Join our community of SUBSCRIBERS and be part of the conversation.
To subscribe, simply enter your email address on our website or click the subscribe button below. Don't worry, we respect your privacy and won't spam your inbox. Your information is safe with us.
Sarajevo – Njemačka ministrica za Evropu i klimu, Anna Lührmann, boraviće u Bosni i Hercegovini od 3. do 5. aprila, a poruke koje donosi sa sobom već odjekuju evropskom diplomatskom scenom. U fokusu su napadi na ustavni poredak Bosne i Hercegovine i sve otvorenije se govori o individualnim mjerama protiv političkog rukovodstva Republike Srpske, uključujući i mogućnost hapšenja Milorada Dodika.
U najavi svoje posjete, ministrica Lührmann nije ostavila prostor za diplomatske dvosmislenosti. Jasno je poručila da Njemačka, uz podršku EU partnera, članica Kvinte i Vijeća za implementaciju mira, priprema konkretne korake prema onima koji ugrožavaju stabilnost i teritorijalni integritet BiH.
– Napadi na funkcionalnost i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine su neprihvatljivi. Njemačka stoji uz sve građane BiH, bez obzira na njihovu nacionalnu ili entitetsku pripadnost. Već su uvedene finansijske sankcije, a dodatne mjere su u pripremi – izjavila je Lührmann.
Sastanci na visokom nivou
Tokom trodnevne posjete Sarajevu, njemačka ministrica će se sastati s najvišim zvaničnicima države, uključujući članove Predsjedništva BiH – Denisa Bećirovića, Željka Komšića i Željku Cvijanović, zatim predsjedavajuću Vijeća ministara Borjanu Krišto, ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića, kao i visokog predstavnika za BiH Christiana Schmidta.
Dodik na meti Zapada
U Berlinu i Beču se već mjesecima vodi ozbiljna rasprava o odgovoru na antiustavne poteze vlasti u RS, a posebna pažnja usmjerena je na predsjednika entiteta Milorada Dodika. Njegove izjave i inicijative, kojima osporava nadležnosti državnih institucija, ocijenjene su kao direktna prijetnja Dejtonskom sporazumu.
Prema informacijama iz diplomatskih krugova, Njemačka i Austrija razmatraju i mogućnost izdavanja naloga za hapšenje pojedinih zvaničnika RS koji ne poštuju odluke Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika. Takav potez mogao bi imati snažan efekat u sprečavanju daljnje destabilizacije zemlje.
Evropski put pod uslovom reformi
Ministrica Lührmann ponovila je podršku Njemačke evropskom putu BiH, ali je naglasila da je za to neophodno prevazići političku blokadu i uložiti napore u jačanje pravne države, borbu protiv korupcije i zaštitu temeljnih ljudskih prava.
– Budućnost Bosne i Hercegovine je u Evropskoj uniji, ali to ne može biti moguće bez pune primjene vladavine prava i poštivanja ustavnog poretka – zaključila je Lührmann.
Njena posjeta dolazi u osjetljivom trenutku, dok se BiH suočava s rastućim tenzijama između entitetskih lidera i međunarodne zajednice. Njemačka, zajedno s Austrijom, očigledno šalje poruku da Zapad više neće tolerisati prijetnje secesijom i kršenje dejtonskih principa.
Sandžak – Stranka demokratske akcije (SDA) Sandžaka saopštila je da odbija da učestvuje u konsultacijama o formiranju nove Vlade Republike Srbije, na koje ih je pozvao predsednik Srbije. Ova odluka obrazložena je dubokim političkim neslaganjem sa, kako navode, aktuelnim režimom koji je, prema njihovim rečima, direktno odgovoran za društvenu krizu i destabilizaciju u zemlji.
U saopštenju za javnost, SDA Sandžaka ističe da ne vidi smisao u učešću u pregovorima o Vladi koja bi, kako ocenjuju, predstavljala nastavak politike korupcije, nepravde i neodgovornosti.
