EKSKLUZIVNO: Ratni dnevnik iz Novog Pazara 1941. – Herojska pobjeda nad četnicima

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Dnevnik koji je pred čitaocem predstavlja jedinstveno svjedočanstvo o burnim događajima u Novom Pazaru tokom jeseni 1941. godine. Tekst je objavljen u Novopazarskom zborniku, broj 36, a autor ostaje nepoznat. Uprkos anonimnosti, zapisi odišu snagom neposrednog svjedoka koji bilježi zbivanja iz dana u dan, sa osjećajem nesigurnosti, straha, ali i nade u preživljavanje bošnjačke zajednice.

Posebnu vrijednost dnevniku daje njegova hronološka preciznost. On prati dešavanja od 2. oktobra do 4. novembra 1941. godine, obuhvatajući trenutke povlačenja njemačkih jedinica, pokušaje pregovora sa komunistima, ulazak albanskih jedinica, borbe oko Đurđevih Stupova, paljenja sela, masovna stradanja i borbu lokalnog stanovništva da se odbrani od nadirućih četničko-komunističkih formacija.

Autor je, ostavši anoniman, možda želio da sačuva vlastitu sigurnost, ali i da svoje zapise podari kao kolektivno svjedočanstvo, a ne ličnu ispovijest. Upravo zbog toga ovaj dnevnik ima snažan dokumentarni karakter – on predstavlja glas Novog Pazara i njegovih stanovnika u jednom od najtežih perioda njihove novije historije.

Čitanje ovih zapisa vraća nas u atmosferu ratnog haosa, ali i odlučnosti da se odbrani vlastiti dom, narod i čast. Dnevnik nije samo hronika događaja, već i intimna slika jedne varoši na razmeđi velikih istorijskih lomova. Ovo je prvi dio, uskoroi i ostatak dnevnika.

Četvrtak, 2. oktobar 1941.

Poslije izvjesnog zatišja provedenog bez ikakvih naročitih događaja, desio se jedan značajan datum. Večeras su Nijemci napustili varoš Novi Pazar.

Dobivši brz javni nalog da se povuku, Nijemci su preko noći nestali. Sve glave, od najnižih do najviših, upregnule su svoje sposobnosti da protumače ovaj događaj, koji se desio noćas i ostao isto tako tajanstven kao i sama noć.

Ujutro su se našle samo prazne kasarne i polupana staklarija.
Iz Kosovske Mitrovice stizale su vijesti da se Nijemci tamo još uvijek nalaze.

Subota, 4. oktobar 1941.

Danas, između 10 i 11 časova, nastala je ozbiljna zbunjenost u varoši.

Poslije dva dana pune „samostalnosti“, stigli su komunisti iz Raške i uspostavili telefonsku vezu sa Novim Pazarom.

Govorio je Zenun Hasković, u ime svojih komunista, sa Jonuzom Hamzagićem, starijim intelektualcem i sudijom. Tema razgovora bila je: „da se varoš preda mirnim putem, kako bi se izbjeglo prolijevanje krvi, kao što se predala Raška“. Riječ je kasnije nastavljena u Okružnom sudu, gdje su Hasković kao Novopazarac i delegati boljševika, zajedno sa Jonuzom, nastavili pregovore.

Oko ikindije komunisti su odložili sastanak za 5. oktobar.

Večeras je, iza potištenosti i straha koja je obuhvatila varoš, zavladalo uzbuđeno naoružavanje. Haotična zbunjenost širila se pred prijetnjom divljaštva i surovosti boljševika.

Tada stiže radosna vijest: u žandarmeriji su javili da upravo dolaze Arnauti sa Italijanima iz Drenice i Kolašina, koji su poravnali put preko Rogozne ka Novom Pazaru. Za njima dolazi pet-šest ljudi da izvide situaciju u varoši i donesu municiju, jer se javljalo da Raška pada pod naletom divljačkih bandi.

Veselje nije imalo kraja. Noćna tišina bila je neprestano prekidana plotunima pušaka.

Nedelja, 5. oktobar 1941.

Danas, oko podne, začula se najprije pucnjava – nekoliko plotuna, a zatim jedan za drugim.
Tada se predao Biko (Bilal Ujkanović) iz Glogovika, koji je ranije, u izvjesno vrijeme, pobjegao iz zatvora. On se, na poziv bošnjačkih vođa, vratio da posluži svojoj varoši u ovim teškim trenucima.

Očekuje se rezultat pregovora između komunista i naših.

Ponedeljak, 6. oktobar 1941.

Otšla je jedna grupa u Kosovsku Mitrovicu po oružje i municiju. Kada su bili u planini Rogozni, prišuljali su se na njih i popalili kuće iz Rejetića. Delegati iz okruga tek što su otvorili vatru, dok je od njih neko čuo i dojavio o ovoj situaciji.

Tako je počeo pravi rat. Oni su, u svom bijegu, zapalili kuću popovu, kao i mnoge druge, i prošli kroz Mitrovicu gdje su uzeli oružje i municiju te ga donijeli u Pazar.

Utorak, 7/8. oktobar 1941.

Delegacija Novog Pazara otišla je u Pljevlja da pregovara sa komunistima iz Raške o nenapadanju.
U čitavom Pazaru vladala je ozbiljna zabrinutost da ne budemo napadnuti. U međuvremenu su poslati delegati – Bahrija (Abdurahmanović) i drugi – da se obrate albanskoj ili italijanskoj vojsci.

Četvrtak, 9. oktobar 1941.

Deveti oktobar protekao je u očekivanju dolaska pomoći i jačanja naše milicije od strane Albanaca.
Naše same odluke činile su izvjesne ispite i obaveze – obavljali smo poslove koji su pripadali policiji.

Da bi se održao red i mir, nastavljeno je sa vijećanjem, na kome su prisustvovali načelnik Ahmet Daca, Asim ef. Halihodžić – komandant žandarmerijske čete – i Jonuz Hamzagić, sudija.

Petak, 10. oktobar 1941.

Danas, od podne, očekivali smo dolazak Albanaca i spremali se za doček. Oni su krenuli iz Banjske kod Mitrovice, a stigli su kasnije, poslije iftara.
Narod ih je dočekao – išli su na konjima, na točkovima ili automobilima, pa su došli putem Trnave. Poslije iftara, kada su stigli, nastala je pucnjava.

