• Nakon ukidanja suspenzije, profesor Abdagić se vratio nastavi, dok Školski odbor nastavlja razmatranje njegovog slučaja.

Profesor Škole za dizajn tekstila i kože u Novom Pazaru, Mensur Abdagić, vraćen je na radno mesto nakon što je direktor škole Meho Camović ukinuo raniju odluku o suspenziji. Iako je ponovo u učionici, disciplinski postupak koji je protiv njega pokrenut još uvijek je u toku, a konačnu odluku donijeće Školski odbor u avgustu.

Abdagić je sredinom juna suspendovan zbog, kako je navedeno u rešenju, „kršenja zabrane stranačkog organizovanja i delovanja u ustanovi“. Povod za suspenziju bila je njegova izjava na konferenciji za medije održanoj u februaru u dvorištu škole, tokom nastavnog procesa, gdje je govorio kao član Građanskog pokreta Sandžaka.

Međutim, profesor Abdagić tvrdi da njegov nastup nije bio politički motivisan, već da je, kao zaposleni, govorio o uslovima rada i problemima s kojima se suočava, uključujući, kako kaže, i dugotrajan mobing.

„Na konferenciji sam govorio isključivo kao profesor, iznoseći lične probleme u vezi sa mobingom na radnom mjestu. Smatram da nisam prekršio zakon. Očekujem razuman i kulturan završetak ovog procesa. Nemam ni želju ni potrebu da širim negativnost, želim samo da profesionalno i odgovorno obavljam svoj posao u skladu sa zakonima ove zemlje“, izjavio je Abdagić za Sandžak Danas.

Suspenzija je ukinuta nakon njegove žalbe, a tokom disciplinskog postupka profesor je dostavio svoje izjašnjenje na sve tačke optužbe. Iz Škole za dizajn navode da će Školski odbor odlučivati o eventualnim posledicama po završetku postupka.

Ovaj slučaj izazvao je pažnju javnosti, naročito u kontekstu slobode izražavanja i odnosa unutar obrazovnih institucija, a konačna odluka se očekuje do kraja avgusta.

Sredovječna žena iz Novog Pazara, poznata po svojoj skromnosti, pobožnosti i borbi za pravdu, umrla je iznenada u Njemačkoj. Njene objave otkrivaju bolnu pozadinu njenog odlaska – prevarena, izdana i zaboravljena.

Tuga, nevjerica i bijes proširili su se društvenim mrežama nakon što je potvrđeno da je Dina Delimeđac, žena porijeklom iz Novog Pazara, iznenada preminula dok je radila kao njegovateljica u Njemačkoj. No ono što najviše boli, jesu poruke koje je ostavila iza sebe – pune razočarenja, izdaje i prećutane borbe.

U objavama koje su ostale na njenom Facebook profilu, Dina je u više navrata izražavala duboku povrijeđenost zbog ljudske nepravde i licemjerja. Pisala je o izdaji koja dolazi od onih kojima je najviše vjerovala. U jednoj od posljednjih poruka navela je:

“Najtužnije je što izdaja nekad ne dolazi od neprijatelja, tj. nahranimo pseto da nas bolje ujede. (Iskustvo moje).”

Njeni statusi odišu moralnom čvrstinom i pozivom na pravdu. Pisala je o važnosti časti, ispunjavanja dugova i osjećaju odgovornosti prema ljudima koji teško zarađuju svoj hljeb. Kritički se osvrnula na one koji se bave posredovanjem u zapošljavanju žena, a pritom ih, kako tvrdi, iskorištavaju i ostavljaju same da se snalaze.

U jednoj od objava koja je izazvala posebnu pažnju, obrušila se na osobu po imenu Melita, optužujući je za prevaru:

“Imaš djecu, nemoj ih hraniti lažima, prevarama i novcem koji je krvavo zarađen od strane drugih žena. Stidi se svojih godina i svog ponašanja.”

Prema informacijama koje su se pojavile nakon njene smrti, Dina je otišla u Njemačku zahvaljujući pomoći dobrih ljudi iz Novog Pazara. Lida Ličina, jedna od njih, navela je da su joj pomogli da opremi sobu i ode u Njemačku kako bi sebi stvorila dostojanstven život. Tamo je radila kao njegovateljica, a porodica u Srbiji nije znala ni preko koga je otišla, niti gdje se tačno nalazi.

Tek nakon objave korisnice Zenka Zenka na Facebooku, koja je pokrenula lavinu reakcija, počele su pristizati informacije. Zahvaljujući zajedničkom naporu žena iz dijaspore – Lide, Indire i Nerme – uspostavljen je kontakt sa članovima porodice.

Lida je u komentarima navela da je Dina bila polusestra poznatog krojača Ibra sa Baruthane, te da je bila tiha i poštena žena, koja nikada nije tražila milostinju, već samo šansu da pošteno živi. Iako je prema nekim tvrdnjama imala zategnute odnose sa dijelom porodice, Lida ističe da nije na drugima da sude.

Prijatelji i poznanici je pamte kao ženu koja je znala da pruži ruku pomoći, čak i kada je sama imala malo. Njena posljednja objava o tuđem “hakku” – pravu i dugovima koje ljudi ostavljaju – sada djeluje kao oproštajno pismo ispunjeno gorčinom, ali i vjerom u Božiju pravdu.

“Ljudi šute, al’ srce zna. Allah zna. A dovu onog ko je oštećen – On ne odbija.”

Dinin slučaj otkriva surovu stvarnost mnogih žena iz Sandžaka i regiona koje traže spas od siromaštva u tuđini, a dobiju samo težak rad, poniženje i – na kraju – tišinu.

Neka joj Allah podari džennet, a porodici snagu i sabur.