Sandžak, Pešterska visoravan – Na visoravni gdje snjegovi znaju trajati i po pola godine, a vjetrovi lome stabla, život je tvrd kao kamen. Ali za Selmana Hasanovića iz sela Rasno, to je dom. Ovaj gorštak, danas u poznim godinama, svjedoči o vremenu koje više ne postoji – vremenu kada su ljudi živjeli sa stokom, a susreti s vukovima i medvjedima nisu bili rijetkost, već svakodnevica.
“Bio sam više sa vukovima nego s ljudima, a mečke sam samo iz daleka gledao… i to sa strahom. Vukove sam znao i puškom rastjerivati kad mi se privuku toru, ali s mečkom nemaš ti razgovora. Jednom se spuštala s Golije, pa sam mislio – ako navrati, ne gine mi borba za život”, govori Selman, prisjećajući se svojih pastirskih dana.
Godinama je na Bačilu čuvao stoku, po livadama gdje, kako kaže, Nova godina zna da ga zatekne pod vedrim nebom.
“Sedam puta su me vukovi opsjedali oko tora. Čekao sam ih sa sjekirom i puškom, uz mjesečinu, kao da gledam film. A nisam smio ni da zaspim – bronzu sam imao za jednu kravu, vrijednu kao deset običnih. Ali šta vrijedi, kad te strah ne pušta da oka sklopiš.”
Selman kaže da je danas stoke manje, i da je bolje držati par kvalitetnih grla nego desetine koje nemaju nikakvu korist. “Muška telad se prodaju, ali ženske ostavljamo. Mora se znati rod – tele da se vidi da je od bika bega”, govori sa smiješkom.
Ali ono što Selmana najviše boli nije ni starost, ni bolest, već – nepokretnost.
“Najteže mi je što više ne mogu među stoku. Zatvoren sam u sobi, a srce mi vuče van, među krave, među polja. Navikao sam tako, a sad me zdravlje izdalo.”
Iako mu sinovi nisu nastavili stočarsku tradiciju – jedan je zidar, drugi bivši policajac – Selman se ne ljuti. “Nek se snalaze, kako znaju. Bitno je da pošteno rade. Imam i unuke, snaje su nam lijepe, viđene – Pešterci to poštuju.”
Na pitanje o životnim vrijednostima, Selman se ne dvoumi.
“Čovjek neka sve izgubi, ali neka ne laže. Ko laže, on vara i Boga i narod. Ja sam uvijek prodavao pošteno – što kažem, to je. I ljudi su mi vjerovali. Ako nisam imao, kažem: čekaj. I čekali su me. Takvo je to bilo vrijeme.”
O svojoj mladosti i opasnim vožnjama kamionom kroz vrleti Peštera, samo kratko dodaje: “Dva puta sam ga prevrnuo u provaliju kod Bačice, ali Bogu hvala, preživio sam. Danas je tu put, lakše se ide.”
Na kraju, kroz osmijeh, Selman nam pokazuje novu štalu.
“Četiri krave će sad da se tele, sve sam im ostavio da sisaju, da ojačaju. Volim to. Kad mogu, izadjem makar da ih pogledam. Još mi je drago da čujem zvono s vrata krave.”
U vremenu kada se svijet sve više udaljava od prirode, Selman Hasanović i dalje čuva duh Peštera – iskren, čvrst i prkosan. Bez laži, bez straha, sa pogledom uprtim u horizont.
