Novopazarski ljekar, dr. Jasmin Nurković, izrazio je oduševljenje povodom revolucionarnih rezultata koji dolaze iz Kine, gdje je prvi put zabilježen slučaj potpunog izlječenja pacijentice od dijabetesa tipa 1. Ova izuzetna priča o pacijentici staroj 25 godina, koja je prije više od godinu dana prošla transplantaciju matičnih ćelija, izazvala je veliku pažnju u naučnim krugovima širom svijeta.

Revolucionarna terapija matičnim ćelijama

Pacijentici su u potpunosti prestali biti potrebni insulin, a njeni nivoi glukoze u krvi su se stabilizovali. Dr. Nurković je pojasnio da su ostrvca ćelija, koja su odgovorna za proizvodnju insulina, dobijena reprogramiranjem matičnih ćelija iz njenog tijela i transplantirana u trbušni mišić, što je omogućilo lako praćenje putem magnetne rezonance.

“Intervencija je trajala samo 30 minuta, a tri mjeseca nakon zahvata pacijentici više nije bio potreban insulin. Godinu dana kasnije, njene vrijednosti glukoze ostaju u normalnim granicama,” izjavio je dr. Nurković, dodajući da će se njeno stanje pažljivo pratiti u naredne četiri godine.

Globalni odjek u medicinskim krugovima

Ova studija, objavljena u prestižnom naučnom časopisu Cell, označava ogroman korak naprijed u liječenju dijabetesa tipa 1, bolesti od koje milioni ljudi pate širom svijeta. Pacijentica je za časopis Nature izjavila da sada može slobodno uživati u hrani, uključujući i tradicionalni kineski specijalitet hotpot, bez bojazni od komplikacija.

Nurković o budućnosti regenerativne medicine

Dr. Nurković, najcitiraniji naučnik iz Novog Pazara i specijalista za muskuloskeletne bolesti, vjeruje da se svijet nalazi na pragu nove ere u liječenju hroničnih bolesti. “Ovo je samo jedan u nizu pozitivnih rezultata, i sve više vjerujemo da nada polako postaje realnost,” rekao je dr. Nurković, koji u svom Centru za regeneraciju i rehabilitaciju primjenjuje najnovije tehnike u dijagnostici i terapiji.

Na predstojećem predavanju, dr. Nurković će također govoriti o najnovijim rezultatima sa Mayo klinike u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su stručnjaci u okviru projekta RECLAIM postigli značajan uspjeh u obnavljanju hrskavice koljena.

Ovo revolucionarno otkriće otvara nova vrata u medicini, posebno u oblasti regenerativne terapije, i daje nadu milionima oboljelih od dijabetesa. Dr. Nurković ističe da je ključ budućnosti u inovativnim terapijama koje mijenjaju živote pacijenata širom svijeta.

Izvor Freemedia/Sandžak Danas

Slučaj koji je šokirao Rožaje dogodio se 10. oktobra 2024. godine, kada je 21-godišnji H.H. iz Rožaja, prema navodima iz Osnovnog državnog tužilaštva (ODT) u Rožajama, počinio seriju krivičnih djela koja su uključivala oduzimanje vozila, izazivanje opšte opasnosti i napad na službeno lice.

Sumnja se da je H.H. 10. oktobra u ulici Maršala Tita oduzeo motorno vozilo, koje je vlasništvo J.T. iz Rožaja, iskoristivši njegovo odsustvo. Osumnjičeni je, prema izvještaju, ušao u vozilo i kada je htio da krene, oštećena Z.H. pokušala je da ga spriječi. Međutim, kako se dalje navodi, sumnja se da ju je H.H. odgurnuo i vozilom je zakačio, pri čemu je ona zadobila povrede.

Nakon ovog incidenta, H.H. se udaljio vozilom prema naselju Suho Polje, gdje je, prema navodima tužilaštva, ostvario kontakt i oštetio dva parkirana vozila. Incident je izazvao znatnu štetu i veliku pažnju javnosti.

Osumnjičeni je potom, prilikom privođenja u prostorijama Regionalnog centra bezbjednosti “Sjever” – OB Rožaje, napao policajca S.B. iz Rožaja, udarivši ga pesnicom u glavu, čime mu je nanio povrede.

Po nalogu Osnovnog državnog tužilaštva, H.H. je zadržan do 72 sata, dok se postupak izviđaja nastavlja.

