u Štrpcima. Ovi stravični događaji potresli su bošnjačko stanovništvo Sandžaka i pokazali da ni nakon pola stoljeća život u miru nije bio garantovan. Mnogi su u strahu napustili rodni kraj tokom devedesetih, tražeći utočište u Turskoj, Bosni ili na Zapadu. Unatoč svim ovim iskušenjima, bošnjački narod Sandžaka nastavio je da se bori za svoja prava mirnim i demokratskim sredstvima. Danas, u nezavisnoj Crnoj Gori, Bošnjaci su priznata manjina s političkim predstavništvom i zakonski zaštićenim pravima, ali tragovi starih nepravdi i dalje su prisutni u kolektivnom sjećanju. Zbog toga je svako priznanje historijskih stradanja – bilo kroz parlamentarne deklaracije, udžbenike historije ili komemoracije – od izuzetnog značaja za osjećaj pravde. Klanjanje bajram-namaza na ostacima Hadžidanušine džamije ima i tu dimenziju: ono za lokalne Bošnjake predstavlja čin vraćanja digniteta jednom svetom mjestu i kontinuitetu njihove višestoljetne prisutnosti na ovim prostorima. U isto vrijeme, taj događaj šalje poruku nade da se kroz međusobno razumijevanje i uvažavanje može graditi budućnost u kojoj se slične nepravde više nikada neće ponoviti, a bogato naslijeđe sandžačkih Bošnjaka biće sačuvano i poštovano kao dio zajedničke baštine Crne Gore.
Literatura; Al Jazeera Balkans – blog o hadži Danuš-hanumi i otkriću džamijskih temelja
balkans.aljazeera.net
balkans.aljazeera.net
; RTCG – arheološko istraživanje u Bijelom Polju
rtcg.me
rtcg.me
; Wikipedia – Plavsko-gusinjski masakr 1912–13
en.wikipedia.org
, Šahovići 1924
en.wikipedia.org
; RSE – inicijativa za rezoluciju o Šahovićima
slobodnaevropa.org
slobodnaevropa.org
; Wikipedia – otmica Sjeverin 1992
en.wikipedia.org
.
