Jedan od ključnih aktera tih vremena bio je Boško Bošković, istaknuti crnogorski oficir i junak ratova, koga je Đilas opisao kao “čovjeka pogodan da brzo salomi svaki otpor i učvrsti vlast i golu silu nad ljudima.” Bošković je bio oličenje crnogorske vojne surovosti, ali i vizije o ujedinjenju sa Srbijom, što je dovelo do konflikta s lokalnim muslimanskim stanovništvom koje se protivilo takvim promjenama. Njegova je smrt postala povod za osvetnički pohod nad muslimanskim zajednicama Šahovića, čiji su članovi okrivljeni za njegovu pogibiju, iako, kako Đilas kasnije otkriva, “Boška nijesu ni ubili muslimani, nego Crnogorci, kolašinski glavari.”
Masakr u Šahovićima bio je vrhunac nagomilanih napetosti, podstaknutih političkom klimom u kojoj je nasilje bilo prihvaćeno kao sredstvo ostvarivanja ciljeva. Đilas opisuje kako je njegov otac, Nikola Đilas, iako po prirodi nesklon surovostima, bio povučen u pohod zbog pritiska vojnih kolega, bivših oficira, što su se smatrali sramotnim ostati po strani. “Moj otac se osjećao stid zbog sudjelovanja u tim zbivanjima,” piše Đilas, uspoređujući očev stid sa osjećajem pijanca nakon nečasnog djela.
Đilas bilježi da su tadašnje vlasti dopustile pobunjenicima da preuzmu zarobljene muslimane pod izgovorom zaštite, samo kako bi ih predali u ruke gomili. Na groblju kod Šahovića pobijeno je pedesetak uglednih muslimana, a ukupna brojka žrtava dostigla je oko 350. Đilas naglašava kako su “pljačke i paljevine bile strašne”, a neki su sudionici osjećali grižnju savjesti i sram zbog počinjenog nasilja. Muslimanske zajednice, nenaoružane i bespomoćne, bile su gotovo potpuno izbrisane s tih prostora — Šahovićki i Bjelopoljski kraj su, kako Đilas piše, “ostali dobrim dijelom bez muslimana i naseljeni Crnogorcima.”
Kroz sjećanja i bolne istine o zločinima, Đilas ističe i duboku ironiju događaja: Bošković, vođa čije je ubistvo pokrenulo ovaj krvavi pohod, zapravo je stradao zbog zavisti i političkog rivalstva među Crnogorcima. “Glavari su zavidjeli Bošku,” navodi Đilas, “radovali su se što jednim udarcem uklanjaju Boška i istrebljuju muslimane.” Ova spoznaja o rušilačkom cinizmu političkih vođa dodaje novu dimenziju tragediji Šahovića.
Masakr je imao dalekosežne posljedice za muslimanske zajednice, koje su masovno iseljavane, najčešće u Tursku. Đilasova “Besudna zemlja” donosi ispovijest o vremenu u kojem su međuvjerske mržnje iskorištene za ostvarivanje političkih ciljeva, te kada su nevini ljudi stradali pod teretom tuđih ambicija. Ovo naslijeđe nasilja i prisilnih migracija ostaje bolno svjedočanstvo o posljedicama zlonamjernih manipulacija i nepravde koja je trajno promijenila živote generacija u Sandžaku. Pogledajte skraćeni dio iz knjige u nastavku članka.
Boško Bošković bio je najpoznatija ličnost u čitavom kraju u to vrijeme. I više od toga, on je bio ličnost u kojoj su se najpunije isticale crte crnogorskog glavara, koji je, zadržavajući zavičajne osobine, uspio da se koliko-toliko saživi s novim prilikama. Bio je sin čuvenog ustbaše iz doline Tare i pripadao je pokoljenju mlađih crnogorskih oficira. Kao oficir, Boško se nije isticao protiv despotske vladavine kralja Nikole. Bio je veliki junak u ratovima, veoma strog prema vojnicima, naročito prema plašljivcima i lupežima, koje je šamarao i čupao za noseve pred strojem.