Pred Narodom prvi govori Bahrija, koji je došao sa njima, i rekao:

„Uzevši stav kakvog vojskovođe u bijeloj albanskoj kapi na konju, ja u ime grupe junaka rasnih Dreničana dolazim da vas spasem. Oni su spalili Crnu Goru u krv, pepeo i prah, a sad dolazimo da vam donesemo mir, slobodu i red. Poslije će redarstvo učiniti svoje. Na srpsko izdajničko gnijezdo neće se smjeti dići glava.“

Zatim su govorili i drugi u ime Albanaca – tj. Arnauta i „velikog Ferhatbega Drage“, albanskog predstavnika naroda. Oni su se zahvalili Biku i njegovim drugovima što su pregazili Rogoznu.

Potom je govorio i Akif Bluta, ispred Islamskih ustanova, riječima:

„Draga braćo! U prisustvu naše braće Albanaca iz Kosovske Mitrovice, skrušeno vas molimo da nam pomognete. Iza vas stoji tri miliona Albanaca. Novi Pazar je centar Albanije i mi ćemo stvoriti Veliku Albaniju. Nećemo stati, nećemo dati da se proliva krv, niti da se vodi nesretan rat, već ćemo odbraniti naš narod.“

Na kraju su svi prisutni povikali:
„Živjela Velika Albanija!“

U početku je tako teklo, upozorio na novopazarsku masu da su oni Albanci, a ne Bošnjaci, što u stvari i jesu

Subota, 11. oktobar 1941.

Danas vlada tišina. Do sada, tj. jedanaestog dana mjeseca, nije bilo ništa naročito.

Subota, 18. oktobar 1941.

Za ovu sedmicu nije bilo važnijih događaja osim opšte nervoze i nemira.

Sinoć je pozvana omladina da se od nje stvori jedna četa vojske, a izvršeno je razdvajanje na dvije grupe: grupa je razdijeljena na obavezne i dobrovoljce.

Večeras su oni stigli i zasjeli. Borba se vodi sjeverno od Đurđevih Stupova. Ranjenih je nekoliko, jedan žandar je ranjen, a jedan je ubijen. Četnici i komunisti zapalili su nekoliko muslimanskih kuća. Naše snage brzo su uzvratile i mase su se uzburkale.

Sahranjena su danas trojica poginulih na sjeveru Đurđevih Stupova.

Nedelja, 19. oktobar 1941.

Nedelja, 19. X 1941.

Kako je ponestalo municije, poslata je automobilska grupa od šest ljudi sa automobilom za Kosovsku Mitrovicu i to: Ahmed (Ahmo) Beširović, njegov pomoćnik Meho i još jedan građanin i Šuro Krnjafelac sa žandarmom. Na Rogozni su prišuljali plotuni iz zasede od strane četničkih ili komunističkih (srpskih) bandi i zaustavili automobil, ubili su šofe­ra Ahma, njegovog pomoćnika Meha, a i još jedan žandar je uspio da se provuče kroz kišu metaka, ranivši se teško u desnu ruku – poginuo je, takođe, i treći civil, a iz četvrtih izvora je stigla potvrda u Pazar da neće kako su prošli.

Pošto su povjerovali u izvještaj žandarma poginulog, izazvali su ovim događajem Arnauti sa grupom naših otišli put Rogozne da otvore taj put za Kosovsku Mitrovicu i donesu municiju. Jedni su vodili borbu, drugi prošli i uzeli u Nijemaca oko stotinu sanduka municije koju je dopratio jedan njemački oficir sa trista Arnauta. Kada je došao ovaj oficir, održao je govor u kome je rekao: da ne smijete tražiti municiju u džepu nego da se puca na takvom odstojanju na kome će od deset metaka biti bar osam sigurnih pogodaka.

Iza toga je nastalo paljenje sela, pljačkanje stoke, sva žita i ostalih objekata. Svako svojevrsne mere, kaže se, nisu se poduzimale prije dolaska Arnauta niti bi se poduzimale, da nisu oni učinili takav presedan.

Srijeda, 29. oktobar 1941.

Danas je popaljeno nekoliko kuća u Netvrđa i sela oko njega – Cokovića i Poštenja. Organizovan je napad i od strane Srba na više sela.

I pored toga naši su uspjeli da ih potisnu i zauzmu nekoliko kuća. Noć je pala i naši su se morali povući, napustivši osvojene položaje.

Četvrtak, 30. oktobar 1941.

Jutros su Srbi ponovo prišli na osvojene položaje, ali su naši izdržali i nisu odstupili.

Večeras su Srbi spalili po nekoliko muslimanskih kuća u Jasenoviku, Velevru i drugim. Naši seljaci iz tih sela pa do Požege u kolonama sa stokom, kućnim namještajem, žitom itd. selili su se u varoš.

Malo iza toga su došli dva kurira na konjima, od Džemaila Koničanina (bivšeg žandarma koji je kao hrabri Sandžaklija ubio jednog četvorničkog muslimana i poslije pobjegao i obrazovao svoju četu, za odbranu od četnika i komunističkog napada), pokazao se vrlo agilan i poštenim ne dajući svojim da vrše pljačku i ostala nedjela, i postao radi toga, i svog junaštva, vrlo popularnim i obljubljenim, da sačuva municiju, jer je on branio Požegu od srpske bande, koja je silazila od Jasenovika i ostalih sela na zapadu i severu od Požege, a koja su redom htjela da pretvore u pepeo, nestala.

Na toj strani napad je odbijen.“

Ponedeljak, 3. novembar 1941.

Za ova tri–četiri dana bilo je obilnih događaja na Đurđevim Stupovima sa Srbima – ustašama.
Prije podne ubili su dvojicu žandarma (Ibra i Nasira Gurdijalića) i ranili jednog civila.

Borbe su se vodile cijeli dan i naši su uspjeli da izdrže. Na tom dijelu bile su intenzivne borbe sve dok se Srbi nisu povukli.

Prvog i drugog dana mjeseca naši su se borili i kod Trnave. Na tom dijelu vođene su žestoke borbe.

Utorak, 4. novembar 1941.

Aćif Hadžiahmetović zajedno sa najuglednijim Pazarcima pred Drugi svjetski rat
Aćif Hadžiahmetović zajedno sa najuglednijim Pazarcima pred Drugi svjetski rat

Juče su naši vodeći politički krugovi poslali poruku ustanicima – govor Nedićevog predsjednika vlade – sa porukom da se predaju i da prestane krvoproliće, jer je zavladao osvetnički duh između strana, u kojem se sela pale, a ljudi međusobno ubijaju i kolju.

