Piše: [Suad K. Zoranić, uredništvo Sandžak Danas]

U Novom Pazaru, gradu koji često diše punim plućima između brige i nade, ponekad i velike priče prođu tiho. Odlazak doktora Avdula Adija Škrijelja u penziju nije bio vijest dana, nije završio na naslovnicama. A trebao je. Jer nije otišao samo jedan ginekolog, već simbol profesionalizma, ljudskosti i predanosti.

Na Ginekološko-akušerskom odjeljenju novopazarske Opće bolnice ovih dana nije odjekivala samo signalizacija s urgentnog prijema. U zraku se osjećala i tiha emocija – suze u uglu oka, stisnute ruke. Kolege, medicinske sestre i babice, ispratile su uz tortu i zagrljaje čovjeka koji je skoro cijeli svoj radni vijek – od 1986. godine – proveo upravo tu. Čovjek koji je mogao birati karijeru u Njemačkoj, ali je iz uvjerenja izabrao Novi Pazar.

Dok su se posljednji komadi torte stavljali na tanjire, a šapat zagrljaja i nježnih riječi ispunjavao hodnike odjela, bilo je jasno da oproštaj od doktora Adija Škrijelja nije samo formalnost. Tog jutra, uz kolače i prigodno posluženje, nijedna priča nije ostala neispričana, nijedan osmijeh neuzvraćen, nijedna suza neisplakana.

Više od 37 godina – od kada je 1986. prvi put kročio na odjeljenje – doktor Škrijelj nije samo primao porode. Bio je „otac beba“, mentor mladim kolegama, stub bez kojeg bi bolnica djelovala nepotpuno. Više od 20.000 puta pomogao je da svijetom odjekne prvi plač novorođene nade, i svaki put pokazao ono najvažnije – da je prije svega bio dobar čovjek.

• „Umjesto da počnem raditi u Hajdelbergu, sudbina me dovela u Novi Pazar i nisam se pokajao. Čini mi se da sam jučer počeo raditi,“ kazao je doktor Škrijelj, kao da u njegovom unutarnjem satu vrijeme zaista drugačije teče.

Sve te godine – dežurstva, hitne intervencije, suze i radosti – prošle su kao tren. Ali ostavile su dubok trag. U svakom kutku odjeljenja ostaće uspomena na njegovu smirenost kad je bila potrebna odlučnost, na razumijevanje kad je bio potreban savjet, i na toplu riječ kad je trebalo otjerati strah i od bijelog bolničkog zida.

Njegove kolege – ginekolozi, medicinske sestre, babice – ne kriju koliko je njegov odlazak težak. Biranim, gotovo poetskim riječima govorili su o čovjeku koji je postavio standarde ne samo u stručnosti, već i u ljudskosti. Neki su se prisjetili njegovih savjeta iznad operacione sale, drugi vječitih šala u pauzama između poroda.

Gotovo 95% zaposlenih na odjeljenju potpisalo je peticiju da „Adi ostane bar još koju godinu“. Peticija je već upućena menadžmentu bolnice i Ministarstvu zdravlja – kao kolektivni glas zahvalnosti i iskrena želja da dom zdravlja ne ostane bez ovakvog ljekara.

U vremenu kada se medicina sve više mjeri kroz tehnologiju i protokole, doktor Škrijelj nas je podsjetio na ono što je zaista važno – odnos čovjeka prema čovjeku. Njegov poziv nikada nije bio samo posao, već životni put prepun davanja, razumijevanja i neugasle ljubavi prema svakom novom početku.

I dok se odjeljenje polako vraća svakodnevici, bez strogog koraka koji je vodio zbivanja, u vazduhu ostaje neizbrisiv miris torte i toplina posljednjih zagrljaja. A tamo gdje su koraci doktora Adija Škrijelja nekad odlučno odzvanjali, danas se tiho postavlja pitanje: kako napustiti mjesto koje si decenijama činio boljim?

Odgovor je u svakom osmijehu koji je darovao, u svakom životu koji je donio na svijet, u svakoj tihoj riječi utjehe koju je podijelio. I, možda najvažnije, u svim peticijama i apelima koji govore – pravi ljekar nikada ne odlazi u zaborav.