– Smatramo da predsednik Srbije treba da obustavi sve dalje radnje na formiranju nove Vlade, jer bi ona samo produbila krizu i produbila osećaj nepoverenja građana u institucije, poručuju iz ove stranke.
Posebnu pažnju u saopštenju SDA Sandžaka posvećuje položaju Bošnjaka u Srbiji. Oni tvrde da su njihova ustavna i zakonska prava sistematski ugrožena, te da postoji jasan pokušaj da se Bošnjaci svedu na status građana drugog reda, dok se region Sandžaka svesno marginalizuje.
– Aktuelni režim u Srbiji ne samo da ignoriše prava Bošnjaka, već direktno doprinosi destabilizaciji i unutar zemlje i u regionu, navode iz SDA Sandžaka.
U zaključku, stranka ističe da Srbija danas živi novu društvenu realnost, koju vlast mora da prepozna. Umesto formiranja nove Vlade po starom obrascu, SDA Sandžaka predlaže bezuslovno ispunjenje studentskih i građanskih zahteva, kao i formiranje prelazne Vlade kao privremeno, ali pravedno rešenje.
– Samo kroz privremenu prelaznu Vladu i ispunjenje legitimnih zahteva građana moguće je započeti proces istinske stabilizacije i demokratizacije Srbije, zaključuje SDA Sandžaka.
Živinice, 4. april 2025. – Porodica i prijatelji u potpunom su očaju nakon što je nestala 48-godišnja Indira Kičić iz Živinica, koja se vodi kao nestala od ponedjeljka, 1. aprila.
Prema dostupnim informacijama, Indira je posljednji put viđena oko 21 sat u blizini Gradskog bulevara, iza “Caffe IN”. U trenutku nestanka na sebi je imala crnu jaknu, plavu trenerku, bijele patike, a u ruci je nosila mali crni kišobran.
Nestanak je prijavljen policiji, a potraga je u toku. Članovi porodice apeluju na građane da, ukoliko imaju bilo kakvu informaciju koja bi mogla pomoći u pronalasku Indire, odmah kontaktiraju najbližu policijsku stanicu ili pozovu broj +387 61 656 758.
“Svaki podatak nam je važan. Ne gubimo nadu i molimo sve ljude dobre volje da nam pomognu,” poručila je porodica.
Na surovim, ali veličanstvenim obroncima Pešterske visoravni, u selu Buđevo, koje se nalazi na nadmorskoj visini od 1.254 metra, život teče drugačijim ritmom – mirnije, teže, ali dostojanstveno. U ovom selu, udaljenom dvadesetak kilometara od Sjenice, porodica Rakočević već generacijama njeguje tradiciju stočarstva i proizvodnje sjeničkog sira, jednog od najcjenjenijih proizvoda ovog kraja.
Vaso Rakočević, vrijedni domaćin koji nikada nije napuštao svoje selo, zajedno sa bratom, suprugom, majkom, snahama i djecom vodi porodično poljoprivredno gazdinstvo sa više od 40 grla stoke, uglavnom simentalske rase. Ova rasa je, kako navodi, najprilagodljivija surovoj pešterskoj klimi i pruža solidne rezultate i u proizvodnji mlijeka i mesa. Iako se nekada u domaćinstvu držalo i po 200 ovaca, danas su se, zbog lakšeg održavanja, preorijentisali na govedarstvo.
U štalama porodice Rakočević, koje su izgrađene od čvrstih materijala, krave borave tokom zime, od decembra pa sve do kasnog aprila. Tada se isključivo hrane prirodnim sijenom, bez upotrebe koncentrata, osim u minimalnim količinama za telad. S proljećem, čim trava počne da raste, stoka izlazi na ispašu, a to se pozitivno odražava i na kvalitet mlijeka – tada je mlijeko manje količinski, ali znatno bogatije po sastavu.