Ova poruka je poslana njihovim posredstvom preko dvije srpkinje – kćerke Felčera i kćerke Nade. One su prenijele odgovor da neće prestati ako naši ne polože oružje, te da će u protivnom Turci položiti oružje, a Srbi zauzeti varoš.

Mi smo se spremili i zauzeli položaje svuda oko varoši i izjutra oko šest časova počeo je veliki napad sa njihove strane.

Borba je bila žestoka sve do devet sati. Kuršumi su sijevali po čaršiji. Rezultat borbe bio je šest mrtvih i trideset ranjenih na našoj strani: Muro (građanin-policajac), Abdulhaga Rožajac ef., Reko Ahmeta Košute, Izo Pučić, Reko Rebronja, dva Šiptara, tri Biševca, Mehmed Hajdaragić, Žani i dvadeset pet ranjenih.

Sa srpske strane poginulo je oko trideset i pet ljudi. Tijela su odnesena u Sopoćane. Taj dan je bio utorak.

Srbi iz varoši su otvorili vatru na muslimane po brdima oko Pazara. Arnauti su tada izvršili pretres srpskih kuća i pobili oko sedam–osam Srba: Stevo Basarević, Šunac, Mitrović koga Aleša Baječić, Stevan Marjanović (mesar), Filip (pekar) i drugi.

Srbi su na bojištu kod „Jaklja“ doživjeli poraz i otjerani su.
Varoš je bila nespremna oružjem. Dosta je mali broj naših ljudi davao otpor.

Pričalo se da je borba završila u korist naših mula–Jakup Kadrović iz Vuče, koji je doveo pedeset milicionera dobrovoljaca iz tutinskog i rožajskog kraja.

Ja sam utorak izašao oko podne na selo, da pozovem Pešterce u pomoć. Kad sam došao u Gluhavicu, bjegunci s ‘fronta’ na Jaklji, da bi opravdali svoje napuštanje položaja, rekli su da je Pazar pao. Seljaci svi bijahu spremni za evakuaciju. Ja sam obišao sva sela preko Škrijelja do Čukota i Melaja i pozivao da se siđe u Novi Pazar

Nastavlja se….

Esadu Agiću sin ubijen u Austriji, on mu podiže džamiju u dvorištu

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

U mirnom selu Kijevo, nedaleko od Sanskog Mosta, nastaje priča koja svjedoči o snazi vjere, ljubavi i porodičnog zajedništva. Naime, porodica Agić odlučila je da u svom dvorištu izgradi džamiju – kao trajni spomenik preminulom sinu i dar rodnom kraju.

Esad Agić već mjesecima radi na podizanju džamije uz pomoć svoje braće. Odluka da se upusti u ovaj neobičan, ali duboko ličan poduhvat, donesena je nakon sna njegove supruge Halime, koji su oboje doživjeli kao znak i inspiraciju.

  • – Naš sin je ubijen u Austriji 2005. godine, imao je samo 17 godina. Počeli smo praviti kuću, jedan sprat za nas, a jedan za njega. Kada se desila tragedija, morali smo nastaviti dalje. Prije šest mjeseci, dok smo sjedili, supruga mi je rekla da je sanjala kako gradimo džamiju. Odmah smo odlučili da krenemo u taj poduhvat – kazao je Esad.

Radovi su započeli u aprilu, a džamija je već podignuta od temelja do krova. Porodica sada priprema izgradnju munare visoke šest metara.

  • – Krov ćemo pokriti limom. U početku smo razmišljali o kupoli, ali smo odustali. Sada nam je cilj da što prije završimo i krenemo s gradnjom munare – objašnjava domaćin.

Porodica Agić više od tri decenije živi u Austriji, gdje su mukotrpnim radom stekli imetak. Dio tog bogatstva odlučili su uložiti u rodno selo. Tako je nikla prostrana kuća s uređenim dvorištem, punim cvijeća i ukrasnih detalja, a tu se nalazi i zatvoreni bazen. Najveća zasluga za ljepotu doma pripada Halimi, koja s ponosom ističe da svaka ideja dolazi od nje.

  • – Mogu da kažem da sam ja sve ovo projektirala. Ideje mi dolaze preko noći i trudim se da svaki dan uradim nešto novo – kaže Halima.

Esad i Halima, nakon odlaska u penziju, planiraju povratak u Kijevo, gdje će u miru provesti starost. Nova džamija u njihovom dvorištu, kažu, biće trajni podsjetnik na sina kojeg su prerano izgubili, ali i poklon rodnom selu i svima koji žele stati na namaz i sjetiti se prolaznosti i vrijednosti života.

Sandžak: Amidža izazvao požar, sinovac ga pretukao motikom

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Sudija Osnovnog suda u Bijelom Polju Radomir Kljajević izrekao je mjeru bezbjednosti G.A. iz Pljevalja, osumnjičenom da je motikom pretukao svog amidžu J.A. Sukob se, prema navodima istrage, dogodio nakon što je amidža osumnjičen da je izazvao požar u selu Bijov Grob.

Sud je G.A. zabranio prilazak i kontakt sa amidžom na udaljenosti manjoj od 100 metara, uz upozorenje da mu u slučaju kršenja ove mjere može biti određen pritvor. Mjera je izrečena zbog sumnje da je počinio krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici.

Prema krivičnoj prijavi, 10. avgusta oko 18 časova u mjestu Grab, opština Bijelo Polje, G.A. je nasilno obio ulazna vrata kolibe J.A., a potom i vrata od spavaće sobe. Tada je amidža zadobio više udaraca držalom motike po glavi i tijelu, pri čemu je zadobio lake tjelesne povrede.

Osumnjičeni je tokom saslušanja pred tužiocem negirao navode, izjavivši da je tog dana bio u Prijepolju, te da je tek nakon poziva drugog amidže saznao da je došlo do požara u selu.

J.A., koji je pretučen, sam je uhapšen zbog sumnje da je izazvao požar na otvorenom prostoru. Kako je saopštila Uprava policije, on se tereti da je zapalio suhu travu i nisko rastinje, a vatra se potom proširila na okolna imanja, pričinivši značajnu materijalnu štetu mještanima.

Vatrogasne ekipe su u više navrata uspijevale da lokalizuju požar, ali se on zbog nepovoljnih vremenskih uslova ponovo aktivirao, prijeteći i drugim domaćinstvima u mjestu Grab. Prema dostupnim informacijama, požar se u jednom trenutku širio i prema imanju G.A., što je, kako se vjeruje, dodatno podstaklo sukob.

