Novi Pazar – Tragedija je danas pogodila Novi Pazar kada je muško dijete, rođeno 2023. godine iz porodice Karišik, palo sa četvrtog sprata stambene zgrade u naselju Oaza, smještenoj u ulici Stevana Nemanje, ispod zgrade Hari trejd.

Tragična situacija desila se u 16:20 sati, a dijete je odmah prebačeno u bolnicu u kritičnom stanju. Prema dostupnim informacijama, dijete je reanimirano nakon dolaska hitne pomoći, a ljekari su se borili za njegov život. Zbog težine povreda, dijete je sanitetom, uz pratnju policije, hitno upućeno za Beograd na dalje liječenje.

“Zahvaljujući naporima medicinskog tima, mališanu su vraćene funkcije vitalnih organa, što je omogućilo njegov hitan transport za Beograd,” rečeno je iz Opšte bolnice.

Dijete je trenutno u kritičnom stanju i život mu je i dalje ugrožen.

“Upravo je započeo transport ka Urgentnom centru u Beogradu, gde će biti podvrgnuto daljim medicinskim tretmanima,” dodali su ljekari.

Ljekari napominju da je situacija ozbiljna, ali da stabilizacija određenih vitalnih funkcija daje nadu za njegov dalji oporavak.

Na prvoj fotografiji se vidi zgrada sa koje je dijete palo, dok ispred zgrade stoji nekoliko policajaca vršeći uviđaj.

Druga fotografija prikazuje mjesto gdje je dijete palo, sa vidljivim tragovima na pločniku. Policija je osigurala područje, a prizor dodatno svjedoči o težini nesreće.

Građani Novog Pazara prate razvoj situacije s nadom za oporavak mališana, a porodica Karišik je u dubokoj boli zbog ovog tragičnog događaja.

• Novi Pazar: Muško dijete palo sa četvrtog sprata zgrade, životno ugroženo – Fotografije sa lica mjesta

Novi Pazar – Tragedija je danas pogodila Novi Pazar kada je muško dijete, rođeno 2023. godine iz porodice Karišik, palo sa četvrtog sprata stambene zgrade u zgradi Oaza, smještenoj u ulici Stevana Nemanje, ispod zgrade Hari trejd.

Tragičan slučaj se desio u 16:20 sati, a dijete je odmah prebačeno u bolnicu u kritičnom stanju. Prema dostupnim informacijama, dijete je reanimirano nakon dolaska hitne pomoći, a ljekari se bore za njegov život. Trenutno se čeka stabilizacija stanja kako bi se dijete moglo operisati.

Hitna pomoć je brzo reagovala na poziv, a policija trenutno obavlja uviđaj na licu mjesta kako bi utvrdila okolnosti koje su dovele do ovog strašnog događaja.

Na prvoj fotografiji se vidi zgrada sa koje je dijete palo, dok ispred zgrade stoji nekoliko policajaca koji razgovaraju, vršeći uviđaj.

Druga fotografija prikazuje mjesto gdje je dijete palo, sa vidljivim tragovima na pločniku. Policija je osigurala područje, a prizor dodatno svjedoči o težini nesreće.

Građani Novog Pazara prate razvoj situacije s nadom za oporavak mališana, a porodica Karišik je u dubokoj boli zbog ovog tragičnog događaja.

Novi Pazar – Tragedija je danas pogodila Novi Pazar kada je muško dijete, rođeno 2023. godine, iz porodice Karišik palo sa četvrtog sprata zgrade Oaza, koja se nalazi u ulici Stevana Nemanje, ispod zgrade Hari trejd.

Tragedija se desio u 16:20 sati, a prema prvim informacijama, dijete je u kritičnom stanju i životno ugroženo. Hitna pomoć je brzo reagovala, a dijete je prevezeno u bolnicu na dalje medicinsko zbrinjavanje.

Okolnosti koje su dovele do ove tragedije još uvijek nisu poznate, ali policija je na licu mjesta i obavlja uviđaj.

