Burak Esturg, mladić turskog porijekla rođen u Njemačkoj, odlučio je da svoje duhovno putovanje spoji s fizičkom izdržljivošću na način koji malo ko ima hrabrosti pokušati. Sa samo 23 godine, krenuo je biciklom na epsko putovanje od Njemačke do Meke, kako bi obavio hadž – jedan od pet temelja islama. Trenutno boravi u Novom Pazaru, gdje su ga srdačni domaćini iz hotela ND Vrbak primili s dobrodošlicom i pružili mu priliku da se odmori prije nastavka puta.

Njegova odluka da na biciklu pređe hiljade kilometara nije bila impulsivna. Mjesecima je proučavao rutu, planirao svaki segment putovanja i prikupljao neophodnu opremu. Njegov prtljag sadrži samo osnovne potrepštine – ruksak, šator i nepokolebljivu vjeru koja ga vodi kroz nepoznate predjele. Ovaj avanturista prolazi kroz više od deset zemalja, suočavajući se s različitim vremenskim uvjetima, fizičkim iscrpljenjem i nepredvidivim izazovima na putu. No, ono što mu daje dodatnu snagu jeste gostoprimstvo ljudi koje sreće – pružena pomoć, topli obroci i riječi podrške postali su neizostavni dio njegovog putovanja.

Burak je u Novi Pazar stigao s osmijehom na licu, ispunjen zahvalnošću za prijem koji je doživio.

• “Ja sam prije dvije godine biciklom putovao do Turske, ali ovog puta želim ostvariti nešto veće, da biciklom odem do Meke i ispunim jedan od najvažnijih ciljeva mog života. Do sada sam prošao kroz pet država, a sada sam u šestoj, Srbiji. Ljudi me svuda dočekuju s ljubavlju i podrškom, i to mi daje dodatnu snagu da nastavim. Nisam ni u jednom trenutku pomislio odustati. Ako me zdravlje posluži, uz Allahovu pomoć, stići ću do cilja”, rekao je Burak.

Njegova prvobitna namjera bila je da se zadrži u Novom Pazaru samo jednu noć, ali ga je gostoprimstvo domaćina natjeralo da promijeni planove. Oduševljen toplinom ljudi i atmosferom grada, odlučio je ostati još nekoliko dana kako bi upoznao bogatu kulturu i historiju ovog kraja.

Ono što njegov podvig čini posebnim nije samo fizička izdržljivost, već i snaga vjere koja ga vodi kroz svaku prepreku. Njegova priča inspiriše mnoge širom svijeta, pokazujući da je granice moguće pomjerati kada su vjera, odlučnost i hrabrost jači od svih prepreka. Kako se približava svetom gradu Meki, pred njim su još hiljade kilometara i nebrojeni izazovi, ali Burak vjeruje da je najveća nagrada pred njim – trenutak kada će stići na odredište i ostvariti svoj san, ostavljajući neizbrisiv trag na svom duhovnom i životnom putu.

U srcu Tutina, na mjestu gdje se isprepliću tradicija i savremeni način života, smještena je Sahat Kula – restoran koji je odavno prerastao svoju osnovnu funkciju i postao jedno od prepoznatljivih obilježja grada. Ova jedinstvena lokacija danas simbolizuje gostoprimstvo, zajedništvo i posvećenost tradiciji, zahvaljujući viziji njenog osnivača Denisa Martinovića.

Martinović, čija je poslovna filozofija duboko ukorijenjena u vrijednostima zajednice, stvorio je prostor koji nije samo mjesto okupljanja, već i tačka povezivanja ljudi svih generacija. Sahat Kula je postala nezaobilazna destinacija za putnike, poslovne ljude, prijatelje i porodice koji žele da uživaju u tradicionalnoj atmosferi, ali i modernoj usluzi.

Ono što Sahat Kulu izdvaja od drugih restorana nije samo njen arhitektonski izgled, već i jedinstven koncept. Od samog početka, Martinović je želio stvoriti prostor koji će omogućiti ljudima ne samo da uživaju u hrani, već i da pronađu duhovni mir.