J.A. je sproveden u bjelopoljsko Osnovno državno tužilaštvo zbog sumnje da je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Nakon saslušanja, on je pušten da se brani sa slobode, a istraga je u toku.

Rukovodilac ODT-a Bijelo Polje Vladan Đalović potvrdio je da se prikupljaju dokazi i izjave svjedoka kako bi se razjasnile sve okolnosti sukoba i požara.

Aida Ćorović: Ista ideologija koja je činila zločine 90-ih danas tlači sopstveni narod

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Novi Pazar – Poznata aktivistkinja i neumorni borac za ljudska prava Aida Ćorović oglasila se na svom Facebook profilu, povlačeći paralelu između ratnih zločina koje su srpski šovinisti i nacionalisti činili devedesetih godina i današnje represije koju, kako tvrdi, ista ideologija sprovodi nad sopstvenim građanima tokom protesta.

Ćorović podsjeća na užase rata, spominjući Zvornik i slične gradove i sela gdje je, kako navodi, „manijačka banda ubijala, silovala, pljačkala i klala“. Po njenim riječima, to se nije dešavalo stihijski, već sistematično i predano, uz aktivno učešće paravojnih i policijskih snaga.

„I stvarno ste mislili da će ove zvijeri i njihovi sinovi da prestanu da budu zvijeri, samo zato što danas, umjesto ‘balija’, ‘Šiptara’ ili ‘ustaša’ imaju srpsku djecu?!“ – piše Ćorović, dodajući da je iluzorno vjerovati da se ideologija koja je počivala na mržnji i zločinu može sama od sebe ugasiti.

Ona naglašava da su isti mehanizmi nasilja sada usmjereni i protiv sopstvenog naroda, kroz brutalne reakcije države na građanske proteste. Ćorović tvrdi da se isti obrasci ponašanja ponavljaju, samo u drugačijem kontekstu – umjesto protiv Bošnjaka, Albanaca ili Hrvata, sada protiv građana koji izlaze na ulice da traže svoja prava.

„Mi, ‘mrzitelji svega srpskog’, sada ćemo da ćutimo? Ja neću. Svaki put kad ustanem da branim ono ljudsko, dobijem šibu po leđima“, navodi Ćorović, podsjećajući da šutnja nikada nije bila rješenje.

U objavi je podsjetila da postoje hiljade svjedočenja i fotografija, kao i gomile dokumenata koji svjedoče o zločinima srpske vojske, policije i paravojnih formacija tokom ratova 90-ih. „To je najmanje što možete da uradite da bi Srbija počela da ozdravlja… ostalo otkrijte sami“, poručila je.

Objavu prati i fotografija iz ratnog perioda, koja, kako simbolično ističe, pokazuje ozloglašenu praksu u kojoj su djeca nerijetko bila žrtve ratnih igara i propagande.

Ćorović zaključuje da suočavanje sa prošlošću nije samo moralna, već i egzistencijalna obaveza, bez koje nema ni ozdravljenja društva. Njena poruka izazvala je brojne reakcije – od podrške do kritika – ali je, kako i sama navodi, sigurna da „ćutanje više nije opcija“.

‘vako je to bilo onomad, mislim da je bio Zvornik u pitanju. No, nevažno je, u krajnjoj liniji, kako se zvao grad ili…

Objavljuje Aida Corovic u Nedjelja, 17. kolovoza 2025.

Zenica: Žena sa ljubavnikom slučajno sjela u taksi svog muža

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Zenica, 16. august 2025.

Kažu da život piše romane, ali ponekad napiše i komedije koje nadmaše svaku maštu. Upravo takva priča, koja se nedavno dogodila u Zenici, postala je viralna i nasmijala hiljade ljudi na društvenim mrežama.

Prema riječima svjedoka i komentarima koji kruže internetom, žena iz Zenice odlučila je provesti nekoliko trenutaka sa svojim ljubavnikom te je naručila taksi. Ni slutila nije da će upravo ta vožnja postati događaj o kojem će pričati cijeli grad.

Naime, kada je vozilo stiglo, žena i njen pratilac udobno su se smjestili na zadnje sjedište, očekujući običnu vožnju. Međutim, šok je uslijedio već nakon nekoliko sekundi – vozač je bio njen muž.

Scena je, kažu oni koji prepričavaju događaj, izgledala kao kadar iz filma: muž za volanom, žena pokušava izbjeći pogled, a ljubavnik vjerovatno požalio što tog dana nije odlučio krenuti pješice.

Vožnja je, prema komentarima, protekla u potpunoj tišini. Muž je, sa ledenim osmijehom, odvezao “putnike” do željene adrese bez ijedne izgovorene riječi. Šta se dogodilo nakon toga u njihovom domu ostaje nepoznanica, ali jedno je sigurno – Zenica još dugo neće prestati prepričavati ovu neobičnu životnu epizodu.

Pouka? Ako mislite da vas prati loša sreća, sjetite se da uvijek može biti gore. Neko je jednom naručio taksi – i dobio vlastitog muža za vozača.

Huti raketnim udarom ciljali Tel Aviv: “Naša borba je podrška Palestini”

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Snage jemenskih Huta ponovo su ušle u sukob sa Izraelom, nakon što su ispalile hipersoničnu balističku raketu “Palestina 2” na aerodrom Ben Gurion u Tel Avivu. Vijest je potvrdio portparol Huta Jahja Sare (Yahya Saree), naglašavajući da će njihova borba trajati sve dok se, kako je rekao, “ne okonča agresija na Pojas Gaze i ukine opsada palestinskog naroda”.

– Naše oružane snage neće stati. Nastavit ćemo braniti narod Palestine svim sredstvima dok se ne zaustave izraelski napadi – poručio je Saree u obraćanju Jemencima.

Napad Hutija uslijedio je manje od 24 sata nakon što je izraelska vojska bombardovala elektranu Haiz u glavnom gradu Jemena, Sani. Kao odgovor na raketni udar, izraelski ministar odbrane Israel Kac (Katz) izdao je oštru poruku upozorenja Hutima.

– Svaki pokušaj da se puca na Izrael bit će plaćen skupo. Nametnuli smo im zračnu i pomorsku blokadu koja nanosi ogromne štete, a jutros smo pogodili njihove infrastrukturne i energetske ciljeve. Ovo je tek početak – izjavio je Katz.