Ovaj incident duboko je potresao građane Novog Pazara, koji s nestrpljenjem prate razvoj situacije i nadaju se oporavku djeteta.

Novi Pazar – Tragedija je danas pogodila Novi Pazar kada je dijete, rođeno 2023. godine, palo sa četvrtog sprata zgrade u zgradu Oaza, koja se nalazi u ulici Stevana Nemanje, ispod zgrade Hari trejd.

Incident se desio u 16:20 sati, a prema prvim informacijama, dijete je u kritičnom stanju i životno ugroženo. Hitna pomoć je brzo reagovala, a dijete je prevezeno u bolnicu na dalje medicinsko zbrinjavanje.

Okolnosti koje su dovele do ove tragedije još uvijek nisu poznate, ali policija je na licu mjesta i obavlja uviđaj.

Ovaj incident duboko je potresao građane, koji s nestrpljenjem prate razvoj situacije i nadaju se oporavku djeteta.

Autor Suad K Zoranić

Bosanski jezik, maternji jezik stotina hiljada Bošnjaka u Srbiji, naročito na prostoru Sandžaka, nosi sa sobom bogatu historiju i tradiciju. Kroz stoljeća, bio je ne samo sredstvo komunikacije, već i simbol borbe za očuvanje identiteta. Danas, uprkos priznatom pravnom statusu, bosanski jezik se i dalje suočava s izazovima u svakodnevnoj upotrebi i implementaciji, naročito u obrazovnom sistemu i javnim ustanovama. Ova borba nije nova, a historijski izvori ukazuju na njegovo prisustvo i značaj kroz vijekove.

Najstariji trenutno poznati dokument u kojem se spominje naziv bosanski jezik je djelo Konstantina Filozofa “Skazanie izjavljenno o pismeneh”, nastalo između 1423. i 1426. godine. Vatroslav Jagić je objavio ovo djelo, u kojem se bosanski jezik spominje zajedno sa srpskim i hrvatskim jezikom. Ovaj zapis predstavlja važnu prekretnicu jer potvrđuje da je bosanski jezik bio prepoznat kao poseban jezik još u srednjem vijeku, uporedo sa drugim slavenskim jezicima.

Pored toga, Aleksandar Solovjev navodi da je u 15. stoljeću kotorski notar zapisao kako je mletački knez kupio djevojku „bosanskim jezikom Djevenu“, potvrđujući prisustvo bosanskog jezika i u administrativnim zapisima toga vremena. Brojni kasniji spisi, poput djela Hyeronimusa Magistera i Jakova Mikalje iz 17. vijeka, takođe spominju bosanski jezik, a Ardelio della Bella u svom rječniku iz 1728. godine naziva bosanski najljepšim dijalektom ilirskog jezika.

Dokumenta na slici pružaju neosporive dokaze o postojanju i upotrebi bosanskog jezika kroz različite periode, naročito u 17. i 18. stoljeću. U analizi ovih dokumenata može se prepoznati ključna uloga bosanskog jezika u pravnim, crkvenim i lingvističkim tekstovima.