– Sahat Kula je zamišljena kao mjesto topline i okupljanja. Od samog starta smo omogućili da se u njoj može uzeti abdest, klanjati namaz i prisustvovati mukabelama tokom Ramazana – ističe Martinović.

Prvi iftari organizovani su upravo ovdje, a prediftarsko vrijeme ispunjeno je učenjem Kur'ana, što ovaj restoran čini posebnim mjestom u Tutinu.

Inspiraciju za naziv i izgled objekta Martinović je pronašao u historiji i simbolici sahat kula, koje su kroz vijekove bile centri urbanih sredina na Balkanu. Ideja je bila jednostavna – stvoriti prostor koji će imati identitet povezan s Tutinom i odražavati duh ovog kraja.

– Svaki grad ima svoju sahat kulu, a Tutin nije imao. Zato smo željeli napraviti nešto autentično, nešto što će nositi poruku kontinuiteta i poštovanja prema prošlosti – kaže Martinović.

Restoran je izgrađen s posebnim pažnjom na detalje, pri čemu su korišteni prirodni materijali kako bi prostor zračio toplinom i udobnošću.

Denis Martinović nije samo ugostitelj – on je i vizionar koji je kroz svoje poslovanje dokazao da se uspjeh može graditi na zdravim temeljima. Još ranije, kada je vodio trgovačke radnje u Tutinu i Sarajevu, donio je odluku da u svojim objektima ne prodaje alkohol.

• – Mnogi su mi govorili da bez alkohola posao neće opstati, ali mi smo vjerovali u svoj put. Izbacivanjem alkohola otvorili su nam se novi putevi, a poslovanje je krenulo uzlaznom putanjom. Danas imamo više marketa, mesaru, pekare i veleprodaju, a sve je krenulo od jedne male porodične radnje – ističe Martinović.

Njegova supruga, koja je od samog početka bila uključena u svaki segment poslovanja, bila je ključni oslonac u njegovom radu.

• – Privatni biznis nema radno vrijeme. Moja supruga je bila uz mene kroz sve izazove, učestvovala u radu restorana, brinula se o kvalitetu hrane i higijeni. Zahvaljujući njenoj posvećenosti, Sahat Kula je postala ono što je danas – dodaje on.

Sahat Kula nije samo restoran – to je prostor u kojem se pišu priče, sklapaju prijateljstva i stvaraju uspomene. Martinović naglašava da je njegova želja bila da gosti Sahat Kule budu ljudi svih dobi, od djece do starijih osoba, porodice, poslovni partneri i putnici.

Danas, kada neko dođe u Tutin, jedno od prvih mjesta gdje će svratiti jeste upravo Sahat Kula – bilo da je riječ o ispijanju kahve, porodičnom ručku ili iftaru. Ovo mjesto nije samo simbol ugostiteljstva, već i simbol povezanosti, tradicije i zajedničkih vrijednosti. Pogledajte intervju sa Mertinovićem ispod teksta.

Tutin – Crkvine – U tišini svoga doma, Hatidža Kahrović iz sela Crkvine, dok prede vunene niti, prede i priče o prošlim vremenima. Sjedi kraj prozora, ruke zauzete poslom, a misli u prošlosti, tamo gdje su se životi mjerili radom, slogom i poštovanjem.

• „Pletem u noći, ovaj para u noći podovera. Nije vam teško? Nije, nije kako teško, zanimam se tu uvijek. Pletem, sjedim, ne radim ništa drugo pa to, bar da se zanimam,“ priča Hatidža, dok se prisjeća dana kada se živjelo u velikim domaćinstvima, gdje su sve generacije bile pod jednim krovom.

Rođena u selu Naboj, na obroncima Pešteri, djetinjstvo je provela u prirodi, učeći od starijih, slušajući savjete i prateći običaje.

• „Bila sam zgodna i pripsana, kažeš. Eh, bila nekad više, starala se…“ dodaje kroz osmijeh, prisjećajući se mladosti.

Hatidža je sa samo 18 godina otišla iz roditeljskog doma u veliku porodicu u Gluhovici.