Ova razmjena udara predstavlja novu eskalaciju u širenju sukoba na Bliskom istoku, gdje Huti, saveznici Irana, posljednjih mjeseci sve češće ciljaju izraelske i zapadne interese u znak solidarnosti s Palestincima u Gazi. Izrael s druge strane odgovara udarima na strateške i infrastrukturne objekte u Jemenu, čime se dodatno produbljuje kriza.

Kako je Jusuf Čelić herojski odbranio Plav i Gusinje od Pavla Đurišića

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Historijski kontekst i četnička prijetnja – Autor redakcija Sandžak Danas

Početkom 1940-ih Plav i Gusinje bili su na udaru velikosrpskih planova četničkog pokreta. Pavle Đurišić, jedan od najistaknutijih četničkih komandanata u Crnoj Gori, sproveo je strategiju etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva Sandžaka i istočne Bosne, u skladu s Instrukcijama Draže Mihailovića krajem 1941. godine. Cilj je bio stvaranje etnički homogene „Velike Srbije“, “čišćenjem Sandžaka od albanskog i muslimanskog življa”. U prvim mjesecima 1943. to je dovelo do masovnih pokolja nad Bošnjacima/Muslimanima sjeveroistočnog Sandžaka. U januaru-februaru 1943. jedinice Pavla Đurišića uništile su desetine sela i ubile na hiljade muslimanskih civila na Limu i u pljevaljskoj oblasti. Izvještaj samog Đurišića nakon pohoda u bjelopoljskom srezu (10. januara 1943) navodi “400 naoružanih Muslimana” i oko “1000 žena i djece” kao žrtve, uz spaljivanje 33 sela.

U tom kontekstu Plav i Gusinje – naseljeni pretežno muslimanskim (bošnjačkim i albanskim) stanovništvom – našli su se pred neposrednom opasnošću. Italijanski okupator je 1941. ovu oblast priključio marionetskoj Velikoj Albaniji, pa je lokalno stanovništvo uglavnom podržalo italijansku upravu i težnje da se Plav-Gusinje pripoje Albanskoj državi. Za zaštitu svojih krajeva formirana je milicija vulnetara (dobrovoljačka seoska straža) od lokalnih Albanaca i Bošnjaka, pod pokroviteljstvom fašističke Italije. Ove jedinice su bile naoružane i opskrbljene od Italijana, prvenstveno za borbu protiv partizana, ali su istovremeno predstavljale i lokalnu odbranu od četničkih napada.

Jusuf Čelić – Vođa lokalne Milicije

Jusuf Čelić (takođe poznat kao Isuf Kamer Čeljaj) iz Vusanja (Gusinje) istakao se kao vođa i organizator te lokalne milicije. Obavljao je dužnost komandira jedne čete vulnetara u plavsko-gusinjskoj oblasti. Prema izvorima, ta četa je brojala oko stotinjak naoružanih ljudi i uključivala dobrovoljce iz Plava, Gusinja i susjednih albanskih krajeva. Čelić je, kao lokalni prvak, usko sarađivao s italijanskim vlastima (do kapitulacije Italije 1943) i kasnije s njemačkim garnizonima, nastojeći da obezbijedi zaštitu muslimanskog stanovništva od četničkih upada. Njegov položaj je, međutim, kontroverzan: zvanična crnogorska historiografija dugo ga je tretirala kao kolaboracionistu, dok ga lokalno stanovništvo pamti kao branitelja svog naroda. Nacionalni savjet Albanaca ističe da Čelić “nije bio saradnik okupatora, već uvaženi borac za slobodu svog naroda i mještana u Plavu i Gusinju”, koji je mnoge porodice sačuvao od progona. Čelić se u albanskoj tradiciji slavi kao heroj koji se borio protiv četnika Pavla Đurišića.

Četnički Napadi 1943. i Odbrana Plava i Gusinja

Iako su u zimskim operacijama 1943. četnici nanijeli teške gubitke muslimanskom stanovništvu sjevernije od Plava (u Bukovici, Bihoru, bjelopoljskom srezu, itd), Plav i Gusinje su te godine uglavnom izbjegli sudbinu većih pokolja zahvaljujući kombinaciji faktora. Prvo, do italijanske kapitulacije (septembar 1943) ova oblast je bila pod zaštitom italijanske vojske i albanske žandarmerije, pa četnici nijesu mogli lako ući. Drugo, lokalna milicija vulnetara držala je stražu na prilazima Plavu i Gusinju. Prema naknadnim istraživanjima, Pavle Đurišić jeste planirao “čišćenje” plavsko-gusinjskog kraja u sklopu šire akcije u Sandžaku. Štaviše, izvori navode da su četničke formacije mobilisane krajem 1942. i početkom 1943. upravo za napade na muslimanske zone – Đurišić je naređivao hitnu mobilizaciju hiljada četnika iz kolašinskog, pljevaljskog i mileševskog kraja radi tih pohoda.

U proljeće 1943. stigle su i prve vijesti o četničkim zločinima u okolini Plava. Jedan svjedok piše da su četnici 1943. zvjerski ubili oca i amidžu jednog mladića iz plavskog sreza, spalivši im kuću i imanje. Ovakvi incidenti pokazivali su realnu prijetnju. Međutim, do opsežnijeg četničkog napada na samo gradsko jezgro Plava i Gusinja nije došlo tokom 1943. godine. Istoričar Radoje Pajović navodi da je od planiranog “čišćenja” dijela Sandžaka ostao pošteđen krajnji jugoistok – područje Plav-Gusinje – dijelom zbog otpora lokalne milicije, a dijelom jer je taj kraj bio izvan dometa četnika do kapitulacije Italije. Nesumnjivo je i prisustvo njemačkih snaga od jeseni 1943. odigralo ulogu; Nijemci su u Plav i Gusinje doveli dvije čete sastavljene većinom od kavkaskih muslimana (Čerkeza) upravo da bi zadobili povjerenje lokalaca i zajedno branili region.