Posebnu vrijednost domaćinstvu daje proizvodnja tradicionalnog sjeničkog sira. Taj zadatak već više od pet decenija obavlja Vasova majka Gara, koja sa posebnom pažnjom i ljubavlju izrađuje sir od svježeg, nepasterizovanog mlijeka, kojem dodaje isključivo sirište i malo soli. Sir se ostavlja da sazri u vlastitoj surutki, često u drvenim kacama koje dodatno doprinose njegovom bogatom ukusu i aromi. Za kilogram sira, kaže Gara, potrebno je oko pet litara mlijeka. Njihovi kupci, neki i vjerni preko 25 godina, naručuju bez da dolaze i biraju – dovoljno je da pozovu telefonom i sir se spremi za preuzimanje.
Buđevo je kraj poznat po nedostatku površinskih voda, jer krečnjački teren ne zadržava vlagu. Uprkos tome, porodica Rakočević ne odustaje. Vodu obezbjeđuju putem bunara i vodovoda izgrađenog 1984. godine, a stočnu hranu proizvode na vlastitim i zakupljenim parcelama, ukupne površine oko 25 hektara. Imaju svu potrebnu mehanizaciju – od traktora, balirki, kosačica, do grabulja – kako bi mogli samostalno obavljati sve radove. Godišnje pripreme između 8.000 i 10.000 bala sijena, jer svaka krava prosječno dnevno pojede po jednu.
Uprkos teškom radu, Vaso ne razmišlja o napuštanju sela. Kaže da nikada nije imao potrebu da mijenja profesiju, jer ga ovakav način života ispunjava. Uživanje u prirodi, sloboda organizacije dana i duboka povezanost s tradicijom ono su što ga zadržava.
„Nemam strogu obavezu svaki dan biti u štali, nekad završim posao ja, nekad burazer. Sve je u dogovoru. Nema godišnjih odmora, ali nađe se vremena za posjetu rodbini i prijateljima.“
Snagu porodice Rakočević čini upravo njihova složnost. Svi članovi domaćinstva – sinovi, snahe, unučad – aktivno učestvuju u radu. Gara, koja je stub doma, ističe da joj život bez njih ne bi imao smisla. Iako se godine polako osjete, uz pomoć najmilijih i dalje s voljom obavlja sve zadatke. Tokom zime, kada su poslovi lakši, nalazi vremena da se posveti unucima i kućnim poslovima.
Proizvodnja sira u ovom domaćinstvu ne poznaje zalihe. Sve što proizvedu – i to stotinama kilograma po sezoni – odmah se proda. Kupci dolaze iz svih krajeva Srbije – iz Beograda, Niša, Kragujevca – pa čak i iz inostranstva. „Naš sir nikada ne prezimi. Ostavimo samo nešto malo za svoje potrebe, ostalo ode odmah“, kaže Gara.
Iako nema previše mladih koji se odlučuju ostati na selu, Vaso poručuje da od poljoprivrede može da se živi – ali samo ako se radi. Posao jeste težak, obavezan i svakodnevan, ali istovremeno donosi mir, sigurnost i osjećaj pripadnosti. Kroz godine su ulagali u objekte, mehanizaciju, proširivali kapacitete, a plan im je da zadrže postojeći broj grla i nastave ovim tempom još dugi niz godina.
U monografiji o selu Budjevo, autori Vukosav i Sretko Popadić podsjećaju da su čuveni stočari iz ovog kraja nekada vodili karavane natovarene vunom, sirom i kožom sve do Dubrovnika, Carigrada, Trsta i Sarajeva. I danas, iako u manjoj mjeri, duh te tradicije živi kroz porodice poput Rakočevićevih, čiji proizvodi sa Peštera i dalje pronalaze put do onih koji cijene pravu, prirodnu hranu. POgledajte prilog ispod teksta.
Novi varvarski napad kod Nove Varoši: Komšija sjekirom nasrnuo na muškarca, vikendaši mu spasili život
Nova Varoš, 3. april 2025 — U zastrašujućem napadu koji je potresao lokalnu zajednicu, policija iz Prijepolja uhapsila je M. B. (53) iz Nove Varoši, pod sumnjom da je počinio teško krivično djelo nasilja — brutalno je nasrnuo na svog komšiju sjekirom, zadavši mu više udaraca u predjelu leđa.
