Džan Jaman, miljenik publike širom svijeta, svojim talentom i neodoljivim izgledom zasjenio je tursku glumačku scenu, a legendarni Bali-beg iz popularne serije “Sulejman Veličanstveni” pao je u drugi plan. Ovaj atraktivni glumac, koji je ujedno i diplomirani pravnik, postao je simbol muževnosti i harizme u turskoj i evropskoj kinematografiji. Ipak, malo ko zna da njegovi korijeni vode upravo do Kosova i Metohije.

Rođen 1989. godine u Istanbulu, Jaman je odrastao u porodici koja je veliku pažnju pridavala obrazovanju. Srednju školu završio je u Italijanskoj gimnaziji, gdje se istakao kao najbolji učenik generacije. Nakon toga upisao je Pravni fakultet na Univerzitetu Jeditepe, koji je diplomirao s najvišim ocjenama 2012. godine.

Iako je karijeru započeo kao advokat, radeći šest mjeseci u prestižnoj međunarodnoj firmi “PricewaterhouseCoopers”, ljubav prema glumi ubrzo ga je odvela u potpuno drugom pravcu. Na audicijama je ostavio jak utisak, pa nije prošlo mnogo vremena prije nego što je 2014. dobio svoju prvu televizijsku ulogu.

Ubrzo je uslijedila i serija “Sanjalica”, koja mu je donijela prestižnu nagradu za najboljeg glumca u romantičnoj komediji i katapultirala ga među najtraženije turske glumce današnjice. Njegov šarm, markantna pojava i harizma osigurali su mu popularnost širom svijeta, a u Italiji je gotovo postao nacionalni heroj.

Iako je rođen u Turskoj, Džan Jaman vuče porijeklo s Balkana. Njegov djed rođen je u Prištini, a njegova porodica potiče sa Kosova i Metohije.

• Moj djed je živio u Prištini, gdje se i rodio. Nikada nisam bio tamo, ne poznajem jezik. Moji roditelji su rođeni u Istanbulu, baš kao i ja – otkrio je jednom prilikom glumac.

Jaman nije jedini u porodici koji se bavi sportom i umjetnošću. Njegov stric, Fuat Jaman, poznati je fudbalski trener i bivši profesionalni fudbaler.

• Ljubavni život: Fatalna romansa koja je uzdrmala javnost

Jedan od najpoželjnijih neženja turskog šou-biznisa nije mogao odoljeti šarmu jedne od najpoznatijih sportskih novinarki i voditeljki, Italijanke Dilete Leote. Njihova romansa počela je 2021. godine, a spojeni su zahvaljujući društvenim mrežama. Na početku su izgledali kao savršen par, čak su se pojavile spekulacije da su upoznali porodice i da se spremaju za zajednički život.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by 🌸Diletta Leotta🌸 (@dilettaleotta)

Ipak, ljubav nije potrajala. Nedugo nakon početka veze, Leota je postala centar medijskog skandala kada su se pojavile glasine da je provela novogodišnju noć sa Zlatanom Ibrahimovićem. Ova spekulacija dodatno je poljuljala njenu vezu s Jamanom, koja se ubrzo završila.

Leota je potom uplovila u romansu s bivšim golmanom Liverpoola, Lorisom Karijusom, s kojim je nedavno dobila dijete.

Osim neosporne harizme i talenta, Džan Jaman privlači pažnju i svojim izgledom. Njegova besprijekorna forma rezultat je posvećenosti zdravom načinu života i rigoroznom režimu vježbanja.

1. Redovna fizička aktivnost – Glumac svakodnevno trenira, kombinujući vježbe snage, trčanje i funkcionalne treninge.
2. Boks i krosfit – Pored klasičnih treninga, Jaman se bavi boksom i krosfitom, što mu pomaže da održi savršenu kondiciju.
3. Kućna teretana – U Rešadiji, gdje se nalazi kuća njegovog oca, Jaman je zimsku baštu pretvorio u ličnu teretanu.
4. Pažnja prema kosi – Održavanje kose i korištenje kvalitetnih preparata dio su njegove dnevne rutine.
5. Pravilna ishrana – Iako vodi računa o ishrani, priznaje da ne može odoljeti dolmi, tradicionalnom jelu koje obožava.
6. San kao ključni faktor – Glumac ističe da je kvalitetan san presudan za njegov izgled i energiju.

Osim što je postao globalni fenomen u glumi, Džan Jaman pokazao je i svoje humanitarno lice. Često učestvuje u akcijama pomoći ugroženima, a 2021. godine osnovao je fondaciju posvećenu djeci s invaliditetom. Također, aktivno podržava projekte u oblasti obrazovanja i sporta.

Njegov put od talentiranog pravnika do jedne od najvećih glumačkih zvijezda današnjice inspiracija je mnogima. Sa Balkanom u genima i međunarodnom slavom u džepu, Jaman nastavlja fascinirati svijet svojim glumačkim talentom, šarmom i dobrotom.

