Piše: Suad K. Zoranić

• Na prvi pogled, dirljiva i gotovo bajkovita priča o majci Ružici i njezinoj dvojici sinova – jednom pravoslavcu i drugom muslimanu – čini se kao simbol ljubavi koja nadilazi vjere. Ali, ispod površine ove skulpture „Zauvijek braća“, koja odnedavno stoji ispred prijepoljskog Muzeja, krije se mnogo više od poruke o toleranciji. Krije se pokušaj oblikovanja kolektivne svijesti o porijeklu Bošnjaka – i to ne prvi put.
• Srpski mediji, kao i brojni akademski radovi, uporno recikliraju narativ prema kojem su Bošnjaci zapravo potomci Srba koji su „izdali vjeru“, prešli u islam zbog privilegija ili prisile, i izgubili svoj „pravi“ identitet. Ova priča o Risti koji postaje Alija upravo se uklapa u tu šablonsku logiku – ne slučajno, već s jasno ciljanom porukom: da Bošnjak nikad nije bio ono što jeste, nego je nekad bio nešto drugo – i „bolje“.
• Međutim, istina, kao i uvijek, ne stane u jednu skulpturu. Risto Pejović, danas upamćen kao Alija Poturak, nije „prešao vjeru“ zbog ideologije ili sile – već zbog bijede, siromaštva i potrebe za preživljavanjem. I nije jedini. Takve priče bile su svakodnevnica ljudi s margine, gdje je granica između identiteta bila fluidna, ali nikad izdajnička. Srpski narativ o „poturicama“ zapravo nije historija – to je ideološki projekat, duboko ukorijenjen u poricanju bošnjačkog identiteta.

Na trotoaru ispred prijepoljskog muzeja stoji naizgled nevina skulptura – majka Ružica Pejović sa dvojicom sinova: Lukom, pravoslavcem u šajkači, i Alijom, muslimanom s turbanom. Djelo je to akademskog vajara i lokalnog entuzijazma, inspirisano fotografijom iz 1919. godine. Za jedne, ona predstavlja suživot i toleranciju, za druge, svjedočanstvo majčinske ljubavi iznad vjerskih razlika. No za one koji znaju čitati između redova – i između slojeva kamena – ta skulptura nije samo umjetnost. Ona je politička poruka, istorijski alat i simbol jedne vrlo opasne i perfidne teze: da Bošnjaci nisu narod, već „poturice“.

Već decenijama srpski akademski i medijski diskurs uporno plasira narativ o Bošnjacima kao bivšim Srbima koji su „promijenili vjeru“, najčešće iz koristi ili pod pritiskom. Taj narativ nije rezultat naučne analize, već ideološkog konstrukta, temeljenog na poricanju bošnjačkog identiteta i pokušaju da se on svede na „odmetnuto“ krilo srpskog naroda. U toj matrici, svaki Bošnjak je zapravo neki „Alija Poturak“, a iza svakog Alije – stoji neka Ružica.

Kad siromaštvo postane argument za ideologiju

Priča o Ružici i njenom sinu Risti, koji je prešao u islam i postao Alija Poturak, često se prikazuje kao sentimentalna legenda o porodici koja je ostala povezana unatoč različitim vjerama. No šta se zapravo dogodilo? Risto je, kao dijete iz siromašne pravoslavne porodice Pejović iz Komarana, dat ili poslat na službu u bogatu bošnjačku kuću Osmana Poturka. Tamo je našao sigurnost, hranu i život dostojan čovjeka. Rastočio se među drugom djecom, prihvatio njihove običaje, jezik i vjeru. I umjesto da se vrati u bijedu iz koje je došao – ostao je.

Profesor Ferid Šantić, oslanjajući se na lokalna usmena kazivanja, jasno ističe da nije bilo nikakve prisile, nikakvog pritiska – već životna nužda, tipična za to doba. Dječak iz siromaštva je pronašao dom, prihvaćenost i dostojanstvo. Da je riječ o pravoslavnoj, katoličkoj ili ateističkoj porodici – ishod bi bio isti. Ali kada se ta priča stavi u funkciju nacionalne ideologije, dobija sasvim drugo značenje.

Skulptura nije slučajna – ona je poruka

Postavljanje skulpture ispred prijepoljskog muzeja nije samo čin poštovanja prema prošlosti – to je poruka sadašnjosti. Ona se ne nalazi na porodičnom imanju, niti u lokalnom parku, već pred institucijom kulture, kao „istorijska istina“ u kamenu. I poruka je jasna: Bošnjaci su potomci Srba, njihova vjera je rezultat transformacije, a njihovo postojanje – posledica tuđe darežljivosti.

Problem s tim pristupom nije samo što je netačan, već što je sistematski. On se ponavlja kroz udžbenike, radove SANU‑a, medijske priloge, i sad – kroz skulpture. Tako se stvara narativ koji oblikuje javno mišljenje, potiskuje bošnjačku istoriju i zamjenjuje je jeftinim mitovima.

Šta termin “Poturak” zapravo znači?

Jedna od ključnih manipulacija vezana je i za prezime „Poturak“, koje se često tumači kao pogrdni sinonim za „poturicu“ – nekoga ko je izdao pravoslavlje. Međutim, kako ističe prof. Ferid Šantić, a potvrđuje i američki historičar Noel Malcolm, riječ potur potiče iz turskog jezika i označava tip širokih, naboranih pantalona koje su nosili srednjovjekovni Bošnjani. Osmanlije su, po dolasku, tim izrazom označavale domaće nemuslimansko stanovništvo u Bosni. Dakle, Poturak nije neko ko se „poturio“ u religijskom smislu, već neko iz naroda koji je nosio „poture“ – naborane čakšire. A to je ogromna razlika.

Ljubav majke nije dokaz teze o izdaji

Ružica je, prema predanju, nastavila da voli i posjećuje oba sina – i Luku i Aliju. To je najljepši i najiskreniji dio ove priče. Ali čak ni majčinska ljubav ne može biti izgovor za konstrukciju narativa koji negira cijeli narod. Ljubav jedne žene ne dokazuje ni izdaju, ni pripadnost, ni porijeklo. Ona dokazuje samo jedno – da majka ostaje majka. I to bi trebalo da bude kraj ove priče, a ne njen ideološki početak.

Bošnjaci Sandžaka, Bosne i šire nisu narod nastao iz nečije tuđe vjere, niti narod bez korijena. Oni su narod sa vlastitim identitetom, jezikom, kulturom i vjerom, ukorijenjenim u stoljećima postojanja. Pokušaji da se njihovo postojanje objasni kroz figure poput Ružice, Alije i Luke nisu samo pogrešni – oni su opasni. Jer ne klesa se samo skulpture – klesa se kolektivna svijest. I zato, kad pogledate ovu skulpturu ispred Muzeja u Prijepolju, pitajte se: da li gledate umjetnost – ili još jednu ciglu u zidu ideološke manipulacije?