Incident se dogodio 31. marta, a prema nezvaničnim informacijama, uzrok napada leži u dugogodišnjoj netrpeljivosti među komšijama, dodatno pogoršanoj prisustvom alkohola. Očevici tvrde da su vikendaši, koji su se zatekli u blizini, pronašli teško povrijeđenog muškarca zamotanog u najlon i odmah pozvali Hitnu pomoć. Brza reakcija doslovno mu je spasila život.
– Da nije bilo vikendaša, pitanje je da li bi uopšte preživio. Prizor je bio jeziv – rekao je jedan od svjedoka za agenciju RINA.
Povrijeđeni je hitno transportovan u Opštu bolnicu u Užicu, gdje je hospitalizovan sa teškim tjelesnim povredama.
Osumnjičenom M. B. je nakon saslušanja u Osnovnom javnom tužilaštvu u Prijepolju određen pritvor do 30 dana. Policija nastavlja istragu kako bi se utvrdile sve okolnosti ovog nasilnog čina koji je potresao mještane Nove Varoši.
Redakcija Sandžak Danasa obavještava čitatelje da je prethodno objavljeni novinarski članak uklonjen sa portala nakon interne provjere u kojoj su utvrđene ozbiljne nepravilnosti i faktografske greške.
U skladu s profesionalnim standardima i etikom novinarstva, smatramo našom obavezom da reagujemo odmah kada se pojave propusti koji mogu dovesti do pogrešnog informisanja javnosti. Iz tog razloga, sporni tekst je izbrisan, a redakcija radi na novoj, provjerenoj i tačnoj verziji članka.
Zahvaljujemo se čitateljima na razumijevanju i podršci. Naš cilj ostaje isti: pružiti pouzdane, precizne i odgovorne informacije, uz punu posvećenost profesionalnim standardima.
U vremenu kada se često donose predrasude o vjerskom odijevanju muslimanki, mlada žena iz Novog Pazara odlučila je javno govoriti o svom izboru da nosi nikab, naglašavajući da je riječ isključivo o njenoj slobodnoj volji.
„U islamu nema prisile. Ovo je moj izbor i niko me nije natjerao da ga nosim“, kaže ona, odbacujući stereotipe da su žene koje pokrivaju lice pod pritiskom porodice ili društva.
Put njenog duhovnog rasta i odluke da nosi nikab bio je postepen i vođen unutrašnjim uvjerenjem. „Prvo sam nosila hidžab, zatim himar, a tek nakon dužeg razmišljanja i sazrijevanja odlučila sam se za nikab“, pojašnjava.
Razlika između ovih načina pokrivanja često je nejasna široj javnosti:
Hidžab je najčešći vid pokrivanja, gdje žena prekriva kosu i vrat, ali lice ostaje otkriveno.
Himar predstavlja nešto dužu maramu koja pokriva kosu, vrat i ramena.
Nikab podrazumijeva pokrivanje cijelog lica, ostavljajući vidljivima samo oči, a često i ruku – i predstavlja najpotpuniji oblik pokrivanja.
„Nikab nije obaveza, već duhovni izbor. To je moj put, a ne nešto što mi je nametnuto“, ističe ova žena i dodaje da ima punu podršku svog muža koji je, kako kaže, bio sretan zbog njene odluke.
„Hvala Bogu, imam muža koji to poštuje i cijeni. To mi je dodatna podrška, ali nikab je prije svega moja lična odluka“, zaključuje.
U društvu koje još uvijek nerijetko pogrešno interpretira vjerske simbole, njen primjer svjedoči o snazi samostalne žene i njenoj slobodi da bira svoj put.