Bio je to tihi Uskrs, ali ne za Petra. Njegova posljednja želja bila je jednostavna – da se vrati kući, makar na nekoliko dana, u svoj dom gdje su uspomene bile jače od boli. „Sine, odvedi me kući. Smjestit ću se u kut, staviti maramicu na usta da ne kašljem, samo me pusti da osjetim miris doma.”

Njegov sin Vasilij obećao je – još nekoliko dana i doći će po njega. No, kad su dani prolazili, majka njegova djeteta, Vjera, strahovala je zbog Petrove bolesti. Tuberkuloza, rekla je, može sve zaraziti. „Liječnici ništa ne znaju. Ako ga dovedemo, hoćeš li nas osuditi na bolest?” Rastrgan između oca i porodice, Vasilij nije znao što učiniti.

Dok je Uskrs stizao, Petro je svaki dan provodio uz prozor, promatrajući sunce kako klizi nebom, ptice kako veselo lepršaju i bolničko dvorište gdje su se mladi izdanci trave probijali kroz tlo. Nadao se, ali noći su bile duge, ispunjene kašljem i molitvama.

„Marija, srce mi puca od pomisli da te nema“, šaptao je misleći na pokojnu suprugu. Gledao je plačuće vrbe kako se njišu na povjetarcu i zamišljao kako sjedi u dvorištu rodne kuće, gdje su uspomene bile toplije od bolničkih zidova.

Na dan Uskrsa, Vasilij i Vjera otišli su u crkvu, a zatim su ih preplavile porodične obaveze. Gosti su dolazili, slavili, jeli, pjevali. Vasilij je osjećao neku težinu u grudima, nelagodu koju nije mogao objasniti. Petro je u bolnici čekao, osluškivao svaki šum na hodniku, svaki korak. No, sunce je zašlo, a njega niko nije poveo kući.

Sutradan ujutro, Vasilij je požurio prema bolnici s torbom punom hrane i poslastica. Vjera mu je čak dodala nekoliko mandarina, njegovih omiljenih. Hodnici su bili tihi. Njegovo srce je lupalo dok je trčao stepenicama na sedmi kat, kao da je slutilo ono što će vidjeti. Petrov krevet bio je prazan. Samo su hladne metalne opruge zjapile u bjelini sobe.

„Pokušajte ga pronaći u mrtvačnici“, rekla je čistačica tihim glasom. „Umro je prije nego što je svanulo.“

Vasilij je sjedio ispod bolničke vrbe, dok su bijeli cvjetovi padali na njegovo odijelo. Sjećao se djetinjstva, trenutaka kada je i sam bio bolestan, a njegov otac stajao ispod bolničkog prozora, smiješeći mu se kroz suze, pravio mu figurice od plastelina da ga utješi. Sada, dok je gledao u plavo nebo, znao je – prekasno je.

U vremenu kada se uspomene lako brišu, a historija prepušta zaboravu, postoji jedan čovjek koji svojom strašću i predanošću prkosi neumitnom protoku vremena. Muhamed Hašimbegović Hadžija, prijepoljski hroničar s objektivom u ruci, već desetljećima bilježi trenutke, emocije i priče svog voljenog grada. Njegove fotografije nisu samo puki zapisi – one su svjedoci jedne epohe, vremeplov kroz historiju Prijepolja.

S fotoaparatom kao svojim vjernim saputnikom, Hadžija neumorno bilježi sve – od najznačajnijih kulturnih manifestacija do svakodnevnog života na ulicama. Bilo da je riječ o gradskim proslavama, vjerskim obredima, sportskim nadmetanjima ili tihim trenucima u kojima ljudi nesvjesno ostavljaju trag u vremenu, njegovo oko pronalazi ljepotu i značaj u svemu.

Muhamed Hašimbegović Hadžija nije samo fotograf – on je pripovjedač, čovjek koji zna da svaka slika nosi priču. Kroz njegov rad, mlađe generacije imaju priliku upoznati Prijepolje kakvo je nekada bilo, dok stariji mogu oživjeti uspomene iz svoje mladosti. Njegova arhiva je neprocjenjivo bogatstvo, kolekcija koja svaku scenu čini vječnom.

Ljudi dolaze i odlaze, vremena se mijenjaju, ali fotografije ostaju kao nijemi svjedoci svega što se dogodilo.

Njegova posvećenost je inspiracija mnogima, dokaz da ljubav prema rodnom mjestu može imati razne oblike, a u njegovom slučaju – oblik svjetlosnih tragova uhvaćenih kroz sočivo. Muhamed Hašimbegović Hadžija ostavlja neizbrisiv trag, ne samo na fotografskoj sceni, već i u srcima svih onih koji dijele njegovu strast za očuvanjem uspomena i identiteta Prijepolja.