Nestanak muslimanske zajednice iz Leskovca nakon oslobođenja od osmanske vlasti 1877. godine označio je početak kraja jedne epohe. Odlazak muslimana nije značio samo demografski gubitak za grad, već i sistematsko uništavanje kulturne baštine koja je grad činila prepoznatljivim. Vandalsko rušenje džamija, hamama, saraja i drugih arhitektonskih bisera svjedoči o brutalnosti promjena koje su uslijedile.

Dok su muslimani za vrijeme osmanske vlasti omogućavali pravoslavnim crkvama i zajednicama da opstanu i razvijaju se, kasnija srpska vlast nije pokazala istu mjeru tolerancije. Kako navodi Radoš Trebješanin, pravoslavne crkve su u osmansko doba bile značajno obogaćene nekretninama, zemljom i kapitalom. Međutim, muslimanski objekti, uključujući Bajazitovu džamiju i Šašit-pašin saraj, nisu imali istu sudbinu nakon promjene vlasti.

Prema popisu iz 1888. godine, od 900 muslimanskih kuća, sačuvana je samo jedna – Gradska kuća, danas leskovački muzej. Ova kuća, nekada dom posljednjeg osmanskog komandanta, simbol je trajne nepravde. Na mjestu gdje su nekada stajale Bajazitova džamija i Šašit-pašin saraj danas se nalaze sportski tereni, bolnice i drugi moderni objekti. Takav urbanistički razvoj u potpunosti je izbrisao tragove muslimanskog Leskovca.

Feliks Kanic, poznati austrijski putopisac, zabilježio je 1889. godine da je Leskovac, nekada dom za 4.500 muslimana, smanjen na jedva 60 preostalih duša. Njegova zapažanja ukazuju na brzinu i odlučnost u uništavanju svega što je nosilo muslimanski pečat, od džamija do hamama. Kanic ističe kako su muslimani, zbog neprijateljskog okruženja, prodavali imanja i kuće po znatno nižim cijenama.

Osam leskovačkih džamija svjedočilo je o vjerskom i kulturnom identitetu muslimana. Posebno mjesto imale su Bajazitova džamija, Čarši džamija i Sahat džamija. Čarši džamija, okružena vrtovima, bila je središte muslimanskog života, dok je Sahat džamija sa svojom čuvenom kulom dominirala gradskim pejzažem. Sva ova mjesta duhovnosti i okupljanja izbrisana su sa mape grada.

Leskovac je nekada bio ponosan na svoja tri saraja, među kojima se isticao Šašit-pašin saraj. Izgrađen 1790. godine, ovaj monumentalni objekat bio je primjer vrhunske osmanske arhitekture. Međutim, umjesto da postane spomenik kulture, porušen je 1891. godine. Slično su prošli i Harem-saraj, poznat po šadrvanu s 60 mlazeva, i Grčki saraj, karavan-saraj koji je bio vakufska imovina.

Danas Leskovac ne čuva uspomenu na svoju muslimansku prošlost. Jedini preostali simbol je zgrada muzeja i sjećanja starijih generacija. Profesor doktor veterine Ajša Baba-Alić, posljednja potomkinja leskovačkih muslimana, nosi u sebi priču o gradu koji je nekada bio dom za četiri i po stoljeća bogate islamske kulture. Međutim, priča o Leskovcu je i priča o Balkanu, gdje se historija često piše rušenjem i zaboravom. Umjesto da se gradi na temeljima prošlosti, Leskovac je svjedočanstvo o tome kako vandalizam briše stoljeća kulture. Ova kolumna nije samo podsjetnik na uništenje muslimanskog naslijeđa u Leskovcu, već i apel za očuvanje historije kao temelja za budućnost.

Izvor FB Esad Rahić

Osmi januar ove godine ostat će dan kojeg Dragana Milanović, majka osmogodišnjeg dječaka iz Prijepolja, nikada neće zaboraviti. Tog dana, na putu ka manastiru Mileševa, tokom defilea kamiona povodom Božića, njen sin je zadobio teške povrede koje su dovele do amputacije dva prsta na desnoj ruci. Sve je počelo nevino. Kamioni ukrašeni za praznik prolazili su kroz Prijepolje, noseći radost i veselje, kada je nepažljiv gest iz jednog od vozila promijenio život ove porodice.

„Nisam bila tu, bila je moja prijateljica. Nečiji nemar iz kamiona je uzrokovao tragediju. Sin je dobio petardu, zapalio je, ali nije na vrijeme bacio. Eksplozija je uslijedila u njegovoj ruci,“ priča kroz suze majka Dragana.

Prisutni su odmah pritekli u pomoć. Porodični prijatelj, koji se zatekao u blizini, vidio je situaciju i pokušao da reaguje, ali je već bilo kasno.

„Kum je vidio da mu je petarda u ruci i pokušao da je skloni, ali eksplozija je već nastupila. Odmah su ga uzeli u naručje i odveli u Opću bolnicu u Prijepolju,“ dodaje Dragana.

Nakon prve intervencije u lokalnoj bolnici, dječak je hitno prebačen u bolnicu u Užicu, gdje su ljekari morali da obave zahtjevnu operaciju. Nažalost, posljedice su bile neizbježne.

Ljekari su morali da amputiraju dva prsta dječakove desne ruke, dok je treći prst pretrpio teška oštećenja do kosti. Dijete je još uvijek u bolnici, gdje će, prema procjenama ljekara, provesti najmanje sedam dana.

„Malo mu je žar zakačio kosu i trepavice. Uplašen je, ali najvažnije je da se oporavlja. Očekujemo da će uskoro izaći iz bolnice ako ne bude komplikacija,“ kaže majka.

U potresnom iskazu za medije, Dragana Milanović otkriva koliko je porodica pogođena ovom nesrećom.

„Pričali smo mu ranije o opasnostima petardi, upozoravali ga. Nešto je razumio, nešto nije. Ovo mu je bio prvi put da je držao petardu, a desilo se ovo. Pola života mi je oduzeo, ali šta ću. Najvažnije je da je sada dobro i da ide na bolje,“ govori Dragana.

Ovaj tragičan događaj ponovo je otvorio pitanje sigurnosti djece tokom praznika. Petarde, iako popularne među mlađima, predstavljaju ozbiljan rizik, što potvrđuje i ovaj slučaj. Majka apeluje na roditelje i zajednicu da ozbiljno shvate opasnosti koje pirotehnička sredstva nose.

„Molim roditelje da pripaze na djecu. Ovo je moglo da se desi bilo kome. Neka ovo bude opomena svima da praznična radost ne treba da završi tragedijom,“ dodaje uznemirena Dragana.

Pitanje odgovornosti za ovaj incident ostaje otvoreno. Ko je odgovoran za to što je petarda dospjela u ruke osmogodišnjaka? Da li je organizator defilea poduzeo sve potrebne mjere kako bi se izbjegle ovakve situacije? Roditelji dječaka očekuju odgovore i pravdu. Ovaj slučaj je podsjetnik koliko nepažnja može da košta, ne samo fizično već i emocionalno, jer porodice poput Milanovića moraju da se suoče s posljedicama do kraja života.

Kurir