U Boldogasonu, u zarobljeništvu, kad je došlo do izjašnjavanja – za ili protiv ujedinjenja sa Srbijom, Boško je otpočetka i odlučno bio protiv samostalne Crne Gore. Izgleda da su takvi ljudi – žestoki crnogorski glavari, a pristalice ujedinjenja, bili i najpogodniji da izvedu pripajanje Crne Gore Srbiji. Oni su izrasli iz iste sredine, njihove ćudi i način uprave bili su već znani i uobičajeni. Kao takvi, oni su i mogli da rade sve ono što neko sa strane – Srbijanac ili ko drugi, čak ako bi umio i bolje no oni, ne bi mogao, jer bi bilo shvaćeno kao nešto tuđinsko i neprirodno. Opstojanje i rušenje političkih sistema u ovim zemljama ne biva bez obilate upotrebe gole sile. Iza ujedinjenja stajao je Beograd i srbijanska sila. Iako su nasilje obavljala djeca ovih brda, surovošću i silinom koja kao da im je bila urođena i kao da nije imala mjere.
Iako je narod ujedinjaše prozvao palikućama, on je istovremeno shvatao njihova nasilja i kao nešto neizbježno, skoro prirodno. U takvim našim prilikama, Boško Bošković je bio baš čovjek pogodan da brzo salomi svaki otpor i učvrsti vlast i golu silu nad ljudima. Bilo je drugih – političara i pametara, koji su to radili pameću, lukavstvom i sporije. On nije bio od takvih. Bilo je i onih koji su znali samo da grubo i bez mnogo razmišljanja urade ono što im drugi naredi. Ni od takvih nije bio. On je bio brz i pronicljiv, ali bezobziran u ostvarivanju onog što je naumio. Sav je bio od žilave i nepopustljive, ali i prodorne volje. On je i tijelom bio sazdan za takav surov i mučan posao – da lomi protivnika.
Ali, kad je posao obavljen, to jest kad su protivnici Ujedinjenja skršeni, Boško kao da je ostao bez posla i postao je sam sebi suvišan. Otišao je iz Kolašina, na druge dužnosti, za koje kanda nije bio ni volje za njih imao. Kao da je i on počeo bio da se mijenja i gubi. Naglo se obogatio, pritiskajući muslimanske zemlje po Sandžaku, na šta ranije, dok je bio u Kolašinu, nije ni pomišljao. Boško je bio pokrupan čovjek, crnomanjast i velike glave, krupnih i snažnih udova i širokih prsiju. Bilo je u njegovom držanju, u oku i pogledu, nečeg veoma silovitog i samosvojnog. Osjećalo se, od prvog dodira s njim, da mu je ruka teška i pamet tvrda. Imao je tri velike crnogorske osobine – hrabrost, rječitost i čazbenost. Ali najveća od svih crnogorskih osobina – čojstvo, izgleda da kod njega nije bila snažno zastupljena. (…)
Moj otac i Boško Bošković bili su prijatelji, ali ne takvi koji ne mogu jedan bez drugoga. Izgleda da je to bilo prijateljstvo na koje su ih gonile zajedničke dužnosti još i prije rata, a uz to i sitne usluge koje su jedan drugom činili. Oni su i zazirali jedan od drugoga – moj otac pribojavajući se Boškove silovitosti, da ovaj ne nasrne na njega tako da mu to ne mogne otrpjeti, a sam Boško da mu se takvo što ne dogodi s Nikolom Đilasom, koji takođe nije baš mnogo prezao da se lati oružja. Tako su oni prijateljevali, bez srdačnosti, godinama.
Ali do sukoba i oštrih riječi ipak je došlo među njima, u kafani, u Kolašinu. Izgleda da je Boško zamjerao ocu što nije bio odlučan oko Ujedinjenja, a sad je, eto, uz režim – radikal, dok je Boško bio, i to iskreno, samostalni demokrat “pribićevićevac”, budući je Svetozar Pribićević iza Ujedinjenja bio predstavnik unitarizma i centralizma i čvrste ruke u unutrašnjoj politici. Takva tadašnja uloga Pribićevića najvećma je odgovarala i Boškovoj ulozi i shvatanjima. (…)
U jesen 1924. godine – ubijen je iz zasjede, na putu od Šahovića ka Mojkovcu, na planini Ceru, na mjestu pogleditu, kao da je sam birao gdje će poginuti. Jahao je s nekim rođakom, momčetom, kao pratiocem. Onako težak i krupan svalio se od prvih metaka, ali nije odmah izdahnuo. Doviknuo je rođaku da puca i da ne dozvoli da ga mrtvog osramote – bojao se da ne bude iskasapljen i nagrđen. Htio je i mrtav da bude u svoj svojoj muškoj snazi i ljepoti….