Jusuf Čelić je u tom periodu direktno komandovao odbranom svojih sela. Prema lokalnim izvorima, Čelićevi vulnetari su u više navrata sprečili četničke izvide i odbili manje napade na rubnim dijelovima plavsko-gusinjske doline. Tako se spominje da četnici iz pravca Andrijevice nisu uspjeli prodrijeti u Gusinje zahvaljujući dobro organizovanoj zasjedi Čelićeve milicije na planinskom prevoju. Takođe, početkom jeseni 1943, kada je nastao vakuum vlasti poslije odlaska Italijana, plavsko-gusinjski prvaci (među kojima Čelić) organizuju seoske straže i utvrđuju položaje oko ključnih tačaka – čime su obeshrabrili lokalne četničke grupice da uđu u gradove. Ovi događaji nisu detaljno zabilježeni u partizanskim izvještajima (jer milicija formalno nije bila dio NOP-a), ali se u narodnom pamćenju i nekim memoarima pominje “odbrana Gusinja od četnika 1943.”, u kojoj je Čelić navodno imao glavnu riječ (ti navodi tek čekaju potpuniju naučnu potvrdu).

Ono što je nepobitno jeste činjenica da Pavle Đurišić i njegovi odredi nisu ostvarili svoje namjere u Plavu i Gusinju 1943. godine. Masakr širih razmjera nad tamošnjim stanovništvom nije se dogodio, za razliku od drugih dijelova Sandžaka. Izvori naklonjeni Čeliću navode da je “četnička ofanziva na Plav 1943. osujećena hrabrom odbranom domaće milicije”, uz minimalne žrtve među braniocima. S druge strane, pristrasni izvori optužuju upravo Čelićevu miliciju za zločine nad lokalnim srpskim (pravoslavnim) selima tokom tog perioda. Npr., u srpskim verzijama događaja navodi se da su Čelićevi ljudi vršili odmazde i ubistva srpskih civila u okolini Plava, što oni smatraju razlogom zbog kojeg je Đurišić planirao osvetu. Važno je naglasiti da ove optužbe treba sagledati kroz prizmu rata propagande i poslijeratnih političkih obračuna – nijedan sudski dokaz ili presuda nakon rata nije konkretno teretila Jusufa Čelića za ratne zločine. Zapravo, kako je utvrdio istoričar Šerbo Rastoder, ime Jusufa Čelića ne nalazi se na zvaničnoj listi ratnih zločinaca u Jugoslavi.

Sukobi tokom 1944. i Pogibija Čelića

Početkom 1944. sukobi u plavsko-gusinjskoj oblasti dostižu vrhunac. Težište rata u Crnoj Gori tada se premješta ka sjeveroistoku zbog pojačane aktivnosti Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) i nastojanja Nijemaca i kolaboracionista da osiguraju komunikacije prema Peći i Prištini. U januaru 1944. Pavle Đurišić ponovo usmjerava pažnju na Plav i Gusinje, ovaj put u sadejstvu s njemačkom vojskom. Prema partizanskim hronikama, 25. januara 1944. u zoru je pokrenut napad na području Plava: kombinovane snage od oko 2.000 vojnika – koje su činili njemački odred, lokalne kvislinške formacije s Kosova, muslimanska milicija iz Plava i Gusinja (vulnetari) i četnički odred iz Vrmoše (obližnje baze u sjevernoj Albaniji) – koordinisano su napale partizanske jedinice Komskog NOP odreda i italijanske partizanske Divizije “Garibaldi” u dolini. Očigledno je došlo do paradoksalne situacije da su se dotadašnji ljuti neprijatelji – Čelićevi ljudi i Đurišićevi četnici – našli na istoj strani pod okriljem njemačke ofanzive, svaki iz svojih interesa (jedni da potisnu partizane, drugi da se domognu teritorije). U početku su napadači imali uspjeha, potisnuvši partizane prema Andrijevici. No, već 26. januara 1944. uslijedio je partizanski protivnapad: Četvrta proleterska (crnogorska) brigada NOVJ snažno je udarila na neprijatelja i nanijela mu težak poraz. Na oba pravca (prema Murini i prema Plavu) četnici i ostale kolaboracionističke snage bili su razbijeni. Partizanski izvještaj navodi 67 poginulih neprijateljskih vojnika na bojnom polju, dok su 36 četnika zarobljena. Gubici NOVJ bili su minimalni – 2 poginula i 2 ranjena borca. Ovaj okršaj predstavljao je značajan poraz za Đurišićeve odrede u blizini Plava.

Nakon sloma januarske ofanzive, četnici su se povukli ka Andrijevici i dalje prema sjeveru, a kontrolu nad Plavom i Gusinjem preuzeli su Nijemci i lokalna milicija. Međutim, ubrzo su među samim saveznicima izbile tenzije. Četnici Pavla Đurišića nijesu odustajali od namjere da jednom za svagda kazne plavsko-gusinjske “odmetnike”. S druge strane, muslimanska milicija se našla stiješnjena između dotadašnjih njemačkih saveznika i sve prisutnijih partizana, dok je od četnika i dalje prijetila odmazda.

U tim previranjima Jusuf Čelić je izgubio život početkom 1944. godine. Prema izjavama albanske zajednice, Čelić je poginuo “početkom 1944. u 35. godini života u borbi protiv četničkih snaga”. Najvjerovatnije se to dogodilo krajem januara ili u prvim danima februara 1944, tokom jedne od čarki s preostalim četničkim grupama koje su se povlačile ili pokušavale prodrijeti iz pravca Andrijevice. Postoji kazivanje da je Čelić stradao u selu Ulotina kod Plava (pominje se datum 26. januar 1944.), gdje su se sukobili lokalni vulnetari i jedna četnička četa u povlačenju. Ovo bi se poklapalo s periodom nakon opisane bitke – moguće da je prilikom čišćenja terena ili u zasjedi četničkih ostataka Čelić smrtno ranjen. S druge strane, srpski izvori osporavaju ovaj datum, tvrdeći da je Čelić preživio rat i da ga je Ozna likvidirala nakon završetka rata (navodno zbog kolaboracije). Ipak, nema vjerodostojnih dokumenata koji potkrepljuju tu tvrdnju; zvanični zapis Zemaljske komisije za ratne zločine bilježi Čelićevu smrt tokom rata (spominje februar 1944). Većina neutrasnih istoričara stoga prihvata da je Jusuf Čelić poginuo prije proljeća 1944., što potvrđuju i nadgrobni natpis i sjećanja savremenika.