„Zatim se vozilom udaljio prema naselju Suho Polje, gdje je ostvario kontakt i oštetio dva vozila“, saopštili su iz rožajskog tužilaštva.

Ovaj nemili događaj izazvao je brojne reakcije među građanima Rožaja, šokiranim nasiljem i nepromišljenim ponašanjem mladića, dok se očekuju dalji koraci u istrazi.

Portal Analitika

Slučaj koji je šokirao Rožaje dogodio se 10. oktobra 2024. godine, kada je 21-godišnji H.H. iz Rožaja, prema navodima iz Osnovnog državnog tužilaštva (ODT) u Rožajama, počinio seriju krivičnih djela koja su uključivala oduzimanje vozila, izazivanje opšte opasnosti i napad na službeno lice.

Sumnja se da je H.H. 10. oktobra u ulici Maršala Tita oduzeo motorno vozilo, koje je vlasništvo J.T. iz Rožaja, iskoristivši njegovo odsustvo. Osumnjičeni je, prema izvještaju, ušao u vozilo i kada je htio da krene, oštećena Z.H. pokušala je da ga spriječi. Međutim, kako se dalje navodi, sumnja se da ju je H.H. odgurnuo i vozilom je zakačio, pri čemu je ona zadobila povrede.

Nakon ovog incidenta, H.H. se udaljio vozilom prema naselju Suho Polje, gdje je, prema navodima tužilaštva, ostvario kontakt i oštetio dva parkirana vozila. Incident je izazvao znatnu štetu i veliku pažnju javnosti.

Osumnjičeni je potom, prilikom privođenja u prostorijama Regionalnog centra bezbjednosti “Sjever” – OB Rožaje, napao policajca S.B. iz Rožaja, udarivši ga pesnicom u glavu, čime mu je nanio povrede.

Po nalogu Osnovnog državnog tužilaštva, H.H. je zadržan do 72 sata, dok se postupak izviđaja nastavlja.

„Zatim se vozilom udaljio prema naselju Suho Polje, gdje je ostvario kontakt i oštetio dva vozila“, saopštili su iz rožajskog tužilaštva.

Ovaj nemili događaj izazvao je brojne reakcije među građanima Rožaja, šokiranim nasiljem i nepromišljenim ponašanjem mladića, dok se očekuju dalji koraci u istrazi.

Portal Analitika

• Današnja saobraćajna nezgoda oko 15 časova u naselju Dobrakovo, opština Bijelo Polje, izazvala je zabrinutost među građanima.

Prema informacijama dobijenim od nadležnih, do nezgode je došlo kada je sedamnaestogodišnji K. A. upravljao vozilom marke Audi, bjelopoljskih registarskih oznaka, izgubio kontrolu nad vozilom i sletio sa puta. Tom prilikom je udario u nekoliko parkiranih automobila ispred lokalnog restorana, nanijevši značajnu materijalnu štetu.

Mladi vozač, K. A., zadobio je povrede i prevezen je u Opštu bolnicu Bijelo Polje. Prema prvim procjenama medicinskog osoblja, povrede nisu ozbiljnije, ali je dalja dijagnostika u toku.

Na licu mjesta izvršen je uviđaj, a policija istražuje okolnosti koje su dovele do ovog incidenta. Očevidci tvrde da je brzina možda bila faktor, ali konačni rezultati istrage će dati tačan uzrok nezgode.

Pošto je sve učestalije agresivno ponašanje albanskih ekstremista, koji putem starih fotografija na kojima Bošnjaci nose bijele kape pokušavaju asimilirati današnje stanovništvo Sandžaka, Suad K. Zoranić, kao glavni urednik portala Sandžak Danas, pretočio je višemjesečnu analizu u tekst potkrijepljen naučnim dokazima. Nazivi za bijelu kapu varirali su širom Balkana. Na primjer, u Grčkoj se nazivala “pileus”, dok je u Bugarskoj bila poznata kao “pust” (od riječi “plasti” – oblikovati). Kod Slavena se nazivala “ćulav”, što je slavenska riječ izvedena iz “ćela” (glava), dok je kod monaha postojala crna verzija ove kape pod nazivom “ćelepuš”.