Novi Pazar – Janez Šuler (1972), državljanin Republike Slovenije i lice sa izuzetno opasnim kriminalnim dosijeom, uhapšen je krajem februara 2025. godine u Novom Pazaru zajedno sa sugrađankom Lejlom Kolarič (1984), u akciji koju su izveli pripadnici Odeljenja za borbu protiv narkotika i Policijske ispostave Novi Pazar. Ova odlučna i besprekorno izvedena operacija rezultirala je najvećom zaplenom kokaina u istoriji rada novopazarske policije – čak 4.805,3 grama ove opojne droge pronađeno je u vozilu koje je vozio Šuler.
Nakon što je sa Višim javnim tužilaštvom u Novom Pazaru sklopio sporazum o priznanju krivice, Šuler je osuđen na šest godina zatvora, dok je Kolarič kažnjena sa 300.000 dinara.
Profesionalnost koja je zaustavila opasnog kriminalca
Ono što ovu akciju čini posebno značajnom jeste činjenica da su policijski službenici prepoznali i locirali lice koje ne samo da je povezano sa međunarodnom trgovinom narkoticima, već i sa teškim krivičnim djelima u matičnoj državi. Brza reakcija, ažurnost i visok nivo profesionalnosti pripadnika Odeljenja za borbu protiv narkotika i Policijske ispostave Novi Pazar bili su ključni u sprečavanju da lice poput Šulera nastavi svoje kriminalne aktivnosti na teritoriji Srbije.
Time su još jednom potvrdili da se Novi Pazar može osloniti na snažan i efikasan bezbednosni aparat, spreman da reaguje i u najkompleksnijim slučajevima.
Ko je zapravo Janez Šuler?
Šulerovo ime slovenačkoj javnosti nije nepoznato. Još 2005. godine, bio je glavni osumnjičeni za niz bombaških napada na romska naselja u Brezju i Dobruškoj vasi. U tim napadima teško je ranjena Lucija Brajdić (39), dok su dvije žene – Ivanka Brajdić (46) i njena kćerka Jovanka Kočevar (21) – izgubile živote.
Suđenja koja su usledila godinama su se pretvarala u pravosudne drame. Nakon nekoliko ukinutih presuda, Šuler je na kraju osuđen na 30 godina zatvora za dvostruko ubistvo, pokušaj ubistva i posedovanje pet ručnih bombi. Međutim, umesto da kaznu izdrži, dvaput je uspeo da pobjegne iz zatvora – prvi put preskakanjem zatvorske ograde tokom šetnje, a drugi put kopajući tunel iza televizora u ćeliji.
Kraj filmske potjere
Njegovo hapšenje u Novom Pazaru označilo je kraj višegodišnjeg bjekstva i skrivanja, a policijski službenici koji su učestvovali u akciji zaslužuju posebno priznanje za efikasnost i odlučnost.
Ova akcija ne samo da je obezbedila sigurnost građana, već i poslala jasnu poruku da će i najopasniji kriminalci – bez obzira na to gde pokušavaju da se sakriju – biti pronađeni i izvedeni pred lice pravde.
Novi Pazar – Studenti okupljeni u Plenumu Državnog univerziteta u Novom Pazaru, koji već danima drže univerzitet u blokadi, oglasili su se saopćenjem za javnost u kojem odlučno demantuju, kako kažu, “neistinite i zlonamjerne informacije” koje se šire društvenim mrežama, a koje sugeriraju da planiraju okupljanje ispred prostorija Mešihata Islamske zajednice u Srbiji tokom velikog protesta zakazanog za 12. april.
U zvaničnom saopćenju, studenti naglašavaju da takva ideja nikada nije bila tema razgovora niti razmatrana na bilo kojem radnom tijelu unutar organizacije protesta. Ocjenjuju da je širenje takvih tvrdnji pokušaj da se unese razdor u zajednicu i skrene pažnja sa pravih razloga njihovog djelovanja – uspostavljanja vladavine prava i zakonitog funkcionisanja državnih institucija.