Rezultati Sukoba i Istorijski Izvori

U bilansu događaja 1943–44, može se zaključiti da četnički planovi Pavla Đurišića prema Plavu i Gusinju nisu ostvareni. Četnici nisu uspjeli zauzeti ovaj kraj niti istrijebiti njegovo stanovništvo, uprkos više pokušaja i mobilizaciji značajnih snaga. Tome su doprinijeli kombinovani faktori: prisustvo okupacionih (italijanskih, potom njemačkih) trupa koje su imale svoje interese u održavanju reda; aktivnost partizana u okolnim oblastima; ali nadasve otpor lokalne milicije pod vođstvom Jusufa Čelića. Lokalna muslimanska odbrana pokazala je da može organizovano parirati četnicima na svom terenu. Istina je da je taj otpor u određenim momentima bio podržan okupatorskim savezom – no, iz ugla mještana, to je bilo pitanje opstanka.

Historijska građa koja potkrepljuje ulogu Jusufa Čelića obuhvata više vrsta izvora. Tu su partizanski vojni izvještaji (koji indirektno osvjetljavaju situaciju u Plavu i Gusinju kroz opise borbi), zatim poslijeratne analize i dokumenti o četničkim zločinima (gdje se pominju i stradanja u plavskom kraju), kao i memoarska literatura lokalnih aktera. Akademska istraživanja poslednjih godina ponovo preispituju ovaj period. Nedavno objavljen rad istoričara Aleksandra Stamatovića i Filipa Vučetića (2024. g.) detaljno analizira događaje u Plavu i Gusinju za vrijeme rata. Prema sažetku tog rada, veliki dio muslimanskog stanovništva Plava i Gusinja „aktivno je sarađivao s italijanskim i njemačkim okupatorima“ i počinio zločine nad lokalnim Srbima. Autori navode da su tokom vlasti Velike Albanije izvršeni masakri nad srpskim civilima u tom kraju, te da su počinioci kasnije uglavnom izbjegli stroge kazne. Ovakav zaključak implicira da je i Čelićeva milicija, boreći se protiv četnika, vršila i odmazde nad srpskim selima. Ovi navodi moraju se kritički sagledati i uporediti s drugim izvorima – posebno sa Zbornikom dokumenata NOR-a i arhivima bivše Jugoslavije – kako bi se utvrdio puni obim događaja.

Ishod sukoba u plavsko-gusinjskoj oblasti 1943–44 može se sumirati ovako: lokalna milicija pod komandom Jusufa Čelića očuvala je Plav i Gusinje od preuzimanja od strane četnika Pavla Đurišića. Do direktnog vojnog poraza Pavla Đurišića u tom kraju došlo je januara 1944, kada su snage njegovih Limsko-sandžačkih odreda razbijene u okršaju sa partizanima kod Plava. Time je otklonjena neposredna četnička prijetnja tom stanovništvu. Ubrzo potom, ljeti 1944, Nijemci su pretrpjeli poraz na ovom sektoru od NOVJ i Plav je konačno oslobođen od okupatora u oktobru 1944.

Što se tiče Jusufa Čelića, on je u kolektivnom pamćenju Bošnjaka i Albanaca Plavsko-gusinjskog kraja ostao simbol otpora. Njegov direktan doprinos odbrani manifestovao se u organizaciji straža, komandovanju lokalnim borcima i ulivanju hrabrosti da se suprotstave nadmoćnijem neprijatelju. Poginuo je “u borbi protiv četničkih snaga” braneći svoj zavičaj. O značaju te odbrane svjedoči i podatak da Plav i Gusinje tokom rata nisu doživjeli masovni pokolj od strane četnika, za razliku od nekih susjednih područja.

Dostupni istorijski izvori – od ratnih dokumenata do novijih naučnih studija – pružaju raznoliku sliku uloge Jusufa Čelića. Nesporno je, međutim, da je on bio ključna ličnost organizacije oružanog otpora četnicima u plavsko-gusinjskoj oblasti 1943–44. Sa vojnog stanovišta, njegovi vulnetari su bili dio šire protivčetničke koalicije (bilo u saradnji sa okupatorom ili spontano), koja je spriječila Pavla Đurišića da ostvari svoje zločinačke naume na tom prostoru. Iako je Čelićeva saradnja sa italijanskim fašistima i njemačkim nacistima problematična u širem kontekstu antifašističke borbe, lokalno stanovništvo je njegove poteze tumačilo kao nužnu odbranu od istrebljenja. Zato ga i danas mnogi u Gusinju pamte kao narodnog heroja, dok ga drugi označavaju izdajnikom – slika koja svjedoči o složenosti građanskog rata na ovim prostorima.

Izvori: Istorijska građa korišćena u izradi ovog izvještaja obuhvata arhivske dokumente NOR-a, naučne radove (npr. R. Pajović, A. Stamatović), te relevantne članke i vijesti koje reflektuju nedavni diskurs o Čeliću. Svi citirani izvori navedeni su radi provjere navoda i pružanja što objektivnije rekonstrukcije događaja.

/VIDEO/ Prva Palestinka na Miss Universe nosi glas Gaze

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Na predstojećem 74. izboru za Miss Universe, koji će se u novembru održati u Pak Kretu na Tajlandu, po prvi put u historiji nastupiće predstavnica Palestine – Nadin Ajub (Nadeen Ayoub). Ova mlada žena svojim pojavljivanjem ne donosi samo eleganciju i ljepotu, već i snažnu poruku naroda koji živi pod okupacijom i stalnim stradanjem.

Ajub je na svom Instagram profilu poručila da na scenu izlazi sa istinom i ponosom, naglašavajući da nosi glas cijele Palestine, posebno onih iz Gaze.

– Predstavljam svaku Palestinku i svako palestinsko dijete čiju snagu svijet treba da vidi. Mi smo više od našeg stradanja – mi smo otpornost, nada i otkucaj srca domovine koja živi kroz nas – istakla je Ajub.

Njena kandidatura već sada ima simboličku težinu, jer se odvija u vremenu kada su palestinski glasovi često zanemareni ili utišani u svjetskoj javnosti.

Ova mlada Palestinka živi u Dubaiju, gdje radi kao trenerica fitnesa i savjetnica za ishranu. Ipak, njen uspjeh prevazilazi profesionalni rad – 2022. godine ponijela je titulu Miss Earth Water na svjetskom izboru ljepote održanom u Manili.

Tada je već ušla u historiju kao prva žena koja je predstavljala Palestinu na tom takmičenju, jednom od četiri najveća izbora ljepote na svijetu, zajedno sa Miss World, Miss Universe i Miss International.

Učešće Nadin Ajub na Miss Universe nije samo takmičenje ljepote. Za mnoge Palestince, posebno žene i mlade generacije, ona predstavlja simbol nade i potvrdu da njihova kultura, identitet i otpornost imaju mjesto i na globalnoj sceni.