• „Svekar, svekrva, dva djevera, tri zaove – puno nas je bilo pod jednim krovom. Ali opet, snašla sam se. Hvala Bogu, bila sam mlada, brzo sam naučila kako se živi u zajednici.“

Radilo se od jutra do mraka – poljoprivreda, stočarstvo, kućni poslovi.

• „Nosila se voda, čekalo se na izvoru da natočimo. Najteže mi je bilo oko stoke, nikada nisam voljela taj posao, ali sve ostalo – ništa nije bilo teško.“

Njena ljubav s mužem rodila se kroz pisma i susrete u Tutinu.

• „On je radio u trgovini, viđali smo se tu, pisali pisma. Kažu stari – pobjegla sam za njega, nisam se prosila. Ali eto, dopao mi se, i ostala sam.“

Hatidža i danas plete, ali kaže da mlade generacije sve manje cijene ručne radove.

• „Po tri ćilima bismo izatkale za jednu zimu. Sestre zaove i ja, tkale smo, prodavale. Danas niko ne postavlja ćilime – parketi, laminati. Čuvam nešto od starih stvari, ali većinu su sklonili, nije im potrebno.“

Nekada je svaka djevojka morala imati spremu – tkane pokrivače, vezene jastuke, ručno rađene komode.

• „Danas to više niko ne radi. Kažu da im ne treba, da nemaju gdje da ga postave.“

Hatidža ima petero djece – dva sina i tri kćerke.

• „Hvala Allahu, ponosna sam na svoju djecu. Pošteni su, vrijedni. Stariji sin me zove da idem kod njega u Austriju, ali meni je ovdje lijepo.“

Njeni unuci su odrastali uz priče o nekadašnjem životu.

• „Dobri su, slušaju, ali telefon ih je odnio. Nije više kao prije, ali šta ćeš.“

Druženje s komšinicama i dalje joj je važno.

• „Vrata su mi svima otvorena. Poštujemo se, pomažemo, kako je uvijek bilo.“

Prisjeća se Gluhovice i oštrih zima.

• „Snijeg bi zatrpao kuće, čistili bismo lopatama, ali bilo je lijepo. Ljeti raj, zimi malo teže.“

Kad priča o prošlosti, u očima joj se vidi ponos.

• „Nije bilo lako, ali bilo je lijepo. Poštovali smo starije, radilo se, veselilo se. Danas je drugačije, ali neka – život ide dalje.“

Hatidža Kahrović i dalje plete svoje uspomene, ne samo vunom, već i riječima koje svjedoče o jednom bogatom i vrijednom životu. Video prilog pogledajte ispod teksta.

U životu Germanine S. sve se promijenilo kada ju je suprug napustio, ostavljajući je samu s djetetom i ozbiljnim zdravstvenim problemima. Nakon godina borbe za egzistenciju, sada se suočava s teškom bolešću i neizvjesnom budućnošću. Do prije godinu i po dana radila je u kuhinji kod braće Karić, a zatim bila prebačena u skladište, gdje je obavljala fizički zahtjevne poslove. Ubrzo su se pojavili bolovi u leđima, što je smatrala posljedicom teškog rada. Međutim, stanje se pogoršavalo, a nakon brojnih pregleda otkriveno je da boluje od karcinoma grlića materice.

Njeno zdravstveno stanje se rapidno pogoršalo, a operacija za sada nije moguća zbog niskog nivoa hemoglobina i drugih komplikacija. Hemoterapije su jedina opcija, ali ih teško podnosi, a nakon prve terapije doživjela je ozbiljne alergijske reakcije, što dodatno otežava proces liječenja. Njeni ljekari su istakli da je dovedena u bolnicu u teškom stanju, gotovo bez kapi krvi, te je primila 15 jedinica krvi kako bi se stabilizirala. Strahuje za svoje zdravlje, ali najviše za budućnost svoje djece, svjesna da se bez daljeg liječenja njena borba može završiti tragično.

Pored borbe s bolešću, suočava se i s teškom finansijskom situacijom. Prije tri i po mjeseca suprug ju je napustio, ostavljajući je bez ikakvih primanja. Kao podstanarka, suočava se s nemogućnošću plaćanja kirije i režijskih troškova. Očajna, ističe da nije tražila luksuz, već samo osnovne stvari koje su joj potrebne da bi osigurala minimum dostojanstvenog života za svoje dijete.

