Samoća je najteža u godinama kada tijelo traži odmor, a srce čezne za toplinom porodice. Amir Smajlović, penzioner iz Peštera, nosi životnu priču koja je istovremeno dirljiva i opominjuća. Otac petoro djece, koja danas žive u pet različitih država širom svijeta, ostao je sam u kući koju je s mukom gradio da bude dom ispunjen smijehom i porodičnom toplinom.
„Zaradio sam austrijsku penziju. Radio sam težak posao godinama, od jutra do mraka. Sve sam ulagao u svoju djecu i ovu kuću. Danas imam penziju, imam sve što mi treba za život, ali to ništa ne vrijedi kada si sam. Pare ne mogu ispuniti prazninu,“ priča Amir dok sjedi u dnevnoj sobi, okružen uspomenama koje sada vraćaju samo tugu.
Djeca su otišla svojim putem, u potrazi za boljim životom. Njegov najstariji sin živi u Njemačkoj, drugi u Austriji, kćerka u Kanadi, dok su preostali u Švedskoj i Švicarskoj.
„Ponosan sam na njih. Svi su uspjeli, svi rade dobre poslove, imaju svoje porodice. Ali, kada vrata kuće zalupi tišina, shvatiš da su sve te godine prolazile prebrzo,“ govori on sa suzom u oku.
Amir priznaje da mu najteže padaju zimski dani kada noć traje duže od dana. „Nekada čujem njihov glas preko telefona, a onda kad spustim slušalicu, čujem samo tišinu. Često sanjam unuke koje nisam ni upoznao, iako mi šalju slike i poruke. Ali, ništa ne može zamijeniti njihov zagrljaj, njihovu prisutnost.
“ Posjete su rijetke jer djeca dolaze tek jednom u nekoliko godina. „Svako ima svoje obaveze, razumijem ih. Ne zamjeram im, ali kad bi barem mogli češće doći… Srce mi se slama kada odlaze,“ kaže tiho, dok pogledom prelazi preko praznih stolica u dnevnoj sobi.
Na kraju razgovora, Amir dijeli svoju poruku svim mladim ljudima koji su u trci za boljim životom udaljeni od svojih roditelja.
„Ne zaboravite svoje stare. Njima ne treba puno – samo vaše vrijeme, pažnja, topla riječ. Kada jednom ostanete sami, shvatite da nijedna plata, nijedna karijera ne može zamijeniti porodicu.“
Njegova priča podsjeća na to da su godine prolazne i da život nije samo rad i obaveze. Ljepota je u malim trenucima provedenim s porodicom, u smijehu koji odzvanja kućom i toplini doma koje često uzimamo zdravo za gotovo.
Dok završava razgovor, Amir dodaje:
„Sve što želim je da što više ljudi pročita moju priču i da zagrle svoje roditelje. Ja se samo nadam da će me Bog zdravlja podržati da dočekam svoju djecu ponovo.“
Ovo nije samo priča Amira Smajlovića iz Peštera, već priča mnogih starijih ljudi koji su život posvetili porodici, a sada žive sami, sa uspomenama kao jedinim društvom. Pogledajte tv prilog ispod teksta.