U posljednje vrijeme, bijela kapa poznata kao “keče” postala je tema mnogih rasprava, naročito u kontekstu prisvajanja njenog porijekla. Albanski ekstremisti često tvrde da je ova kapa isključivo dio njihove narodne nošnje, ignorišući bogatu i raznovrsnu etnološku historiju Balkana. Međutim, historijski dokazi i etnološka istraživanja pokazuju da je ova kapa bila široko rasprostranjena među mnogim starobalkanskim narodima, uključujući Bošnjake, Srbe, Bugare, Makedonce i druge. Ovaj tekst daje odgovor albanskim ekstremistima i obesmišljava tvrdnje da je bijela kapa “keče”, koju Albanci danas zovu “ćulah”, samo njihova.

Porijeklo Bijele Kape: Bijela kapa ima duboke korijene u historiji Balkana. Nosili su je mnogi narodi, ali njeno porijeklo nije u potpunosti jasno. Smatra se da potiče iz Levanta ili čak sa prostora Kavkaza, a njen oblik evoluirao je kroz vijekove kako bi se prilagodio potrebama i estetskim normama različitih naroda. Na starim ikonama, freskama, i vazama iz antičke Grčke, može se uočiti ova vrsta kape, što ukazuje na njenu rasprostranjenost širom starog svijeta.

Vjeruje se da je keče bilo dio prabalkanske-pelaške kulturne baštine, što dokazuju mnogi zapisi i arheološki nalazi, uključujući grčke antičke kipove, vaze i prikaze filozofa, umjetnika i pronalazača koji nose sličnu kapu. Također, bijele kape su prisutne kod Berbera u Africi, naroda Bliskog Istoka i Kavkaza, ali su posebno rasprostranjene kod balkanskih naroda, što dodatno podržava tezu da je ova kapa protobalkanski element.

Dokazi o Rasprostranjenosti Bijele Kape: Historijski zapisi i ikonografija pokazuju da je bijela kapa imala dugu tradiciju među balkanskim narodima. Na freskama i ikonama iz Pećke Patrijaršije mogu se vidjeti sveštenici i civili sa bijelim kapama nalik kečetu. Prikazi ove kape nalaze se i u grčkim crkvenim knjigama, koje opisuju život romejskog cara Konstantina 7. Porfirogenita, gdje sveštenici i civili nose slične bijele kape. Ovi prikazi ukazuju da je keče bilo prisutno ne samo kod Albanaca, već i kod Slavena i Grka, čime se obesmišljava tvrdnja da je ova kapa isključivo albanska.

Staroraščani su takođe nosili bijele kape kao svoju nacionalnu nošnju, što su dokazi freske.

Rasprostranjenost na Balkanu: Ovu kapu su izrađivala i nosila mnoga balkanska plemena, kako za vlastite potrebe, tako i za prodaju. Ova bijela kapica je bila prisutna kod:

1. Plemena u Crnoj Gori: Kuči, Vasojevići, Rovci, Drobnjaci, Moračani.
2. Na Kosovu i Metohiji: Goranci i stanovnici Sredačke župe kod Prizrena.
3. U Makedoniji: Makedonska plemena Mijaci i Brsjaci.
4. U Polimlju: Plemenski narodi iz doline Lima.
5. Bugara na Despotskim planinama i u Trakiji.
6. Vlaha-Cincara.

Pored toga, ova kapa je bila dio uniforme srpske vojske tokom Karađorđevog ustanka i Miloševe bune, sve do uvođenja prvih modernih uniformi po uzoru na austrijske.

Nazivi Bijele Kape u Različitim Krajima: Bijela kapa je kroz historiju nosila različite nazive, zavisno od regije i naroda. Na primjer:

• “Keče” je najrasprostranjeniji naziv, dok je u grčkom jeziku poznata kao “pileus”.
• Slovenski naziv “ćulav” izveden je od riječi “ćela”, što ukazuje na njen oblik koji prekriva lobanju.
• U Bugarskoj je poznata kao “pust” ili “pljis”, a kod Vlaha kao “ćelepuš”.

Keče i Albanska Tradicija: Iako je bijela kapa postala značajan dio albanske nošnje, važno je naglasiti da su Albanci, poput drugih balkanskih naroda, prihvatili ovu kapu kroz dugotrajne međusobne kulturne uticaje. Prema nekim autorima, Albanci su usvojili ovu kapu u čvršćem miješanju sa Srbima na prostoru Sjeverne Albanije, Kosova, Metohije i Zapadne Makedonije. Prepoznatljivi albanski keče sa polusferičnim oblikom nosili su stanovnici sjeverne Albanije, dok su u južnoj Albaniji Tosketska plemena nosila višu kapu sa karakterističnim ukrasom na vrhu.