Uprkos svemu, ne gubi nadu i vjeruje u dobrotu ljudi. Njena najveća potreba su hrana, lijekovi, pelene i pomoć u plaćanju stanarine dok ne dođe do poboljšanja njenog zdravstvenog stanja. Svi koji žele pomoći ovoj hrabroj majci mogu je kontaktirati na broj +38760 3079 685 ili je posjetiti u naselju Blatuša. Svaka pomoć, bez obzira na iznos ili vrstu, može značiti razliku između nade i očaja za majku koja se bori za svoj život i budućnost svog djeteta. Pogledajte video prilog ispod teksta.

Kada se pomene Srbija, mnogi pomisle na šumadijske brežuljke, vojvođanske ravnice ili čarobnu Drinu. Ali rijetko kome na um padne Pešterska visoravan – tajanstvena, divlja i neponovljivo lijepa. Upravo ovaj dio jugozapadne Srbije krije blaga koja ne osvajaju na prvi pogled, ali ostaju urezana u sjećanje.

Tutin – cilj koji vrijedi otkrivati usput

Put ka Tutinu, gradu skrivenom među planinama, počeo je avanturistički – sa željom da se ne stigne odmah, već da se zastane na svakom koraku, udahne i upozna. Prva stanica: selo Delimeđe i džamija sa najvišim munarama u Evropi, koje dosežu visinu od čak 82,5 metara i paraju nebo iznad Koštampolja.

Dočekao nas je Ređeb Demirović, penzionisani učitelj i tihi čuvar seoskih priča, koji ovu džamiju naziva „ličnom kartom sela“, simbolom upornosti dijaspore i mještana koji nisu zaboravili rodni kraj.

Koštampolje – visoravan suprotnosti

Iako je kraški teren, Koštampolje nudi mnogo – od stočarstva do prirodnih fenomena. Mladi učitelj Tarik Leković, rođen u porodici sa 12 članova, govorio je o povratku mladih i borbi da selo ne zamre. Njegove riječi bile su uvod u narednu stanicu – selo Melaje.

Melaje – selo pomirenja, legende i obaruše

Melaje je više od običnog sela. Tu nas je dočekala priča o bunaru pomirenja – nastalom iz sna jednog čovjeka, koji je odlučio prekinuti krvnu osvetu i umjesto krvi, ostavio vodu. Na mjestu tog snoviđenja iskopan je bunar, a pedesetak metara dalje podignuta je džamija. Legenda je zabilježena i perom velikog Čamila Sijarića.

Ali Melaje nisu samo predanja. To je i dom nargila bara, orijentalnih kolača i restorana bez alkohola, koji je pokrenuo mladi Emin Dukađinac. Uz sportski balon koji su mještani sami izgradili, Melaje su postale središte mladih Peštera.

Đerekare – usamljeno drvo koje grli

U selu Đerekare posjetili smo neobično drvo – usamljeno, ali voljeno. Turisti ga grle, fotografišu i tvrde da širi pozitivnu energiju. Kažu da je preživjelo gromove i nevremena – sada je simbol prirode koju treba sačuvati.

Vidikovac s pričom

Sa jednog od uzvišenja Pešteri pogled se pruža na prostranstvo nekadašnjeg Pešterskog jezera. Ramiz Šačirović, narodni hroničar i pjesnik, priča nam legendu o borbi vodenog bika i divonje – starog pešterskog bika. I danas, kada sijevne munja, ljudi kažu: „Još se biju.“

Tutin – grad koji se gradi i čuva tradiciju

Konačno – Tutin. Grad u ekspanziji, sa desetinama gradilišta, ali i čvrsto ukorijenjen u tradiciju. Dočekali su nas u restoranu Sahat kula, uz bogatu trpezu i sevdalinku u izvedbi mladog Farisa Pepića.

Kako reče jedan od domaćina: „Musafir je svetinja, a Tutin zna kako da ga dočeka.“ Pogledaje prelijep video prilog ispod teksta.