Na surovim, ali veličanstvenim obroncima Pešterske visoravni, u selu Buđevo, koje se nalazi na nadmorskoj visini od 1.254 metra, život teče drugačijim ritmom – mirnije, teže, ali dostojanstveno. U ovom selu, udaljenom dvadesetak kilometara od Sjenice, porodica Rakočević već generacijama njeguje tradiciju stočarstva i proizvodnje sjeničkog sira, jednog od najcjenjenijih proizvoda ovog kraja.
Vaso Rakočević, vrijedni domaćin koji nikada nije napuštao svoje selo, zajedno sa bratom, suprugom, majkom, snahama i djecom vodi porodično poljoprivredno gazdinstvo sa više od 40 grla stoke, uglavnom simentalske rase. Ova rasa je, kako navodi, najprilagodljivija surovoj pešterskoj klimi i pruža solidne rezultate i u proizvodnji mlijeka i mesa. Iako se nekada u domaćinstvu držalo i po 200 ovaca, danas su se, zbog lakšeg održavanja, preorijentisali na govedarstvo.
U štalama porodice Rakočević, koje su izgrađene od čvrstih materijala, krave borave tokom zime, od decembra pa sve do kasnog aprila. Tada se isključivo hrane prirodnim sijenom, bez upotrebe koncentrata, osim u minimalnim količinama za telad. S proljećem, čim trava počne da raste, stoka izlazi na ispašu, a to se pozitivno odražava i na kvalitet mlijeka – tada je mlijeko manje količinski, ali znatno bogatije po sastavu.
Posebnu vrijednost domaćinstvu daje proizvodnja tradicionalnog sjeničkog sira. Taj zadatak već više od pet decenija obavlja Vasova majka Gara, koja sa posebnom pažnjom i ljubavlju izrađuje sir od svježeg, nepasterizovanog mlijeka, kojem dodaje isključivo sirište i malo soli. Sir se ostavlja da sazri u vlastitoj surutki, često u drvenim kacama koje dodatno doprinose njegovom bogatom ukusu i aromi. Za kilogram sira, kaže Gara, potrebno je oko pet litara mlijeka. Njihovi kupci, neki i vjerni preko 25 godina, naručuju bez da dolaze i biraju – dovoljno je da pozovu telefonom i sir se spremi za preuzimanje.
Buđevo je kraj poznat po nedostatku površinskih voda, jer krečnjački teren ne zadržava vlagu. Uprkos tome, porodica Rakočević ne odustaje. Vodu obezbjeđuju putem bunara i vodovoda izgrađenog 1984. godine, a stočnu hranu proizvode na vlastitim i zakupljenim parcelama, ukupne površine oko 25 hektara. Imaju svu potrebnu mehanizaciju – od traktora, balirki, kosačica, do grabulja – kako bi mogli samostalno obavljati sve radove. Godišnje pripreme između 8.000 i 10.000 bala sijena, jer svaka krava prosječno dnevno pojede po jednu.
Uprkos teškom radu, Vaso ne razmišlja o napuštanju sela. Kaže da nikada nije imao potrebu da mijenja profesiju, jer ga ovakav način života ispunjava. Uživanje u prirodi, sloboda organizacije dana i duboka povezanost s tradicijom ono su što ga zadržava.
- „Nemam strogu obavezu svaki dan biti u štali, nekad završim posao ja, nekad burazer. Sve je u dogovoru. Nema godišnjih odmora, ali nađe se vremena za posjetu rodbini i prijateljima.“
Snagu porodice Rakočević čini upravo njihova složnost. Svi članovi domaćinstva – sinovi, snahe, unučad – aktivno učestvuju u radu. Gara, koja je stub doma, ističe da joj život bez njih ne bi imao smisla. Iako se godine polako osjete, uz pomoć najmilijih i dalje s voljom obavlja sve zadatke. Tokom zime, kada su poslovi lakši, nalazi vremena da se posveti unucima i kućnim poslovima.
Proizvodnja sira u ovom domaćinstvu ne poznaje zalihe. Sve što proizvedu – i to stotinama kilograma po sezoni – odmah se proda. Kupci dolaze iz svih krajeva Srbije – iz Beograda, Niša, Kragujevca – pa čak i iz inostranstva. „Naš sir nikada ne prezimi. Ostavimo samo nešto malo za svoje potrebe, ostalo ode odmah“, kaže Gara.
Iako nema previše mladih koji se odlučuju ostati na selu, Vaso poručuje da od poljoprivrede može da se živi – ali samo ako se radi. Posao jeste težak, obavezan i svakodnevan, ali istovremeno donosi mir, sigurnost i osjećaj pripadnosti. Kroz godine su ulagali u objekte, mehanizaciju, proširivali kapacitete, a plan im je da zadrže postojeći broj grla i nastave ovim tempom još dugi niz godina.
U monografiji o selu Budjevo, autori Vukosav i Sretko Popadić podsjećaju da su čuveni stočari iz ovog kraja nekada vodili karavane natovarene vunom, sirom i kožom sve do Dubrovnika, Carigrada, Trsta i Sarajeva. I danas, iako u manjoj mjeri, duh te tradicije živi kroz porodice poput Rakočevićevih, čiji proizvodi sa Peštera i dalje pronalaze put do onih koji cijene pravu, prirodnu hranu. POgledajte prilog ispod teksta.