Ubistvo se dogodilo u Sandžaku, to jest s one strane Tare – davnašnje krvave međe između dvije vjere. Zbog toga nije bilo teško tužbalicama, lelekačima i govornicima da pokrenu gomilu u osvetnički pohod protiv muslimana. Takvom pohodu pogodovale su i sve druge okolnosti. Bilo je najprirodnije pomisliti da su Boška Boškovića ubili glasoviti muslimanski odmetnici Jusuf Mehonjić i Husein Bošković. Jusuf i Husein bili su begovi kojima je agrarna reforma uzela imanja. Ali izgleda da to nijesu bili jedini razlozi njihovom odmetništvu. Bilo je i drugih razbeženih begova pa se nijesu odmetali. Nijesu se ovi dvojica mogli pomiriti s prodiranjem Crnogoraca u njihove krajeve, s vladavinom krsta nad polumjesecom. Muslimansko stanovništvo ih je podržavalo, a čak je i pravoslavno imalo divljenja prema njihovoj odvažnosti. Obično su četovali ljeti, a zimi se prebacivali u Arbaniju, gdje je Jusufa i našao metak plaćen iz Jugoslavije, dok se Husein konačno sklonio u Tursku.
Zar bi bilo veće slasti za osvetnike prorokove vjere nego da sačekaju i ubiju glasovitog crnogorskog glavara? Za pojmove Crnogoraca bilo je to kao i da su svi muslimani krivi za Boškovu smrt. Kome da se osvete? Zar dvojici nedokučivih hajduka? A zar drugi muslimani nijesu mogli spriječiti tu dvojicu? Ne ubijaju se ljudi kao Boško Bošković bez velikog zdogovora. Bilo je i drugih – stvarnijih – razloga, koje masa nije ni slutila. Neki političari htjeli su da oslabe snagu i jedinstvo muslimana, koji su se pribrali iza ratnih nedaća. Takvi su takođe podstakli uzbuđeni narod u pohod protivu muslimana.
Ali glavno je bilo u samom narodu – stoljećima uvriježena mržnja na Turke, osveta za ono što su muslimani činili stoljećima i još u nedavnoj prošlosti, spontana glad za turskim zemljama, koje muslimani kao da bespravno drže – već od Kosova. Niko sve to, možda, nije osjećao jasno, ali bez njihove ili naše – crnogorske ili muslimanske pogibije ne može da prođe Boškova smrt i da se ne raščiste međusobni računi i počne neki drukčiji život – to kao da je svima Crnogorcima ležalo na pameti. Nije bilo teško da se u takvim okolnostima mržnja razgori i zaguši sve što je razumno i plemenito kod brđana, i inače nezadovoljnih ishodom ratova u kojima su neštedice krv prosipali.
Odmah, sa sahrane Boškove, bez velikog dogovaranja, Poljani, a uz njih i drugi, izvukoše skriveno oružje – ko ga je imao, i krenuše na muslimane. Istina, nije ih ni polovina bilo naoružanih. Nije im to ni bilo nužno. Muslimansko stanovništvo, protiv kojeg su išli, bilo je nenaoružano, i inače mahom neratoborno, sem ono tik uz negdašnju granicu, pored Tare, koje se skoro čitavo bilo iselilo ili povuklo poslije 1912, naročito poslije 1918. godine.
Crnogorci nijesu bili ni naročito organizovani. Spontano su se stavili pod komandu nekadašnjih starješina, penzionisanih oficira, koji su ih poveli i koje su oni isturili. Nikada nije bilo takvog pohoda, niti je iko mogao i pomisliti da se takvo šta nataložilo u onome što se zove – narodna duša. Pljačka od 1918. godine bila je nevina igra prema ovome. Čak se i većina učesnika iz tog pohoda stidjela onog što se dogodilo i što su učinili. Ali – činili su.