Njena poruka da „Palestina nije samo bol i stradanje, već i snaga i dostojanstvo“ već je odjeknula društvenim mrežama širom svijeta, a njen nastup u novembru biće pod posebnim svjetlima reflektora – ne samo modnih, nego i političkih.

Ko je bio Jusuf Čelić – Čeljaj: Zločinac ili heroj?

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0
jusuf celic

Polemike oko spomenika Jusufu Čeliću – Čeljaju iz Plava i Gusinja posljednjih dana izazvale su burne reakcije u javnosti. Dok jedni tvrde da je riječ o saradniku okupatora i ratnom zločincu, drugi ga pamte kao branitelja svog naroda od četničkih pohoda. Odluka Ministarstva kulture o uklanjanju njegovog spomenika otvorila je brojna pitanja, ali i otkrila nedostatak konkretnih dokaza o njegovoj ličnoj odgovornosti.

Redakcija je izvršila detaljnu pretragu dostupnih arhiva, istoriografskih izvora i publikacija. Rezultati su sljedeći:

  • Sudski postupci: Nije pronađena nijedna presuda jugoslovenskih ili crnogorskih sudova kojom se Jusuf Čelić – Čeljaj tereti za saradnju s okupatorom ili ratne zločine.

  • Svjedoci: Ne postoji nijedan javno dostupni, potpisani iskaz svjedoka koji ga lično imenuje kao izvršioca zločina.

  • Dokumentarni izvori: Istoriografski zapisi navode da je bio komandir lokalne milicije („vulnetara“) u Plavu i Gusinju, jedinica koje su djelovale uz podršku italijanske, a kasnije i njemačke vojske. Ipak, riječ je o statusnoj odrednici, a ne o pravnom dokazu njegove lične odgovornosti.

  • Zločini u regionu: Tragedija u Velici 1944. godine, jedan od najtežih zločina u Crnoj Gori, ne sadrži dokumentovane dokaze koji direktno povezuju Čelića sa počiniocima.

Zaključak istraživanja: ne postoje čvrsti dokazi – ni presude, ni vjerodostojna svjedočenja – koji bi potvrdili da je Jusuf Čelić – Čeljaj lično bio odgovoran za ratne zločine.

Istorijski dokumenti jasno govore o zločinima Pavla Đurišića i njegovih četničkih jedinica na prostoru Plava i Gusinja 1943–44. godine.

U izvještaju Draži Mihailoviću od 13. februara 1943. sam Đurišić piše da su muslimanska sela „potpuno uništena“ i da je ubijeno oko 1.200 ljudi. Nezavisni istoričari poput Radoja Pajovića i Šerba Rastodera procjenjuju broj ubijenih između 1.200 i 2.000 Bošnjaka i Albanaca.

U takvim okolnostima, u lokalnom sjećanju među Albancima i Bošnjacima Plava i Gusinja, Jusuf Čelić ostao je zapamćen kao jedan od onih koji su organizovali odbranu stanovništva od četničkih pohoda.

Zvanična jugoslovenska istoriografija nakon rata prikazivala ga je prvenstveno kao komandira „vulnetara“, što ga je svrstalo među saradnike okupatora. Međutim, u kolektivnom pamćenju bošnjačke i albanske zajednice on je ostao upisan kao branilac domova i života u vrijeme kada je postojala realna prijetnja istrebljenja.

S obzirom na to da nedostaju pravni dokazi o njegovoj odgovornosti, odluka Ministarstva kulture o uklanjanju spomenika Jusufu Čeliću – Čeljaju zahtijeva dodatno obrazloženje. Ukoliko postoje vjerodostojni dokazi koji potvrđuju njegovu krivicu, javnost ima pravo da ih vidi. Ako ne postoje, postavlja se pitanje da li je odluka donesena pod pritiskom političkih ili ideoloških tumačenja istorije.

Sudbina Jusufa Čelića – Čeljaja stoji na razmeđu između dokumentovanih istorijskih činjenica i kolektivnog pamćenja. Za jedne on ostaje simbol saradnje sa okupatorom, a za druge – simbol otpora i borbe za goli opstanak. Sve dok se ne pojave jasni i nedvosmisleni dokazi, njegovo ime će ostati predmet sporova i podjela, a istina zakopana između političkih interpretacija i narodnog sjećanja.

Novi Pazar nekad bio veći od Sarajeva – fascinantna historija grada

By
Redakcija Sandžak Danas
-
0

Novi Pazar danas važi za kulturno i privredno središte Sandžaka, ali rijetko ko zna da je ovaj grad nekada bio veći i značajniji od samog Sarajeva. Historijski zapisi i osmanski popisi otkrivaju fascinantne činjenice o njegovoj prošlosti.

Osnivanjem Bosanskog sandžaka 1463. godine, Novi Pazar (tada Jeni Bazar) postao je njegov neizostavni dio. Isha-beg Ishaković, osnivač više važnih gradova poput Sarajeva, Šapca i Mitrovice, najviše pažnje posvetio je upravo Novom Pazaru. Prema osmanskom defteru iz 1528. godine, Novi Pazar je imao 221 kuću, dok je Sarajevo imalo svega 119 kuća – dakle, Pazar je bio gotovo duplo veći.

Sredinom 19. stoljeća, ugledni pisac i franjevac Ivan Frane Jukić u svom putopisu iz 1852. godine zapisuje da Novi Pazar broji oko 4.000 kuća i približno 12.000 stanovnika. Time je, odmah poslije Sarajeva, bio najveći grad u Bosni. Na trećem mjestu tada se nalazila Banja Luka sa oko 3.000 kuća.

Nakon više od četiri stoljeća, tačnije 2. februara 1877. godine, Novi Pazar je administrativno odvojen od Bosanskog vilajeta i priključen Kosovskom vilajetu. U njegovom sastavu ostao je sve do 23. oktobra 1912. godine, kada počinje novo političko i historijsko razdoblje za cijeli Sandžak.

Ovi podaci podsjećaju da je Novi Pazar stoljećima bio stub urbanog, trgovačkog i kulturnog života Bosne i Sandžaka. Njegova uloga u osmanskoj državi bila je daleko veća nego što se danas misli, a činjenica da je bio veći od Sarajeva svjedoči o njegovom nekadašnjem značaju.

1...550551552...3.835Page 551 of 3.835