1. Dokument sa rječnikom (gore lijevo): U ovom dijelu, prikazan je italijansko-latinsko-ilirski rječnik u kojem se spominje bosanski jezik. Ovaj rječnik jasno pokazuje da je bosanski jezik bio priznat kao poseban dijalekt ili varijanta ilirskog jezika. U to vrijeme, ilirski jezik se često koristio kao sinonim za južnoslavenske jezike, a ovaj zapis potvrđuje da je bosanski jezik prepoznat kao specifičan i cijenjen.
2. Crkveni dokument (donji lijevi): Ovaj dokument, pod naslovom “Ispovedaljnik,” također potvrđuje upotrebu bosanskog jezika u crkvenim obredima, naročito među pravoslavnim svećenstvom. Ističe se da je “Prinoseći od jezika Bosanskog” važan dio crkvenih tekstova. Ovo pokazuje da je bosanski jezik imao istaknuto mjesto u vjerskim ritualima i komunikaciji među vjernicima različitih vjera, uključujući pravoslavce i katolike.
3. Dokument o jeziku (gore desno): U ovom dijelu slike možemo vidjeti tekstualni zapis koji pominje bosanski jezik zajedno s bugarskim i drugim jezicima. Tekst potvrđuje da se bosanski jezik koristio i bio prepoznat kao poseban jezik u širem kulturnom kontekstu tog vremena. Ovaj tekst doprinosi općem razumijevanju da su slavenski jezici, uključujući bosanski, bili važni u administrativnoj i svakodnevnoj upotrebi.
4. Dokument na italijanskom (donji desni): Ovaj italijanski tekst također pominje bosanski jezik, uz naziv “Bošnese.” Ovaj zapis ponovo potvrđuje da je bosanski jezik bio prisutan i priznat u različitim društvenim sferama, uključujući i u međunarodnim okvirima, kao što je bio slučaj sa italijanskim dokumentima iz tog perioda. Ovaj rječnik ili administrativni zapis pokazuje širenje upotrebe bosanskog jezika izvan lokalnih granica Bosne.

Svi ovi dokumenti potvrđuju kontinuitet i važnost bosanskog jezika kroz stoljeća. Kroz ove izvore može se pratiti kako je bosanski jezik bio prepoznat i korišten u vjerskim, pravnim i lingvističkim kontekstima, što je od izuzetne važnosti za razumijevanje njegovog položaja u historiji južnoslavenskih jezika.

Jedan od ključnih trenutaka u historiji bosanskog jezika je štampanje Gramatike bosanskog jezika za srednje škole 1880. godine, autora Frane Vuletića. Ova gramatika bila je u upotrebi sve do 1911. godine, nakon čega su politički pritisci doveli do zamjene naziva „bosanski jezik“ u „srpsko-hrvatski jezik“. Ovaj čin predstavljao je dio šire strategije asimilacije Bošnjaka i brisanja njihovog jezičkog identiteta, naročito tokom perioda austrougarske vladavine.

Uprkos pokušajima da se eliminira, bosanski jezik je opstao, čuvan kroz stoljeća zahvaljujući naporima franjevaca, pisaca i kulturnih radnika. Primjeri poput djela Matije Divkovića, Mula Mustafe Bašeskije i drugih potvrđuju da je bosanski jezik bio srž kulturnog identiteta Bošnjaka. Fra Pavle Dragičević je 1735. godine zabilježio da se bosanski jezik koristi među katolicima i pravoslavcima u Bosni, ističući ga kao jezik razumijevanja između dvije vjere.

Iako je bosanski jezik bio priznat i korišten stoljećima, njegova zvanična upotreba je prekinuta 1907. godine kada je austrougarska vlast naredila da se prestane koristiti naziv “bosanski jezik” i zamijeni ga terminom „srpsko-hrvatski jezik“. Ovaj čin bio je politički motiviran, s jasnom namjerom da se izbriše kulturni identitet Bošnjaka. Iako su Bošnjaci u svojim autonomnim institucijama zadržali pravo da koriste bosanski jezik, politički pritisci su ga gurali na marginu društva.

Historijski dokumenti, poput Konstantinovog spisa, povelje Stjepana Kotromanića iz 1333. godine, te rječnici i gramatike iz kasnijih stoljeća, pokazuju da je bosanski jezik imao svoje mjesto u slavenskom svijetu i da je bio priznat kao poseban i cijenjen jezik. U svom djelu Ritual rimski iz 1640. godine, Bartol Kašić se zalagao za upotrebu bosanskog jezika kao osnove za zajednički jezik južnoslavenskih krajeva, dok su mnogi drugi autori kroz vijekove isticali njegovu ljepotu i značaj.

