U proljeće 1992. godine, dok se Bosna i Hercegovina lomila pod naletom rata, mržnje i straha, u Srebrenici se dogodio čin koji je nadživio oružje, uniforme i ideologije. U gradu u kojem je ljudski život postajao statistika, Mile Janjić, Srbin sa Sokoca, autoprevoznik po zanimanju, goloruk je stao ispred naoružanih pripadnika Arkanove jedinice kako bi zaštitio svog komšiju i prijatelja – Ramu, Bošnjaka.

U danima kada su u Srebrenicu ulazile paravojne formacije, strah se širio brže od riječi. Bošnjaci su znali šta dolazi, a mnogi su već tada shvatali da se njihovi životi mjere minutima. Među njima je bio i Ramo, čovjek koji je s Mileom dijelio djetinjstvo, ulicu, hljeb i običaje. Nisu ih dijelile ni vjera ni nacija – povezivalo ih je ono najvažnije: ljudskost.

Kada su naoružani vojnici došli po Ramu, Mile nije pobjegao. Nije se sakrio. Nije okrenuo glavu. Iako nenaoružan, bez ikakve zaštite, stao je ispred njih i izgovorio rečenicu koja je tog dana značila život ili smrt:
„Ako hoćete njega – prvo morate preko mene.“

Pred puškama, uniformama i prijetnjama, Mile je izabrao savjest. Bio je svjestan da taj trenutak može biti njegov posljednji, ali nije odstupio. Njegova odlučnost zbunila je napadače. Nisu očekivali da Srbin stane u odbranu Bošnjaka, i to bez ikakvog interesa osim jednog – da spasi čovjeka.

Nakon kratke, mučne napetosti, Arkanovci su se povukli. Ramo je preživio, ali je bio primoran da se krije i nestane iz javnosti kako bi spasio glavu. Rat je nastavio da melje Srebrenicu, ali taj trenutak ostao je upisan u pamćenje kao dokaz da ni najcrnja vremena ne mogu ubiti čovjeka u čovjeku.

Poslije rata, njihov susret bio je tih, emotivan i težak. Nisu bile potrebne velike riječi – sve je već bilo rečeno onog dana kada je Mile stao ispred pušaka. Danas, Mile Janjić živi u Srebrenici. Bio je i ostao ono što ljudi ovdje kratko i jasno kažu – ljudina. Prije rata radio je kao autoprevoznik, a danas je čovjek o kojem se govori s poštovanjem, bez obzira na ime i vjeru. Njegov čin nije tražio priznanja, ali je zaslužio da se pamti.

U zemlji opterećenoj teškim sjećanjima, priča o Miletovoj hrabrosti podsjeća da rat nisu činili svi ljudi, nego ideologije i oružje. Podsjeća da su postojali oni koji su birali čovjeka, čak i kada je to značilo rizikovati vlastiti život. Hrabrost se ne mjeri puškom. Ponekad je dovoljna samo čista savjest i srce koje zna razliku između dobra i zla. Mile iz Srebrenice to je pokazao onda kada je bilo najteže.

Smaknuće bivšeg iračkog predsjednika Saddama Husseina 30. decembra 2006. godine, na prvi dan Kurban-bajrama, ostalo je jedno od najkontroverznijih poglavlja savremene bliskoistočne historije. Gotovo dvije decenije kasnije, pitanje zašto je egzekucija izvršena baš na jedan od najsvetijih islamskih blagdana i dalje izaziva snažne polemike, sumnje i duboke podjele, ne samo u Iraku već i širom islamskog svijeta.

Saddam Hussein je uhapšen 13. decembra 2003. godine, nakon gotovo devet mjeseci potrage američkih snaga, skrivajući se u podzemnom skloništu u blizini rodnog Tikrita. Njegovo hapšenje simbolično je označilo kraj jednog režima, ali i početak dugog, politički opterećenog pravosudnog procesa koji će se završiti vješanjem – u terminu koji je šokirao milione muslimana.

Zvanično, Saddam Hussein je osuđen za zločine protiv čovječnosti, a smrtna kazna izrečena mu je prvenstveno zbog masakra u Dujailu iz 1982. godine, kada je nakon neuspjelog atentata na njega pogubljeno više od 140 civila, a čitava lokalna zajednica brutalno kažnjena rušenjem kuća, imanja i hapšenjem stanovništva. Ipak, iako je presuda bila pravno obrazložena, izbor datuma egzekucije otvorio je prostor za brojne sumnje da se iza sudske odluke kriju politički motivi i poruke.

Sudija Mounir Haddad, jedan od ključnih ljudi u procesu izvršenja presude, godinama kasnije tvrdio je da je odluka o pogubljenju donesena u dogovoru s tadašnjim iračkim premijerom Nurijem al-Malikijem, te da nije imala vjersku ili sektašku pozadinu. Oštro je odbacivao tvrdnje da je Kurban-bajram izabran kao čin osvete ili provokacije, ističući da je riječ isključivo o sprovođenju sudske odluke, naglašavajući da je Saddam bio diktator koji je, prema njegovim riječima, ubio više sunita nego šiita.