– Bez obzira na izjavu pojedinih predstavnika vjerskih zajednica koja je u nama izazvala razočarenje, jasno ističemo da se naši protesti i blokada odnose isključivo na institucionalnu borbu za zakonitost rada Državnog univerziteta. Organizacija i rad vjerskih zajednica nisu dio naših zahtjeva i nikada neće biti. Svako povezivanje našeg djelovanja s vjerskim institucijama je zlonamjerno i društveno štetno – navodi se u saopćenju.
Plenum studenata upozorava da se širenjem dezinformacija pokušava relativizirati njihova borba i umanjiti težina problema na koje ukazuju – od nepravilnosti u upravljanju univerzitetom, do ignoriranja studentskih prava i potreba.
– Pozivamo sve građane, kao i medije, da se uzdrže od širenja neistinitih tvrdnji koje mogu dodatno narušiti društveni mir i međusobno povjerenje. Naš jedini cilj je pravda i zakonitost, i nijedna manipulacija nas neće odvratiti s tog puta – poručuju studenti.
Prema najavama, protest planiran za 12. april biće organiziran mirno i dostojanstveno, bez ikakvih političkih ili vjerskih konotacija. Studenti su još jednom pozvali sve aktere javnog života da prestanu s pokušajima diskreditacije njihove borbe i da se fokusiraju na istinske probleme u visokom obrazovanju.
Pešterska visoravan – Sa svojih 50 kilometara dužine i visinom između 900 i 1200 metara nadmorske visine, Pešter predstavlja istovremeno geografski dragulj i civilizacijsku zagonetku. Iako su enciklopedije o njoj govorile tek šturo – kao o brdskoj regiji između rijeka Lima i Ibra, u kojoj se uzgajaju ovce – život ljudi koji ovdje žive priča mnogo dublju priču.
U dokumentarnom filmu Radio-televizije Kosova, snimljenom 1979. godine, arhivski snimci nas vode u srce Pešteri. Tamo gdje su zime oštre, ljeta blaga, a ljudi gostoljubivi, ekipa emisije “Arkivi” bilježi život, jezik, navike i strahove Albanaca koji su decenijama čuvali svoj identitet uprkos izolaciji i pritiscima asimilacije.
„Pešter je zeleni svijet tišine, gdje stada ovaca kao bijele tačke crtaju obronke visoravni. Ljudi ovdje ne viču. Oni govore tiho, ali njihova riječ nosi težinu stoljeća.“
Dok se vozilo uz serpentine i strme puteve bez asfalta, kamera je snimala pejzaže i lica – starce koji pletu vunene čarape, žene koje nose vodu, djecu koja pješače kilometrima do škole. Mnogi starosjedioci govore čistim albanskim jezikom, odjeveni u tradicionalnu nošnju iz Rugove, izražavajući zabrinutost zbog sve češćih miješanih brakova i gubitka jezika kod mlađih generacija.
„Djeca više ne govore albanski. Svi su otišli – neko za Sarajevo, neko za Tursku, neko za Prištinu. Danas u selu jedva ima koga“, kaže starac iz sela Doliće.
📚 Ćamil Sijarić – književni hroničar Pešteri
U posebnom segmentu, film donosi razgovor sa piscem Ćamilom Sijarićem, koji je odrastao u Pešteri i Bihoru. On govori o tome kako je ostao bez roditelja i odrastao kod daidža, koji su mu prenijeli albanski jezik. “Moj maternji jezik je albanski, iako sam kasnije pisao na bosanskom i srpskom,” kazao je Sijarić, govoreći o svom književnom početku, inspiraciji i životu u siromaštvu.
„U mojoj literaturi svi likovi imaju dušu Pešteri. Čak i kada nisu geografski smješteni ovdje, njihova sudbina je ovdašnja – siromaštvo, poštenje, borba za opstanak“, govori pisac.
Njegova djela „Bihorci“, „Konak“, „Rambouillet“, i druge, zapravo su literarna svjedočanstva jednog naroda čiji se identitet nalazio između jezika, sela, islama i planine. U jednoj od scena, Sijarić recituje:
„Jo, nuk jam më. Jam rob. Kam ranë dorë. Dorë që më përcolli deri në shkallët e fshatit…“
Prevod emisije i video snimak je u nastavku!