Danas, više nego ikada, neophodno je da se borba za bosanski jezik nastavi. Očuvanje jezika nije samo kulturna obaveza, već i moralni imperativ, jer jezik je srž identiteta jednog naroda. Bosanski jezik, sa svim svojim historijskim i kulturnim nasljeđem, zaslužuje punu afirmaciju i ravnopravan status. Dugujemo to našim precima, piscima, franjevcima i svima koji su kroz historiju branili ovu jezičku svetinju.

Jedna od najstrašnijih tragedija u historiji Novog Pazara dogodila se 1689. godine, a taj zaboravljeni događaj može se opisati kao genocid, kulturocid i urbicid. Tokom proljeća te godine, u jeku Velikog bečkog rata, Novi Pazar postao je poprište brutalnog sukoba u kojem je grad pretrpio najveće materijalne i ljudske gubitke ikada.

Sve je počelo Drugim starovlaškim ustankom u martu 1689. godine, kada su se nekoliko hiljada srpskih ustanika, podržanih mađarskim konjanicima i austrijskim vojnicima, udružili protiv osmanskih snaga. Novi Pazar, branjen od svega 300 sejmena, nije uspio izdržati napad brojnijeg protivnika, pa su se branitelji povukli u planine, ostavljajući grad nezaštićenim.

Nakon povlačenja sejmena, grad je napadnut i potpuno devastiran. Ustanici, Mađari i Austrijanci ušli su u Novi Pazar, gdje su zabilježeni nevjerovatni prizori nasilja. Grad je opljačkan, spaljen i gotovo potpuno uništen. Prema savremenim izvorima, mnogi stanovnici su ubijeni, dok su žene i djeca odvedeni u zarobljeništvo. Leševi su prekrili gradske ulice i okolna polja, a mjesto je ostalo pusto. Ova katastrofa ostavila je Novi Pazar u ruševinama, i jedan od najvećih osmanskih gradova na Balkanu doživio je potpuni kolaps.

Prema osmanskim izvorima, broj napadača procijenjen je na preko 10.000, dok neki izvještaji navode i 12.000 ustanika i savezničkih vojnika. Kada je bosanski vezir Topal Husein-paša čuo za razaranja, poslao je 2.000 vojnika pod komandom svog ćehaje Mehmed-age Korče, koji su se pridružili albanskim trupama pod Mahmud-pašom Mahmudbegovićem.

Ove udružene bošnjačko-albanske snage sukobile su se s napadačima u blizini Novog Pazara, u onome što će postati poznato kao Bitka na Novopazarskom polju. Bitka je bila žestoka i krvava, s velikim gubicima na obje strane. Srpski ustanici, Mađari i Austrijanci pretrpjeli su težak poraz, a mnogi od njih su se povukli prema Beogradu, ostavivši za sobom opljačkane zalihe i zarobljenike. Prema nekim izvorima, bošnjačke i albanske trupe uspjele su zarobiti 40 neprijateljskih bajraka, dok su hiljade neprijateljskih vojnika poginule.

Iako ova pobjeda nije mogla spasiti Novi Pazar od stravične sudbine, uspjela je odvratiti neprijatelja iz šireg područja i spasiti mnoge zarobljene civile. Također, spriječena je daljnja eskalacija sukoba u Sandžaku, čime su mnogi bošnjački životi u tom području pošteđeni.

Esad Rahić

Na ulicama Novog Pazara, svakodnevni prizori često oslikavaju snagu zajedništva i međusobne podrške. Jedan takav dirljiv trenutak desio se kada je policajac Senad Senko Kašović, školski policajac u OŠ “Vuk Karadžić,” s ljubaznošću i pažnjom pomogao starijem hadžiji Bidu Plojoviću da sigurno stigne na džuma-namaz u Berat džamiji, u naselju Rasadnik. Ovaj gest nije samo oduševio Novopazarce, već je postao i simbol ljudskosti i topline koja prožima svakodnevicu ovog grada.