Način Izrade: Izrada ovih kapa vrši se valjanjem vune, što je tehnika koja datira još iz antičkih vremena. Valjanje se izvodilo ručno ili uz pomoć raznih pomagala, a vunena smjesa se oblikovala na kalupu dok ne bi dobila karakterističan oblik polusfere ili fesa. Danas se ovaj način proizvodnje može vidjeti na Kosovu i u sjevernoj Albaniji, gdje se i dalje proizvode tradicionalne kape.

Bijela kapa, poznata kao keče, je tradicionalna kapa svih balkanskih naroda. Njeno porijeklo je djelomično poznato, ali se tumačenjem njenih raznovrsnih imena može utvrditi da ima srpsko-slavensko ili tačnije protosrpsko-pelaško porijeklo. Njeni nazivi i način izrade ukazuju na drevne korijene koji su bili zajednički mnogim narodima Balkana, a ne isključivo albanskom narodu.

Zbog svog historijskog i kulturnog značaja, ova kapa je dio balkanskog naslijeđa koje zaslužuje dalja istraživanja i razumijevanje, umjesto da postane predmet jednostranog prisvajanja i političkih manipulacija.

RAZLIČITI NAZIVI KAPA

PILEUS (grčki: πῖλος, pîlos; također pilleus ili pilleum na latinskom) – izvedeno od korijena riječi “pliš”, vlaški (cincarski) i grčki naziv za pliš, odnosno albanizirani naziv pljis. Kapa od pliša, tj. filca, nosila se u drevnoj Grčkoj, Etruriji, Iliriji, Panoniji i okolnim regijama, a kasnije je uvedena i u Drevni Rim. Mnogo je podsjećala na današnju kapu, ali je bila u obliku kupe, a ne polusfere. Može se pronaći na grčkim kipovima, crtežima antičkih vaza, kao i na kovanicama.

SKADARSKI FES – kapa s ravnim vrhom, poznata kao bijeli fes ili kapa ravnjača. Može se vidjeti na fotografijama četničkog vojvode Vasilija Trbića, Goranaca s Kosova i Metohije, kao i kod Albanaca iz Skadra i Kukeša, te Albanaca Toski s juga, gdje je oblik nešto viši. Ovu vrstu kape nose Goranci, a nosio ju je i srpski četnički vojvoda Vasilije Trbić u Makedoniji za vrijeme komitskih akcija.

KEČE – Dolazi od riječi “keč” ili „ćeč“, koja je vlaškog-cincarskog, a po nekima i grčkog porijekla. Keč je posebna vrsta vune ili pamuka od kojeg se izrađuju ove kape. Kod Makedonaca postoji i nadimak Keč, a kod Srba prezime Kečić. Ova vrsta kape je najrasprostranjenija i najpoznatija. Vremenom je doživjela mnoge modifikacije i promjene oblika, tako da joj današnji izgled dosta odstupa od originalnog.

PLjIS (alb. plis) – albanizirani naziv za pliš, odnosno vuneni materijal od kojeg se pravi filc za izradu keče kape.

ĆULAV – odnosno ĆELA(V), u osnovi riječi je “ćela”. Danas u Srbiji neke porodice nose nadimak Ćulavci jer su se bavile izradom kapa. “Ćulav” se smatra jednom od najstarijih srpskih narodnih kapa, koja je nastala u narodnoj sredini, od domaćih materijala. Pod utjecajem drugih neslavenskih naroda, ova kapa je pretrpjela promjene, kako u izgledu, tako i u nazivu. Kapa je bila dio uniforme srpske vojske za vrijeme Karađorđevog ustanka i Miloševe bune, sve do uvođenja prvih pravih uniformi nalik onima u austrijskoj vojsci.

ĆELEPUŠ – ćelepuš ili ćelempoš je naziv za crnu monašku kapu koja je istog oblika kao i bijela kapica. U osnovi ove riječi je “ćela”, odnosno glava, teme lobanje.

ĆELEŠE (alb. qeleshe) – sinonim za PLjIS. Osnova riječi je slavenska, kao kod Ćelepuša/Ćelempoša i ĆULAVA.