Suprotno tim tvrdnjama, brojni politički analitičari i univerzitetski profesori smatraju da je uloga Sjedinjenih Američkih Država bila presudna, ne samo u procesu suđenja već i u samom tajmingu izvršenja kazne. Profesor političke historije dr. Saleh al-Alawi smatra da je Washington vješto izvršio pritisak na novu iračku političku elitu, stvarajući atmosferu straha od mogućeg povratka stranke Baath ili od toga da Saddam, živ, postane politički faktor i sredstvo ucjene. Prema tom tumačenju, egzekucija na Kurban-bajram bila je dio šire strategije koja je trebala zbuniti muslimanski svijet, zasjeniti blagdan i ostaviti dubok psihološki i simbolički trag.

Slično mišljenje iznosi i profesor političkih nauka dr. Muhammad al-Hayani, koji smatra da bez američkog “zelenog svjetla” nova iračka vlast ne bi bila u stanju provesti smaknuće. On posebno kritikuje činjenicu da je egzekucija obavljena u ranim jutarnjim satima blagdana, bez poštovanja islamskih, moralnih i humanih normi, što je, prema njegovim riječima, predstavljalo direktnu provokaciju osjećaja iračkog naroda.

Dodatne kontroverze izazvale su i tvrdnje da je bivši libijski lider Muammar Gaddafi navodno bio spreman izdvojiti čak pet milijardi dolara kako bi se Saddam Hussein izveo iz zatvora i spriječilo njegovo pogubljenje. Iako ti planovi nikada nisu realizirani, a njihovo postojanje nikada zvanično potvrđeno, oni su, prema pojedinim izvorima, dodatno ubrzali odluku da se egzekucija sprovede bez odlaganja. Zanimljivo je i to da je Gaddafi godinama ranije na arapskim samitima upozoravao da će sudbina arapskih lidera biti slična Saddamovoj, upozorenje koje se kasnije pokazalo gotovo proročkim.

Iako je Saddam Hussein pravosnažno osuđen za teške zločine, način i trenutak njegovog pogubljenja ostavili su duboke rane u iračkom društvu. Za jedne je to bio čin pravde i zatvaranje mračnog poglavlja iračke historije, dok je za druge riječ o politički motivisanom smaknuću koje je dodatno produbilo društvene i vjerske podjele i simbolično ponizilo jedan od najsvetijih islamskih praznika. Smrt Saddama Husseina tako nije ostala samo sudska presuda, već snažna politička i historijska poruka čije se posljedice i danas osjećaju na Bliskom istoku.

Katastar nepokretnosti u Tutinu nalazi se u stanju ozbiljnog institucionalnog kolapsa, a rad ove važne državne službe gotovo je potpuno paralizovan. Prema svjedočenjima zaposlenih i građana koji su se posljednjih dana zatekli u zgradi katastra, kancelarije su uglavnom prazne, postupci stoje, a stranke ostaju bez osnovnih informacija i rješenja.

Kako saznajemo iz više izvora upoznatih sa situacijom, šef odsjeka Samir Maličević više ne obavlja tu funkciju, dok je u službi trenutno ostao samo jedan zaposleni. Ostali radnici su, prema njihovim navodima, bili primorani da otvore bolovanja zbog dugotrajnog izlaganja pritiscima, nepoštovanju i oduzimanju osnovnih radnih prava zaposlenima koji godinama nose teret rada katastra u Novom Pazaru i Tutinu.

Građani koji su proteklih dana pokušavali da ostvare svoja prava opisuju gotovo identične scene – hodnici puni stranaka, ali bez službenika koji bi im se obratili, zaprimili zahtjev ili dali bilo kakvu informaciju. Mnogi su, nakon višesatnog čekanja, napuštali zgradu bez ikakvog rezultata, iako su došli zbog hitnih imovinsko-pravnih pitanja.

Posebnu zabrinutost izazivaju navodi zaposlenih da su ukinuta sva radna mjesta sa visokom stručnom spremom. Prema njihovim riječima, takva odluka predstavlja direktan udar na struku i pokušaj da se katastar svede na puku administrativnu ispostavu, bez stručnog, odgovornog i zakonitog odlučivanja u predmetima koji su od velike važnosti za građane i privredu.

Radnici takođe ukazuju na činjenicu da se katastar u Novom Pazaru nalazi pod upravom kadrova isključivo srpske nacionalnosti, te izražavaju ozbiljnu sumnju da se rad katastra u Tutinu svjesno i sistematski guši. Ovakve tvrdnje dodatno produbljuju osjećaj zapostavljenosti i diskriminacije u instituciji koja ima ključnu ulogu u pravnoj sigurnosti građana.

Prema riječima zaposlenih, o problemima su se u više navrata obraćali nadležnim institucijama, ali konkretnih reakcija do sada nije bilo. Tvrde da kombinacija straha, ličnih interesa i institucionalne šutnje sprečava odgovorne da se ozbiljno i transparentno pozabave ovim problemom.

Građani i preostali radnici apeluju na nadležne organe da hitno ispitaju stanje u katastru u Tutinu i spriječe njegovo faktičko gašenje. Upozoravaju da se posljedice već osjećaju na terenu, te da najviše trpe obični ljudi, čija imovinska prava ostaju blokirana zbog nerada institucije. Nadaju se da će pritisak javnosti i medija natjerati odgovorne da konačno reagiraju i vrate katastar u zakonske i funkcionalne okvire.