Selo Negobratina, smješteno na četrdeset kilometara od Bijelog Polja, nekada je bilo puno života. Dječji smijeh, galama i školska zvona nekada su odjekivala njegovim prostranstvima, ali danas su tišina i zaborav preuzeli primat. Na koritskoj visoravni, gdje zime dolaze suviše rano, a proljeća se sporo bude, nalazi se mala školska zgrada koja svjedoči o nekim boljim vremenima. U zidovima ove škole, koju nagriza vrijeme, svakodnevno odzvanja samo jedan glas – glas šestogodišnje Hane Sijarić, jedinog đaka ove škole.
Njena školska svakodnevica ne izgleda kao kod većine vršnjaka. Učionica u kojoj bi nekada sjedilo desetine đaka sada pripada samo njoj, a njen učitelj, Rifat Beganović, ne samo da je njen prosvjetitelj, već i jedini školski drug i podrška. Rifat Beganović predaje u ovoj školi već tri decenije i svjedočio je postepenom nestajanju jednog načina života. Učitelji su nekada imali pune ruke posla, dok su danas prinuđeni da se bore protiv zaborava.
Prije samo dvadesetak godina u selu je bilo više od trideset porodica, djeca su trčala školskim dvorištem, igrala fudbal, radovala se svakom školskom odmoru. Danas su ostale samo napuštene kuće i uspomene. Iz godine u godinu svjedoči odlasku porodica koje u potrazi za boljim životom napuštaju svoja ognjišta. Roditelji su primorani da odu zbog dugih i surovih zima, neprohodnih puteva i nepostojanja infrastrukture. Ko će ostati da živi u takvim uslovima?
Šestogodišnja Hana ne zna za drugačiju školsku atmosferu. Za nju su škola i učitelj Rifat njen svijet. Svakog dana dolazi u školu, gdje je pored tople furune čeka njen učitelj. Dani su ispunjeni učenjem, razgovorima i međusobnim povjerenjem. Malo pišu, malo uče, i pričaju, a ponekad joj društvo pravi i mlađa sestra. Najviše se raduje rijetkim odlascima u grad, jer tada joj roditelji kupe neku sitnicu. Nesvjesna je činjenice da već sada njena priča simbolizuje borbu za opstanak cijelog jednog kraja.
Rifat Beganović se ne bori samo sa snijegom, lošim putevima i zimskim olujama, već i s neizvjesnošću. Hoće li Hana iduće godine i dalje biti tu? Hoće li sljedeće zime školska vrata ostati zatvorena? Najteže mu pada pomisao da će se jednog dana ova škola zatvoriti. Hoće li ostati ijedan đak? Hoće li iko više pamtiti da je ovdje nekada postojala škola?
Ova škola u Negobratini nije jedina sa sličnom sudbinom. Mnoge male škole širom Sandžaka, ali i cijele zemlje, suočavaju se sa istim problemima. Seoska domaćinstva nestaju, djeca odlaze, škole se zatvaraju. Ostaju samo prazni prozori i sjećanja na neka bolja vremena. Ovo nije samo priča o jednoj školi i jednom učeniku. Ovo je priča o jednom narodu koji nestaje iz svojih sela, o ljudima koje država zaboravlja. Ako se ništa ne promijeni, posljednji glasovi ovih krajeva mogli bi zauvijek utihnuti.
Zatvaranjem škola gase se i posljednje iskre života u ovim krajevima. Učenici poput Hane i učitelji poput Rifata Beganovića jedini su čuvari uspomena na jedno vrijeme koje nepovratno prolazi. Hoće li sistem prepoznati njihovu vrijednost prije nego što bude prekasno? Pogledajte video snimak ispod teksta.