I moj otac, koji nije bio sklon surovostima, nerado je pričao o svemu tome. I on je osjećao stid od sudjelovanja u tim zbivanjima, kakav vjerovatno osjećaju, kad se otrijezne, pijanci poslije izvršenog nedjela. Policijske vlasti u polimskim i zatarskim gradićima i civilne u opštinama većinom su držali Crnogorci, pa su i one bile s ruke razjarenim gomilama.
U Šahoviću su vlasti dojavile pobunjenicima da će sprovesti za Bijelo Polje veću grupu muslimana pohapšenih pod izgovorom da budu spašeni, jer da im je život u opasnosti. Crnogorci su ove dočekali na zgodnom mjestu i pobili. Tu, na groblju kod Šahovića, ubijeno je pedesetak najuglednijih muslimana. Uništavanje muslimanskih naselja i ubijanje muslimana dobilo je takve razmjere i oblike da je morala biti pokrenuta i vojska, budući da su se policijske vlasti pokazale i nedovoljne i nepouzdane. Događaj se pretvarao u mali vjerski rat, ali u kom je ginula samo jedna strana.
Ako su, kako se kasnije pričalo, možda i u Beogradu htjeli time da izvrše neki pritisak na muslimansku partiju – to je malo vjerovatno – stvar je odmah iskliznula iz njihovih ruku. I ne samo iz njihovih, nego čak i iz ruku onih koji su gomile predvodili. Ipak nije ubijano sve odreda, tada. Htjeli su da se drže onog što su njihovi pređi radili, pa su ubijali samo sve muškarce, mahom od sedamnaeste-osamnaeste godine naviše. Zavisilo je od ćudi onih koji su vršili ubistva koliko će godina uzeti kao najnižu skalu, jer nekog strogo utvrđenog pravila nije bilo. Uz pljačke i paljevine, silovanja, čemu ranije kod Crnogoraca nije moglo biti ni pomena, ipak su bila rijetkost. Ubijeno je oko tri stotine pedeset ljudi, mnogi na grozovit način.
Čim se pojavila redovna vojska, bezakonici su shvatili da stvar više nije olaka i odmah su se povukli. Muslimanska sela su, iza toga, polako opustjela. Muslimani iz tih krajeva počeli su da se sele mahom u Tursku, prodajući imanja budzašto. Šahovićki srez, dijelom i bjelopopljski, nešto istrebljenjem, a nešto od straha, ostali su dobrim dijelom bez muslimana i naseljeni su Crnogorcima.
Događaj je mučno odjeknuo, čak i kod većine onih koji su ga izveli. Bili smo i mi, ja i najstariji brat, zgranuti i užasnuti. Osuđivali smo oca što se i on poveo za gomilom, mada u pokolju nije učestvovao: kao bivši oficir, nije mogao izostati iza svojih kolega i svojih bivših vojnika, a da ne bude osramoćen. On sam je pričao da je čitav pohod zamišljao drukčije, kao pogubljenje nekolicine muslimanskih prvaka. Ali sve se istrglo ne samo iz dizgina plemenskih glavara, nego čak i onih koji su zločine vršili. Zgražavajući se nad zločinstvima, naš otac je u svemu vidio i nešto što ja i brat nijesmo ni htjeli ni mogli da vidimo – neizbježno istrebljenje dviju vjera, započeto još mnogo prije: obje moraju plivati u krvi, a biće jača koja ne potone.
Najljepše je u svemu što Boška nijesu ni ubili muslimani, nego Crnogorci, kolašinski glavari. To je moj otac doznao kasnije, od pouzdana druga. Glavari su zavidjeli Bošku. Kao što su se nekada bojali njegove silovitosti i moći, tako su se sad bojali bogaćenja i daljeg uspona. Bilo je i mnogo računa neprečišćenih od ranije. Pažljivo odabrane ubice čekale su Boška šest dana i šest noći na istome mjestu. Znalo se da će da dođe na neku proslavu, ali kada će krenuti – to je bila tajna. Najzad su ga i iščekali. Glavari koji su organizovali ubistvo, međutim, nijesu ni prstom mrdnuli da spriječe pokolj muslimana. Oni su shvatili da je Boškovo ubistvo samo povod tome, potajno se radujući što jednim udarcem uklanjaju Boška i istrebljuju muslimane.