PUST (Pustina) – odnosno srpska pustena kapa. Naziv je dobila po PLASTU ili PLASTITI jer se ova kapa pravi tako što se pamuk ili filc oblikuje (plasti) i svojim izgledom podsjeća na plast sijena.

Izvori:

• Bjeladinović, Jasna – Srpska narodna nošnja u Sjeničko-pešterskoj visoravni, Etnografski muzej u Beogradu, 1981.
• Vadić-Krstić, Bratislava – Narodna kultura Srba u XIX i XX veku, Etnografski muzej, Beograd.
• Deretić, Jovan – Srbi i Arbanasi, Ganeša klub, Beograd, 2013.
• Jastrebov, Ivan – Stara Srbija i Albanija, Službeni Glasnik, Beograd, 2018.
• Skok, Petar – Etimologijski rječnik hrvatskoga i srpskoga jezika, Zagreb 1973.
• Srećković, Pantelija – Istorija srpskog naroda knj. 1, Beograd, 1884.

Pjevačica Elma Sinanović, poznata kao muslimanka Bošnjakinja iz Novog Pazara, nastupila je na popularnoj Roštiljijadi u Leskovcu. Tokom događaja, dočekala ju je zamjenica gradonačelnika Leskovca, Lidija Dimitrijević, koja je izrazila zahvalnost Elmi za njen doprinos muzici i proslavama širom Srbije.

Bez Elminih pjesama, nijedno slavlje nije potpuno. Njene pjesme slušaju sve generacije, bez obzira na vrijeme kada su nastale, izjavila je Dimitrijević.

Međutim, ono što je izazvalo najviše pažnje bio je poklon koji je Elmi uručila zamjenica gradonačelnika – ikona Belog anđela, replika čuvene freske iz manastira Mileševa. Iako je Elma Sinanović bila oduševljena ovim gestom, reakcija na poklon izazvala je zbunjenost u njenom rodnom Novom Pazaru, s obzirom na njenu vjersku i nacionalnu pripadnost.

Ovo je izuzetno lijep gest i poklon. Zahvalna sam na pažnji i ljubavi koju osjećam uvijek kada dođem u Leskovac. Ova ikona će zauzeti posebno mjesto u mom domu, izjavila je Elma.

Darivanje ikone osobi druge vjere, nacije i kulture svakako nije neuobičajeno, ali ova situacija je izazvala kontradiktorne reakcije kod prisutnih, jer poklon u obliku vjerske ikone može nositi različite simboličke poruke. Elma je nakon koncerta ponijela ikonu sa sobom u Novi Pazar, ali reakcija pjevačice i ovaj čin mnogima su bili zbunjujući u njenoj rodnoj sredini.

Elma, koja je tri puta nastupala u Leskovcu, naglasila je da je uvijek dočekana s ljubavlju i da uživa u odnosu sa svojom publikom. Pored toga, najavila je novi muzički projekat, uvjerena da će njena publika biti zadovoljna pjesmama koje priprema.

Snimak sa nastupa popularnog izvođača Hari Mata Harija iz 2003. godine nedavno je privukao pažnju korisnika TikToka, oživljavajući nostalgična sjećanja na period kada se mlada Emina Jahović tek probijala na muzičku scenu. Na ovom nastupu u diskoteci “Aqua,” pored Harija, pojavili su se i Mirvad Kurić, tada poznat po ulozi Rileta iz popularne serije “Viza za budućnost”, te Emina Jahović, koja je ubrzo postala jedno od najvećih imena domaće muzičke scene.

Tokom nastupa, Hari Mata Hari i Kurić su razmijenili šaljive opaske na račun obezbjeđenja i ljepote Jahovićeve, što je izazvalo smijeh publike. Rile je u svom prepoznatljivom humorističnom stilu dodao kako je Emina prava djevojka, koristeći specifične izraze tipične za sarajevski Vratnik. Njihov skeč završio je izvođenjem pjesme “Poletjela golubica,” gdje su zajedno oduševili publiku, a Mirvadov performans u ulozi Rileta dodatno je zabavio prisutne.

Korisnici TikToka nisu propustili priliku da pohvale ovaj nostalgični trenutak: “Bolji nego pola estrade danas,” bio je jedan od komentara, dok su drugi hvalili Harijevu profesionalnost i emotivni nastup.