Kašović, omiljen među učenicima i roditeljima, često pokazuje svoju predanost ne samo kroz obavljanje službenih dužnosti već i kroz svakodnevne činove pomoći i dobrote. Njegov odnos prema zajednici jasno se vidi kroz ovakve primjere, a podrška građana to samo potvrđuje. Komentari oduševljenih sugrađana govore sve:

“Bravo Senko, moj komšija je pravi gospodin, porasli smo zajedno. Malo je ovakvih ljudi.”

“Ništa neobično kad je u pitanju Senko, on je primjer jednog dobrog, plemenitog insana.”

“Bravo, ne znam čovjeka, ali divan gest, Allah da te čuva. Da ima više ovakvih kao ti, svima bi nam bilo bolje!”

Ovaj čin solidarnosti ukazuje na dublju povezanost i međusobnu brigu koju Novopazarci pokazuju jedni prema drugima. Kašovićev primjer nije izuzetak, već ogledalo kulture brige i poštovanja koje karakteriše ovaj grad.

Ramo Tahirović, istaknuti stanovnik Sjenice, s ponosom nosi titulu legende svog kraja. Njegov život isprepleten je ljubavlju prema prirodi, zaštitom bjeloglavog supa, te nesebičnim radom u osnovnoj školi “12. decembar,” gdje je zaradio penziju kao domar. Ovaj otac dvojice sinova, od kojih jedan živi u Americi, a drugi je ostao u rodnoj Sjenici, posvetio je svoj život čuvanju i bilježenju prirodnih ljepota sjeničko-pešterskog kraja.

Tahirović nije samo čuvar prirode, već i hroničar svoje opštine. Njegova ljubav prema kameri omogućila mu je da napravi najveću video arhivu o Sjenici i Pešteru. Obišao je svih 106 sela u sjeničkoj općini, pažljivo dokumentujući prirodne ljepote, kulturne znamenitosti i svakodnevni život ljudi. Njegovi snimci danas čine neprocjenjiv dio lokalne historije, a Sjenica ga s pravom doživljava kao čuvara svog kulturnog i prirodnog blaga.

Kao predsjednik planinarskog društva “Zmajevac,” Ramo je inspirisao mnoge ljubitelje prirode da istraže planinske staze, brinu o životnoj sredini i zaštite prelijepe krajolike ovog područja. Njegova strast za očuvanjem prirode ogleda se i u njegovoj posvećenosti zaštiti bjeloglavog supa, vrste koja je prepoznatljiv simbol sjeničkog kraja.

Ramo Tahirović je simbol ljubavi prema prirodi, predanosti zajednici i očuvanju naslijeđa. Njegova priča i rad ne samo da su ostavili trag u srcima Sjenice, već i nadahnjuju generacije da njeguju i čuvaju ono što je najvrijednije – prirodu i tradiciju.

Pogledajte prelijepu emisiju o Ramu Tahiroviću i njegovom radu, jer ovaj sjenički heroj zaslužuje da se njegova priča prenosi dalje.

Tradicionalno vjenčanje porodice Kadrić održano je u poznatom novopazarskom hotelu Vrbak, a mladenci Amela i Ersan proslavili su ovaj važan trenutak u bogatoj i veseloj atmosferi. Centralni dio ceremonije bio je ulazak mlade uz zvuke tapana, nakon čega je započelo šota kolo, koje je ubrzo uključilo veliki broj gostiju.

Mlada, Amela, blistala je u raskošnoj tradicionalnoj sandžačkoj nošnji. Njeni zlatni šorvani i petolirke, prepoznatljivi simboli bogatstva i blagostanja, oslikava ekonomski status porodice mladoženje. Ova nošnja, poznata po svojoj težini i luksuzu, ima duboke korijene u bošnjačkoj tradiciji, gdje je zlato pokazatelj snage i stabilnosti porodice.