Pozdrav poštovani gledaoci emisije „Arhiva“ na Radio-televiziji Kosova,
Pešterska visoravan predstavlja najveću visoravan na Balkanu. Ova planinska ravnica, dugačka oko 50 kilometara i široka četiri sata hoda, poznata je i kao „Sibir Balkana“. Na njoj živi više od 20.000 stanovnika – gostoljubivih gorštaka velikog srca – koji su većinom albanskog porijekla. Visoravan se prostire na nadmorskoj visini između 900 i 1200 metara.
Geografski pripada središnjem dijelu regije Sandžak i graniči se s Crnom Gorom na jugozapadu Srbije. U njenom središtu nalazi se opština Sjenica, dok dijelovi pripadaju i opštinama Novi Pazar i Tutin.
Arhiva je 1979. godine posjetila Pešter s dokumentarnim filmom Alilunija. Kako je Pešter izgledao prije više od dvije decenije? Kako se tada pjevalo na čistom albanskom jeziku uz lahutu? U tradicionalnoj rugovskoj nošnji, starosjedioci su iznosili svoje životne brige i svakodnevne poteškoće. Posebno su se plašili asimilacije mladih kroz miješane brakove.
Pored zanimljivih razgovora sa stanovnicima, dokumentarac donosi i razgovor s piscem Ćamilom Sijarićem – svjedočanstvo nedavne prošlosti, ali s velikim razlikama u odnosu na sadašnjost.
Dok smo se peli uz visoke litice, ostavljajući iza sebe serpentine i asfaltirane puteve koji vijugaju uz strme padine, naša radoznalost je rasla. Motivisala nas je želja da ekranizujemo jedan dio života o kojem je malo toga rečeno i zapisano – život u zelenoj, a surovoj Pešteri.
Tih dana snimanja, Pešter se pozdravljao s ljudima i ljetom, okrećući im leđa, ostavljajući ih u snovima zime.
U našim enciklopedijama o Pešteri navodi se samo nekoliko rečenica: planinsko područje u jugozapadnom dijelu Srbije, između doline Lima, Ibra i Sjeničkog polja. Poznata je kao jedna od najbogatijih visoravni, gdje se uzgajaju čuvene pešterske ovce, a u novije vrijeme razvijaju se stočarske zadruge.
Naravno, to su vrlo šture informacije. Nedostaju podaci o ljudima, običajima, jeziku, tradiciji, o njihovom svakodnevnom životu. Zato svaka ovakva prilika donosi mogućnost šire slike. Ovaj put, kamera je pokušala da ispriča nešto više od same enciklopedije.
Tih dana, u selima Pešteri, ljudi su napuštali ljeto i pripremali se za zimu. Noćna tišina bila je ispunjena blejanjem ovaca i zvonima sa stada. A kada nebo presiječe bijela pruga aviona, Pešter se kao dijete pita – je li to svijet iznad njega, civilizacija?
Naš tim je već pri prvim susretima s ponosnim ljudima visoravni obuzeo osjećaj plemenitosti, topline i neobične emocije. Ravnice, prošarane stadima bijele stoke i svilastom travom, blistale su pod planinskim suncem.
U različitim publikacijama jasno se navodi kako su se ovi ljudi trudili da očuvaju svoj identitet i jezik. U borbi da zaštite sebe i svoju posebnost.
Jedan od njih bio je i Šućo Turković, tada 85-godišnjak, koji kaže: „Ovdje nas je četiri kuće Spahdolića. Svi smo u rodu. Tu su i Ragipovići. Mi smo ovdje napravili šest kuća. Prije 30 godina ovdje je bilo samo dvije kuće.“ Priča o djetinjstvu, o mjestima gdje su mu umrli otac i majka, o stoci koju je čuvao i planini koja ga je hranila.
