U vremenu kada se uspomene polako gase, a svjedoci minulih epoha nestaju jedan po jedan, priče starijih ljudi ostaju kao živi dokument jednog teškog, ali ponosnog vremena. Upravo takvu ispovijest donosi Salih Makić, poznatiji kao Salko, čovjek rođen 1934. godine, koji je kroz život prošao ratove, glad, siromaštvo i mukotrpan rad, ali je uprkos svemu sačuvao vedar duh i toplinu u glasu.
„Pamtim kao da je jučer bilo“, govori Salih dok se prisjeća dana Drugog svjetskog rata, prolaska partizana kroz selo i straha koji je tada vladao među narodom. Kao dječak, nije ni znao šta znači bježati i skrivati se, pa je, dok su stariji odlazili u šumu, ostao da posmatra kolone vojnika koje su prolazile kraj njegove kuće.
„Bilo je teško, velika kriza, glad i strah. Narod nije znao šta će biti sjutra“, govori Salih na početku svoje priče.
Prisjećajući se Drugog svjetskog rata, kaže da je Pešter tada bila surova za svakoga ko bi tuda prolazio, posebno za vojske koje nisu poznavale teren i teške uslove života.
„Kad su krenuli odozdo prema Sjenici, partizani su prolazili satima. Jedni preko šume, drugi putem. Narod se skrivao, bježalo se u šume čim bi se čula pucnjava“, priča Salih.
Dole u Kostampolju bila je partizanska jedinica, tu im je bio štab sa osnovnim jedinicama, ne četnicima nego partizanima. Nisu se dugo zadržali, jer su ih odozdo napali Pešterci Biko i Deko. Oni su bili civili sa Pešteri. Kad su čuli za bitku i kada su naišli sa svojom vojskom, partizani su se razbježali i povukli. Pamtim to kao da je jučer bilo – gdje je ko bio i šta se dešavalo. Ja sam tada bio mali, imao sam jednog brata starijeg dvije godine.
Posebno mu je ostao urezan trenutak kada mu je jedan partizan, dok je kao dječak čuvao stoku, okrenuo pušku pravo u njega.
„Ja sam bio mali, nisam ni znao šta je strah kako treba. Samo gledam u njega. Onda mu je drugi nešto viknuo i on ode. To nikad nisam zaboravio“, kaže.
U svom kazivanju Salih opisuje i kako su se Pešterci organizovali i branili svoja sela tokom ratnih sukoba. Prema njegovim riječima, teren Pešteri bio je izuzetno težak za partizanske jedinice.
„Pešter je bila surova prema partizanima. Narod je znao svaki kamen i svaku šumu. Kad bi naišli odozdo, mnogi bi se razbježali po visoravni i šumama. Teško su se snalazili po hladnoći i gladi“, prisjeća se.
Govori da su vojske često bile iscrpljene, gladne i promrzle, pa su ulazile po kućama tražeći sklonište i hranu.
„Po velikoj hladnoći održavali su se po kućama. Neko bi se predavao, neko nije smio. Vikali su: ‘Ne bježi, brate!’ To mi je ostalo u sjećanju“, priča Salih.
Ipak, nakon svih ratnih strahota, narod je nastavio dalje.
„Kad se smirilo, počelo je bolje vrijeme. Narod se popravljao, radilo se, živjelo se slobodnije“, kaže ovaj starina.
Cijeli život proveo je radeći na zemlji, čuvajući stoku i hraneći porodicu svojim rukama. Nikada nije radio kod gazde, osim što je dvije godine služio vojsku u Beogradu. Danas je posebno ponosan na svojih šest sinova, koji su život nastavili širom svijeta – od Njemačke do Amerike, gdje mu jedan sin radi kao imam u džamiji.
„To mi je najveće bogatstvo“, kaže Salih.
Iako priznaje da ga godine sustižu i da mnogo toga zaboravlja, najteži trenuci iz mladosti ostali su duboko urezani u njegovo pamćenje.
„Ono što je bilo teško, to čovjek nikad ne zaboravi“, zaključuje Salih Makić.