Proslava je, kao i sve sandžačke svadbe, bila bogata plesom, pjesmom i druženjem, a gosti su uživali u tradicionalnim jelima i muzici. Na fotografijama se može vidjeti prisustvo brojnih članova porodice i prijatelja, koji su dijelili ovu radosnu priliku s mladencima. Svadbe ovog tipa su srce zajednice i predstavljaju priliku da se porodice zbliže, slaveći zajednički novi početak za mladi bračni par.

Hotel Vrbak, kao domaćin događaja, pružio je savršen ambijent za ovakav svečani događaj, gdje su tradicija i savremenost spojeni u jednom nezaboravnom trenutku. Pogledajte video snimak ispod teksta.

Iako je prošlo 24 godine od njegove smrti, Radoje Ružić ostaje jedno od najznačajnijih imena u historiji Bijelog Polja. Stanovnici ovog grada i dalje pamte njegov doprinos ne samo lokalnoj privredi, već i njegovu vizionarsku ličnost, prijateljstva sa slavnim ličnostima i humanitarni rad. Ružić je bio mnogo više od uspješnog privrednika – bio je simbol posvećenosti, borbe i solidarnosti, a prijateljstvo s legendarnim bokserom Muhamedom Alijem samo je jedna od mnogih nevjerovatnih priča iz njegovog života.

Rođen 1934. godine u Bijelom Polju, Radoje je potekao iz skromne porodice. Njegov put ka uspjehu započinje obrazovanjem koje je stekao u Gornjem Milanovcu i na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu. Vraća se u rodni kraj i preuzima brojne odgovorne funkcije, od direktora Zemljoradničke zadruge u Bijelom Polju do rukovodećih pozicija u firmama poput Budimke i Bjelasice, pa sve do Centralnog komiteta. Iako mu je život bio ispunjen poslovnim obavezama, Ružić je uvijek nalazio vremena za porodicu, prijatelje i pomoć drugima.

Njegov humanitarni rad posebno dolazi do izražaja tokom devedesetih godina, u vrijeme kada su sankcije pogodile Jugoslaviju. Osnovao je preduzeće “Rumex” i, uprkos teškim uvjetima, redovno je slao hranu i neophodne namirnice porodicama slabijeg materijalnog stanja. Njegova plemenitost bila je prepoznata i nagrađena brojnim priznanjima, uključujući Trećejanuarsku nagradu 1979. godine.

Jedna od najfascinantnijih priča iz njegovog života odnosi se na njegovo prijateljstvo sa slavnim Muhamedom Alijem. Ružić je, tokom svog liječenja kod dr Rajka Medenice u Denveru, upoznao Alija, a to prijateljstvo nastavilo se i van bolnice. Iako im je jezička barijera otežavala komunikaciju, Medenica je često prevodio. U znak prijateljstva, Muhamed Ali je Radoju poklonio par bokserskih rukavica s posvetom: “Radoju from Muhamed Ali, 18. 1. 1995.” Ove rukavice Rajko danas s ponosom čuva, zajedno s brojnim drugim uspomenama na svog oca.

Radoje Ružić se nije predavao ni nakon što mu je dijagnosticirana teška Hočkinsova bolest. Njegova nevjerovatna volja za životom i optimizam postali su simbol njegove borbe. Kao pacijent sa najviše zračenja u Jugoslaviji, Radoje je, uz pomoć dr Medenice, uspio pobijediti bolest i živio je 32 godine nakon tretmana.

Preminuo je od srčanog udara, kao posljedica dugogodišnjih terapija. Njegov sin Rajko sjeća se kako je njegov otac uvijek govorio da će svoje ovozemaljsko putovanje završiti mirno, okružen porodicom. Tako je i bilo – otišao je tiho, baš onako kako je želio.

Radoje Ružić, privrednik, vizionar, humanista i prijatelj legendi poput Muhameda Alija, ostavio je neizbrisiv trag u historiji Bijelog Polja i šire. Njegova posvećenost poslu, porodici i zajednici čini ga čovjekom ispred svog vremena – primjerom kakav se rijetko sreće danas.