Govori i o teškim vremenima, kada su Nijemci tokom rata uzimali sve što su imali – stoku, hranu, pa čak i kuće. Majka mu je pravila hljeb u staji, nosio je vodu, drva, živeći u skromnim uslovima.
Ostavimo na trenutak priču ovog mudrog starca i osvrnimo se na jednog od najvećih pisaca tog kraja – Ćamila Sijarića. On je svoj književni rad posvetio ljudima Pešteri, utkavši u svoje romane i pripovijetke njihovu stvarnost, snove i identitet.
„Nisam više junak, sada sam običan čovjek“, kaže jedan od njegovih likova. „Kad su me izveli pred dvije bijele stijene, pojavila su se dva momka s puškama – kao da ih je stijena rodila. Tražili su osvetu, tražili krv svog brata…“
Likovi Ćamila Sijarića su stvarni i puni emocije. Pišući o njima, on ne piše tek tako – on se sjedinjava s njima. „Ja ne pišem“, kaže on, „ja postajem lik koji opisujem.“
Ćamil je rođen bez roditelja. Majka mu je bila Albanka, a odgojili su ga daidže. Govorio je i srpski i albanski, naučen u kući rodbine iz Dolića, iz porodice Turković. Prva djela su mu bile pjesme, ali ubrzo se okrenuo prozi. Inspiraciju je nalazio u djetinjstvu, u ljudima i kraju koji ga je odgajao – Bihoru i Pešteri.
U djelu „Rambulla“, njegovom prvom romanu, likovi su upravo iz tog kraja. Djelo je prvo objavljeno na albanskom jeziku, jer su čitaoci u likovima prepoznali svoje ljude. Kasnije je prevedeno i na srpski. Ćamil kaže: „Moji rođaci su me naučili jeziku. Vrlo mlad sam ostao bez roditelja, pa su me odgajali daidže.“
Pisao je noćima, čitao i meditirao. Nije bio pisac koji piše nasumice – on je živio kroz svoje likove.
U selu Furkovići, jedna starija žena govori: „Živimo ovdje 46 godina. Govorimo albanski, ali djeca više ne znaju jezik. Imam tri kćerke, tri sina, nijedno od njih ne zna albanski. Jezik nam se gubi.“
I zato, kaže pisac, on ne dozvoljava da njegovi likovi nestanu. On ih stavlja u svjetlo, u riječ, u papir, u osjećaj. Ponekad mu lik „kaže“: „Napiši me ponovo. Ispravi me.“ I on to uradi – jer svaki čovjek je poseban svijet.
Ovaj talentovani stvaralac nije vezan samo za jedan prostor. Njegova inspiracija dolazi i iz brojnih putovanja, a piše i danas, između ostalog i u Rimu, gdje radi na rijetkim istorijskim dokumentima.
Kaže: „Iako su istorijski izvori često zamršeni, ja sam pokušao da opišem i oživim krajeve Prizrena, da ih utkajem u svoje tekstove i romane.“
Na kraju, Pešter danas nije ista kao nekada. Nekada bi zimi ostajala odsječena zbog snijega, danas su putevi prohodni, veza sa svijetom je živa.
Prošlost je ostavila legende, a sadašnjost – stvarnost. Ovdje zajedno žive različiti narodi i vjere – muslimani, Albanci, Srbi i drugi – koji se zajedno trude za bolji život.
„Jedan nam je doveo vodu, drugi struju, treći asfaltirao puteve“, kaže jedan stanovnik. „Sada živimo bolje. Imamo školu. Moj sin studira u Prištini.“
To su bile priče Pešteri iz 1979. godine. Tu se rastajemo za ovu sedmicu, a emisiju „Arhiva“ možete pronaći i na našem zvaničnom YouTube kanalu ili na stranici rtk.live.com. Link za emisiju nalazi se i na našoj Facebook stranici „Arhiva RTK“. Hvala što ste nas gledali. Vidimo se sljedeće sedmice.
