Autor Suad K Zoranić
Među historijskim spomenicima Balkana, Ćele-kula u Nišu zauzima posebno mjesto – spomenik koji stoljećima ćuti, ali govori jezivim jezikom prošlosti. Ova jedinstvena građevina, podignuta 1809. godine nakon bitke na Čegru, postala je simbol surovosti rata i upozorenje na krvavi sukob koji je obilježio Prvi srpski ustanak. No, da li je ova kula zaista samo izraz osmanskog terora, ili je, zapravo, odgovor na jedan zaboravljeni zločin – masakr koji se ne spominje u srpskim udžbenicima?
Mnogi srpski historičari vide Ćele-kulu kao simbol turske okrutnosti i pokušaj zastrašivanja, dok drugi izvori ukazuju na njen mogući uzrok – osvetu Osmanskog Carstva za masakr nad muslimanskim civilima u Sjenici.
Godina je 1809. Vožd Karađorđe Petrović i njegovi ustanici kreću prema Sjenici, odlučni da osvoje ovaj utvrđeni grad. No, Sjenica nije Beograd, Šabac ni Užice. To je tvrđava u kojoj se brani oko 3.000 muslimana – muškaraca, žena, djece i staraca, svjesnih da im ne prijeti samo vojni poraz, već i istrebljenje.
Ustanici ne uspijevaju osvojiti grad silom, pa se okreću pregovorima. Riječ je data, dogovor postignut – stanovnici Sjenice dobit će dva dana da se spakuju i napuste grad. Mogu ponijeti samo ono što njihovi konji mogu nositi, dok sve ostalo ostaje ustanicima. Obećanje je bilo sveto, a data riječ neupitna.
- Ali šta se događa kada se zadana riječ pretvori u smrtonosnu klopku?
Dok su žene, djeca i starci napuštali grad, kroz tišinu Peštera prolomili su se zvuci kubura i jatagana. Srpski ustanici su ih sačekali u zasjedi. Počela je sramna sječa. U krvavom piru, koji je i sam Vuk Karadžić nazvao “najvećom brukom u srpskoj historiji”, hiljade nevinih duša izgubilo je život.
Prema zapisima Antonija Protića, ličnog pisara Karađorđa Petrovića, srpski ustanici su nakon neuspjelog osvajanja Sjenice 1809. godine prekršili dogovor i iz zasjede pobili oko 2.500 muslimanskih civila, uključujući žene, djecu i starce.
“Sutra, ako je i jedna manje falila od 2500 glava žena, djece, staraca i pokoja muška, bile su nabodene na vrbovo kolje.”
Te glave pripadale su majkama koje su molile za živote svojih sinova, djeci koja su posljednji put zazvala svoje očeve prije nego što su im sablje presjekle glas, starcima koji su vjerovali u časnu riječ dogovora.
Vijest o masakru brzo je stigla do osmanskih vlasti. Odgovor nije izostao. Iste godine, srpski ustanici doživjeli su težak poraz na Čegru. Huršid-paša, tadašnji osmanski zapovjednik, donio je odluku da od lobanja poginulih ustanika sazida Ćele-kulu – ne samo kao simbol pobjede, već i kao upozorenje. Na njenom vrhu stajao je natpis:
“Mi siječemo muške glave u borbi, da vam više nikada ne padne na pamet sjeći glave djece i žena na mučki način.”
Godinama kasnije, Srbi su izbrisali taj natpis. Ostala je kula. Samo simbol koji danas priča jednu stranu priče, dok druga ostaje zatrpana pod kamenjem historije.
Postavlja se pitanje – da li bi Ćele-kula uopće bila sagrađena da nije bilo pokolja u Sjenici? Danas, ona je podsjetnik na brutalnost sukoba, ali i na složenu historiju Balkana. Dok se u Srbiji Ćele-kula posmatra kao simbol srpske patnje, Sjenica šuti. Jer u njoj više nema potomaka onih koji su pobijeni.
Možda upravo vjetar Peštera, koji i dalje nosi neizgovoreni jauk sjeničkih mučenika, može postaviti pitanje:
“Ko je kome prvi sudio sabljom?”