Emina Jahović, koja je 2002. godine objavila svoj prvi album “Osmi dan,” ubrzo je nastavila suradnju sa Harijem Mata Harijem, pridruživši mu se na turneji. Hari je u jednom intervjuu izjavio kako je Emini pomogao na početku njene karijere, naglasivši da su pjesme “Da l’ ona zna” i “Uzalud se budim,” koje je napisao za nju, bile ključne za njen dalji uspjeh. “Sve je odskočna daska kada počinjete,” istakao je Hari, naglašavajući da mu se saradnja sa Eminom isplatila i duhovno i materijalno. Pogledajte video snimak ispod teksta.

@alosna.sova #foryou #fypシ゚viral #balkan #balkan #exyumuzika ♬ original sound – Žalosna Sova

Esma Redžepova, neizbrisiva kraljica romske muzike, koja je ostavila neizmjeran trag na muzičkoj sceni Balkana, sada je simbolički ostavljena zaboravu, a njen dom u Skoplju polako propada. Proglašena jednom od najboljih pjevačica na svijetu, Esma je bila poznata ne samo po svojoj muzici već i po humanitarnom radu. Dva puta nominovana za Nobelovu nagradu, njena posvećenost djeci sa posebnim potrebama i starijima ostavila je dubok pečat na društvo. Ipak, ono što je njoj bilo najvažnije, bilo je majčinstvo – usvojila je i odgajala čak 47 djece.

Danas, njen dom, koji je nekada bio pun života i topline, stoji sam, okružen korovom u jednom mirnom dijelu Skoplja. Kada su novinari posjetili kuću, zatekli su jezivu tišinu i osjećaj tugovanja koji je ispunjavao svaki kutak.

Kuća je obijena i iz nje je odnijeto gotovo sve – nestali su predmeti koji su nekada pričali priču o životu ove muzičke ikone. Polomljeni prozori, razbacani papiri i preostali predmeti njenog pokojnog supruga Steve Teodosievskog svjedoče o prošlim vremenima. Fotografije koje su nekada čuvale uspomene na njihovu ljubav sada su ostavljene na milost i nemilost vremena.

Esma je sanjala da će njen dom postati kulturni centar u kojem bi se okupljali mladi talenti, mjesto gdje bi humanitarni rad mogao da živi i dalje. Nažalost, danas njen dom ostaje tužan simbol propadanja nasljeđa jedne velike žene.

Haljine koje su nekada krasile njenu pojavu ostale su u ormarima, svjedočeći o nekadašnjem glamuru, dok su tišina i zapuštenost obrisale svaki trag njene veličine.

Njena ostavština, koja je trebala da služi budućim generacijama, sada polako bledi, prepuštena zaboravu.

Esma Redžepova zaslužuje mnogo više od ovoga, a njeno ime i delo ostaju podsjetnik na veliku ličnost koju ne smijemo zaboraviti. Pogledajte video snimak ispod teksta.

(FOTO/VIDEO: Telegraf)

U srednjovjekovnoj Srbiji nisu postojali gradovi kao zanatski i trgovački centri sa svojim poslovnim i stambenim dijelovima. Umjesto toga, naziv “grad” koristio se za utvrđenja, dok podgrađa i trgovi nisu imali karakter gradskih naselja.

Prije dolaska Osmanlija, kuće, pa čak i dvorci vlastele i vladara, građeni su od drveta. Tehnologiju gradnje od tvrdog materijala u Srbiju su donijeli Osmanlije, a to se posebno ogledalo u izgradnji gradova.

Graditelji srpskih crkava i manastira, koji pripadaju građevinama od tvrdog materijala, poticali su iz Bizantije i Primorja. Međutim, sva urbana naselja u Srbiji, koja je pod Osmanlijama bila poznata kao Smederevski sandžak, osnovala je osmanska vlast. Najčešće su ih osnivali visoki osmanski velikodostojnici, a inicijativa za nastanak gradova proizlazila je iz njihovih graditeljskih i vakufskih aktivnosti. Ponekad je i centralna vlast imala ključnu ulogu u osnivanju novih gradova.

Vakufi i vakufske fondacije bili su presudni za razvoj urbanih sredina, dok je uloga države bila sekundarna. Gradove su osnivali muslimanski vakifi, pa su oni imali orijentalno-balkanski izgled, a većina stanovništva bila je muslimanska. Kršćani su uglavnom živjeli na selu, dok je samo mali broj njih stanovao i radio u gradu.

Tokom XVI vijeka, u vrijeme najvećeg uspona Osmanskog carstva, gradovi postaju važni ekonomski, trgovački i zanatski centri. Stambeni dijelovi gradova, poznati kao mahale, sastojali su se od kuća različitih konstrukcija i veličina, a svaka mahala imala je svoju džamiju oko koje se razvijala.

Gradovi su bili politički oslonci osmanske vlasti, a u njima su se nalazili najvažniji državni organi, dok se odvijao sav kulturni i prosvjetni život. Planirana gradnja gradova, često po naređenju Porte, omogućavala je da postanu centri političke, ekonomske i kulturne moći.

Na Balkanu su gradska naselja bila podijeljena na:

• Utvrđena mjesta: palanke (manja utvrđenja od drveta), hisari (tvrđave od čvrstog materijala) i kale (veće tvrđave sa kulama).
• Otvorena mjesta: varoši (podgrađa s kršćanskim stanovništvom), kasabe (muslimanska trgovačka i zanatska naselja) i šeheri (veća muslimanska naselja s više džamija).

Gradovi su se dijelili na džemate (zajednice) i mahale, a postojali su muslimanski, kršćanski i jevrejski džemati. Čaršija, kao centralni dio grada, bila je mjesto gdje se odvijao glavni privredni život, a u njenoj blizini nalazile su se glavne gradske građevine poput džamija, medresa, hamama i hanova.

Do kraja XVIII vijeka, muslimani su činili apsolutnu većinu u gradovima, dok su kršćani uglavnom ostajali na selu. Gradovi su funkcionirali po strogoj esnafskoj organizaciji, gdje su zanatlije bile okupljene u cehove s jasnim pravilima. Na teferičima, svečanim okupljanjima esnafa, učestvovali su i kršćanski trgovci i zanatlije.

Izvor FB Esad Rahić

• Momak koji mora biti dio reprezentacije!

Fudbaleri Saragose ostvarili su dramatičnu pobjedu nad ekipom Tenerifa rezultatom 3:2 u devetom kolu španske Segunde. Glavna zvijezda ove uzbudljive utakmice bio je Novopazarac i bivši napadač Partizana, Samed Baždar, koji je sa dva ključna gola omogućio senzacionalan preokret nakon što je Saragosa gubila sa 2:0 do 74. minute, i to sa igračem manje na terenu.

Tenerife su već u ranoj fazi meča došle do prednosti, kada je Martin Luis u 11. minuti zatresao mrežu. U 50. minuti Rodrigez je povisio na 2:0 i činilo se da će domaći tim lako osvojiti bodove. Situacija se dodatno zakomplikovala za Saragosu kada su od 24. minute ostali bez Gonzalesa, koji je isključen. Ipak, ovaj udarac nije obeshrabrio Saragosu, već je postao okidač za veliki preokret.

Samed Baždar! 😎

As I've been saying even without the goals, deserving of an A-team call-up ahead of any 🇷🇸 striker not named Vlahović or Mitrović.

Deflection was a bit fortunate, but the goals well-earned and mark a fantastic comeback for Zaragoza.pic.twitter.com/IZ6Xib1J4n

— Serbian Football Scout (@SerbFootyScout) October 11, 2024

Baždar je prvi gol postigao u 74. minuti, kada je odlično reagovao na odbijenu loptu u kaznenom prostoru, smanjivši rezultat na 1:2. Samo pet minuta kasnije, njegov saigrač Azon izjednačio je na 2:2, što je unijelo dodatnu energiju u igru Saragose. Konačan udarac stigao je u 87. minuti kada je Baždar ponovo zablistao, postigavši svoj drugi gol i donijevši svojoj ekipi pobjedu od 3:2.

Samed Baždar iz Novog Pazara pokazao je da je igrač na kojeg reprezentacija Srbije mora računati. Njegova hladnokrvnost i osjećaj za gol učinili su ga herojem ovog meča, a navijači Saragose već sada ga vide kao ključnog igrača u daljim borbama za vrh tabele.

Pored toga što je postigao dva gola, Baždar je pokazao zrelost i borbenost tokom svih 90 minuta, ostavivši srce na terenu. Ovaj mladi napadač postaje sve ozbiljniji kandidat za A tim Srbije, a njegove sjajne partije u Španiji to samo potvrđuju.